Papa Franjo je obljubljen u cijelom svijetu – a opet ima dosta protivnika. Vatikanski novinar Christopher Lamb piše u jednom članku, što motivira protivnike pontifexa i zašto su oni prije svih među moćnicima
Šest dana nakon svog izbora za 266. nasljednika Svetoga Petra, Papa Franjo se vratio u gostinjac, u kojem je stanovao za vrijeme konklave, kako bi platio svoj račun. Slika ovoga obišla je svijet, ali je Franju još više učvrstila, kako bi u papinsku službu unio malo poniznosti i normalnosti.
Ovome se nisu svi radovali. „Ne vidim rado, da Papa stoji na blagajni, i plaća svoj račun“ – napisao je na svom tviteru Donald Trump, tada još samo obični član svjetske novčane elite. „To jedan Papa nebi smio!“ Reakcija, u međuvremenu predsjednika USA, bila je prvo upozorenje na ono, što ovoga pontifeksa čini ličnošću ovoga svijeta, koju se najžešće napada.
Moglo bi se više od stotinu pokušaja nabrojiti, kojima su Franjo htjeli minirati – stranac, koji prije svog izbor nikada nije živio i radio u Rimu, i koji je svoje djelovanje posvetio ljudima na ivici društva, zaboravljenima. Napadi su počeli nekoliko sati poslije izbora, kada je tradicionalistički portal „Rorate Caeli“ ishod izbora komenirao naslovom „Horor!“. Od tada napadi nisu prestali.Snažne snage, koje su se okrenule protiv novoga Pape, katolici, koji su htjeli reforme, ove snage nisu podupirali.
Jedinstvo ima prioritet
Za Papu Franju jedinstvo Crkve ima prioritet jedne Crkve koja „ide zajedno“ i od koje nijedan dio ne trebao ići naprijed. On to zahtijeva od svakoga člana Crkve, pa i one koji se smatraju progresivnim.
Za svijet izvan Crkve i za većinu katolika opozicija prema prvom latinskoameričkom Papi, nije shvatljiva, jer je Franjo toliko popularan: oni vide autentičnu osobu, koji ljude svojim jakim gestama pridobiva za sebe.Od izbijanja corona pendemije, dokazao se kao značajna spiritualna ličnost, koju cijeni cijeli svijet. Ali što je on prihvaćeniji, raste i broj onih, kojima Franjo smeta. Njih bi mogli podijeliti u dvije skupine: to su najprije tradicionalisti ili ultra konzervativni, koji odbacuju Papu kao onoga, koji po njima „krši“ crkvenu nauku. Na drugoj su strani populisti i nacionalisti protiv Franjinih geopolitičkih pravaca.
Prvu skupinu opozicionista mogli bi opisati kao „čuvare prave vjere“. Mnogi članovi ove skupine rado spominju katolički portali USA, koji Franji nemogu oprostiti, što glede katoličkog moralnog nauka nije žešći, i što ne napada istospolne brakove, pobačaje i sprečavanje trudnoće. „Pastoral Crkve ne možte biti od toga opsjednut, žestoko posredovati mnogostruki nauku i pošto poto ga etablirati“, rekao je Franjo 2013. godine. Naravno da on brani tradicionalnu katoličku moralku, on nije liberalan. Ali on ljude podsjeća na to, da se od crkvenog prava ne može napraviti „bogovi“. Umjesto toga su pravo i nauk tu, kako bi došli do milosti i oprosta Božjega.
Ne stanuje u palači
Ostim ovih, tradicionaliste smeta i to, kako Franjo provodi papinstvo. Njegov, „nepapinski stil“, koji je zasmetao Trumpu, sneta i nake u kuriji, koji s takvim lećernim stilom ne mogu izaći na kraj. Predbacuju Papi da ne stanuje u apostolskoj palači, nego u gostinjcu Santa Marta. U kapelici gostinjca svaki dan ujutro ima misu, na kojoj propovijeda bez manuskripta – za vrijeme corona pandemije, ove njegove Mise die preko straema.
