ŠTO SI TIHA CVELFERIJO MOJA
Što si tiha Cvelferijo moja,
ko da jutra ne mirišu više,
znam da ti je ravnica pod vodom,
tmurna Sava novu povijest piše?!
Osta sokak bez pjesme i svirke,
ne čuje se pjesma tamburaša,
polja tvoja tužna su i sjetna,
stari đeram tužan se ne klanja.
Samo mjesec tu se noću šeta,
broji zvijezde, sestre svoje male,
pa sa njima o tajnama tvojim
tiho šapće kroz hrastove grane.
Što si tužna Cvelferijo moja,
srce tvoje neka kuca jače
mirisat će opet jutra tvoja
na bagrem cvijeće, miris lipe stare.
I opet će sokacima tvojim
ćut se pjesma cvelfera iz duše,
pjevat će nam o trenutku jednom
što kroz život kao rijeka teče…
Ivo Mijatović – Ico 25. svibnja 2014.god.
Pa tko je taj umjetnik iz čijeg pera izlaze takvi stihovi? Ivo Mijatović – Ico rođen je 10.01.1969 godine u Vinkovcima a odrastao je i živi u Gradištu kod Županje gdje je završio osnovnu školu. Po završetku osnovne upisuje i završava srednju upravno-pravnu u Vinkovcima. Sada je u mirovini.
Sudionik je niza susreta i manifestacija, ne samo u županjskom kraju nego i diljem Hrvatske pa i inozemstva.. Član Matice Hrvatske, KLD Rešetari, Jutra poezije, Hrvatskog književnog društva. Vlasnik je mnogih priznanja i nagrada a 2011. dodijeljena mu je plaketa “MIHOVIL PAVLEK MIŠKINA” od strane Hrvatskog sabora kulture za najbolji neobjavljeni roman u Hrvatskoj.
Iako on sam kaže da osobno preferira više prozu nego poeziju, teško nam je u to povjerovati budući da i u poeziji ostvaruje vrlo zapažene rezultate, te su mu pojedinačno pjesme objavljene u preko 30 zbornika na prostorima novonastalih republika, raspadom Jugoslavije. Posebno treba istaknuti kako su njegove pjesme objavljene i u časopisu za književnost “Pleme” koji se štampa u Dubrovniku.
Ivo Mijatović – Ico poznat je županjskoj publici po redovitim nastupima na Šokačkom sijelu i drugim kulturnim manifestacijama, a dobitnik je niza zahvala, pohvala i diploma za svoja ostvarenja od kojih najradije izdvaja DIPLOMU za osvojeno 1. mjesto na natječaju križevačke udruge pisaca, a za koju je glasovala čitalačka publika, kao i DIPLOMU za osvojeno 2. mjesto na natječaju Iračkog kulturnog centra “MESOPOTAMIJA” u Beogradu.
Do sada ima objavljeno:
“RASLO RAŠČE VISOKO PA TANKO” – pripovijetke
“MUKE PO ANDRIJI I DRUGE PRIPOVJETKE”- roman i pripovijetke.
U tisku zbirka poezije: “MJESEĆEVA SNOVIĐENJA”
{youtube}NnN_rmO7FMk{/youtube}
{youtube}5sSw9kQMtp4{/youtube}
{youtube}GHeYR_jF5KE{/youtube}
{youtube}m4wqSF0f1ZY{/youtube}
Za koricu kruha (odlomak romana)
Tmurni, teški oblaci nošeni snažnim vjetrom kovitlali su se nebom, a ispod njih po debeloj prašini kolskog puta koračala je vitka tridesetogodišnjakinja odjevena u crninu čija je garderoba privlačila užegle ostatke jarog popodnevnog sunca koje su oblaci nemilice pokušavali sakriti. Trepereći valovi sparine zapljuskivali su ženino rumeno lice kvaseći znojem visoke koščate jagodice. Bez ikakvog razmišljanja prevuče dlanom ruke sjedne na drugu stranu lica brišući ga tako. Ostatci sasušene soli zagrizu njene smeđe oči, tako da posegne drugom rukom u džep kecelje, koja se nalazila svezana oko njene duge, isto tako crne suknje ne bi li dohvatila rubac.
Izvlačeći rubac, spozna kako je sav znojan, osjećajući vlažnost pod svojim prstima. Kako nije bilo drugog rješenja obriše se s njim te ga još skvasi vodom iz boce opletene šibom, koja je visjela svezana tik uz njen bok. Spusti pogled dolje. Njena odjeća više nije imala sjaja niti elegancije kao kada ju je kupila u Srijemu iz kog se vraćala. Radovala se da će se vratiti s puta dotjerana i uredna. Međutim, prašina koja se dizala nošena vjetrom obojila ju je u smeđe. A na vidno oznojenim mjestima počelo se koriti blato.
Opsuje u sebi vjetar, prašinu i maltene sve što joj je palo na pamet u tom trenutku. Bila je okupana znojem i prašinom, a samo ju je dijelilo nekih četrdesetak kilometara od njezina doma u koji se nadala stići prije prvog mraka. Uz njenu jasnu figuru pripijala se znojem nakvašena bluza ističući oble, čvrste grudi koje su se još više ocrtavale uokvirene pletenim remenjem velikog zeleno-maslinastog ruksaka što se nalazio na njenim leđima. Osjeti kako se povjetarac vješto provukao do njenih oznojenih leđa hladeći ih, pričinjavajući ugodu napaćenom tijelu.
Kako bi se još više razblažila, popusti remenje, a s glave skine do tada uredno svezanu maramu. Ionako se nalazila na poljskoj kaldrmi koja je spajala dva susjedna sela, te ju nije zanimalo hoće li je tko vidjeti i suditi o njenu moralu. K tome spusti dvije duge pletenice što su se nalazile uredno smotane na glavi na svoja pleća te na bluzi otkvači pribadaču koja je mijenjala negdje izgubljeno dugme. Raširi gornji dio otkrivajući bjelinu dojki, a potom se okrene nazad nudeći ih podivljalom vjetru ne bi li se još više rashladila. Snažni vjetar zaigra na njenim grudima migoljeći niz procjep sve do stomaka. Osjeti kako se naježila. Odnekud u misli izroni slika njenog muža kako ju ljubi i miluje upravo po istim tim dojkama spuštajući se usnama na stomak. Shvati koliko joj nedostaje on, ali i njezinih četvero djece koja su ostala s njim. Ipak je već petnaesti dan bila na putu.
Pomalo zanesena razmišljanjem o djeci, mužu i često ostavljanom domu nije niti primijetila kako su se sve više navlačili teški, kišni oblaci nad njenom glavom, sve dok se nije začuo snažan grom od čije se siline stresla zemlja. Dobrano uplašena poskoči, te pogleda u pravcu Vinkovaca odakle se nazirao veliki oblak prašine i čulo snažno kloparanje drndajućih kola. Kroz fijuk vjetra razaznavala je glasove koji su dopirali do nje: ijeeee… .điha… .brže… bržellll
Žena na brzinu poravna bluzu. Tračak radosti i nade zaigra u njenom srcu. Bez imalo razmišljanja stane u stranu. Podigne visoko ruku zaustavljajući kola koja su se brzinom munje stvorila u oblaku prašine niotkud.
„Ti nisi normalna” – poviče raspojasani mladić u čijim rukama se nalazio poduži korbač, te dobaci prijatelju do sebe: ,,Bosanka…dobro izglede… aaaa… da mi nju povezemo… mož nam da štogod” – zajedljivo dobaci sijekući pogledom na bijele grudi što su se s visoka još više isticale njihovu pogledu. ,,Moš… znaš da ti dado ni na stanu !” – dobaci ovaj, te rukom pokaže na mjesto između njih dvojice. „Fala vama… al s takima ja ne putujeml” – odbrusi žena, pomakne se u stranu i zakorači spremna krenuti.