U svojim nepripravljenim propovijedima Papa, koji je 83 godine star, stavlja teme svog pontifikata, daje konkretne, praktične savjete za svakodnevni život i dijagnosticira spiritualne slabosti današnjeg vremena. Prije svega kritizira one, koji se doduše drže pravila Crkve, ali ne žive Evanđelje: Bosove velikih kompanija, koji die na nedjeljnu misu, nose rado svoja skupa pdijela i šešire, ali su u Franjinim očima „funkcioneri“, „koji svaršavaju smiješno. Papa misli, da „strogi“ katolici previše drže do vanjski aspekata vjere, ali da im u unutarnjem životu iz ljubavi i Božjeg milosrđa puno manjka.“Iza ukočenosti se uvijek nešto krije“, tako Papa, „često dvostruki život. Poneki puta je to i jedan vid bolesti.“
Svojom izravnošću i smjelošću dobro razdrmao crkveni establišment kao i prodrmao i naljutio one, koji se ponosno vide kao branitelji vjere. „Molim da tebe, posebno kada slobodno govoriš“, rekao je jedan kardinal iz Kurije papi, malo u šali. Time se pokazuje strah nekih visokih klerika od Pape, koji s time nema problema što poneki puta zaobilazi crkveni aparat i tvrdoglavo se opire pisati sve svoje riječi, preispitivati ih, i ostaviti na svijet poslije sebe.
„Moj je Papa Benedigt“
Druga, više opoziciska skupina dominirana je od predstavnika talijanskih populista i „Liga – šefa Mattea Salvini, brazilskog predsjednika Bolsonara i Donalda Trumpa. Kraljevstva ovoga svijeta ne vole Papu koji stalno opomin je da se migrante treba prihvatiti i čuvati prirodu. Salvini u svojim Social-Media-kanalima je otvoren i u rujnu 2016. godine se slikao na obali u majici, na kojoj je pisalo „Moja Papa je Benedigt.“ Tog talijanskog političara savjetuje bivši Trumpov strateg Steve Bannon, koji Papu Franju u svojim izjavama naziva „neprijateljem“. Bannon je pokušao otvoriti komputerski portal protiv Pape Franje i u jednom bivšem talijanskom samostanu otvorio gladijatrorsku školu za populističke nacionaliste.
Franjo se ne libi protivuriječiti rastućem nacionalizmu, kad kaže, da se govori pojedinih današnjih europskih političara ne razlikuju od onih iz 1930. Godine. Političari koji dijeljenjem žele doći na vlast, nude „reakcionarna, emocionalna i prebrza rješenja“, koji možda nude nekakva brza rješenja, ali ne i dugoročna.
Politizirana teološka Franjina opozicija je posebno bila glasna za vrijeme Amazonske Sinode, kada je Papa htio pogled Crkve upraviti na uništenje okoliša i na potrebe katolika u zaboravljenim dijelovima svijeta. Upućeni su uočili fuziju tradicionalistički teologa i nacionalističke, populističke politike.
U tu opoziciju pripada i Papa Benedigt, koji je neki dan proslavio, čini mi se, 92. rođendan. On mi je, dok sam studirao teologiju, bio jedan od profesora, ali onih koje studenti baš i nisu voljeli. Pan i ja.
Kadinal i Gloria
I neki konzervativni kardinali su bili portiv Sinode, na kojoj su biskupi preporučavali ređenja žena za dijakone. Jedan od kritičara je bio bivši prefekt kongregacija za vjeru, njemački kardinal Gerhard Ludwig Müller. Prema njegovom mišljenju u dokumentima Sinode nalazi se „kriva nauka“. Kratko prije je trebalo glasati za završni dokument, opet je javio ovaj kardinal ali u Vašingtonu. Potporu je dobio od Glorije Thurn i Taxis, koja pomaže protivnike Pape Franje u svojoj palači i Rimu ili dvorcu u Regensburgu. Ona je u Vašingtonu Müllera proglasila „predvodnikom katoliöke ortodoksije (pravovjerja) a Donalda Trumpa predvodnikom katoličke Crkve.
Jedan od oponenata Pape Franje je i bivši Papa Benedikt, koji mi je bio profesor dogmatike. Sva sreće on sada nema što reći.
Glede ovih oponenata Papa Franjo neumorno ide dalje. Svako jutro ustaje u 4.30 sati i najprije moli; tada, iako je vrijeme corone, ima pun dnevni kalendar, jer njegova ga služba još uvijek raduje.Samosvjestan je i kao isusovac postupa strateški mudro. Svoju misiju Franjo vidi u „oživljavanju Drugog vatikanskog sabora“, na kojem se od 1962. Do 1965. godine zacrtan put Crkve.
Pontifikat Pape Franje je put, kojem se ne vidi kraja, ali on vjeruje u „sensus fidei“ – smisao za vjeru naroda Božjeg, kako bi vodio Crkvu. O tome će putu, hvala Bogu, odlučiti normalni vjernici a na moćnici