O uglazbljenjoj pjesmi
ŠOKAČKE PODUKE
Ilije Babić Andrinog iz Babine Grede
„Učio me dado i moj dida
Da se kapa praz svakog ne skida.
Čuvaj, dite, poštenje šokačko
Ljubi ono sve što je hrvatsko.“
Neznam koliko sam već puta ponovio ovu pjesmu. Ona mi se i radi glazbe ali možda više radi teksta, uvukla pod kožu i jednostavno me sili da o njoj kažem ono što osjećam.
Pred očima mi je slika šokačke zime. Visoki je snijeg prekrio ravnicu, obukao je u bijelo ruho kao udavaču, sve odaje nekakav posebni, svečarski ugođaj. Nikada neću zaboraviti, kako sam s mojim drugovima Đurom Živković i Đurom Mrkim, kraj Štitarske šume, po snigu, išo u Gradište u kolo u nečije svatove. Naravno pješice. Moja nam je snaja, Manda, oduševljena da još ima takvih momaka, za put dala flašu rakije i Baćine gumene čižme, jer ja nisam imo svoje.
Šokci, paori, nakon naporne jeseni odmaraju svoje tijelo al ne i dušu. Vrijeme je to dugih divana, čijala perja, svinjokolja, ali i svatova. Pa čak i one prigode namijenjene čisto tijelu, Šokci korsite i za dušu. Na čijalu se doduše radi određeni posao, ali je on, reklo bi se, u pozadini. U prvome redu je to zgoda za komunikaciju, pa kao takva ima itekakvu vrijednost. Dobro, da se ta komunikacija proširi i na ogovaranje nije nikakvo čudo, kad su „uposlenici“ uglavnom žene. Muškarci, momci ne čijaju perje, nego od ostataka prave peruške za mazanje kolača, nakite (vrčice) za kapu. Njihova je nazočnost svima znana. Ili im je đevojka na čilu, kako se to kod nas zove čijalo, pa koriste prigodu da se sastanu, ali još važniju, da po završetku budu zajedno ali nasamo. Naravno da to ništa ne izmiče budnim očima baba i starijih snaša,onoj „Mari i Klari“ iz Ilijine pjesme „Kraj ambara“ koje će to već ujutro proglasiti „komšilukom“ a možda i „čitavim atarom“.
Stariji muškarci, očevi i djedovi ne idu na ovake poslove. Ta tko bi čitavu dugu večer izdržao slušati žene? Zato oni, po onoj “pametniji popušta”, radije ostaju kod kuće i uz toplu peć divane, pripovidaju međusobom, ili pak sa svojim sinovima, unucima. Zima je godišnje doba kada oni imaju vremena. Njihov dnevni posao je ograničan na hranjenje marve (stoke), sušenje mesa, čišćenje snijega, cijepanje drva. Sada, sjedeći uz toplu peć, se mogu posvetiti i razgovorima s djecom u kojima ih uče i podučavaju.
2
Stari je šokački običaj da se kapa, iz poštovanja skida (nažalost skidala) pred crkvom, pred nekom uvaženom osobom sela ali i pred kumovom kućom i pred svakom starijom osobom. Međutim ova sintagma ima i još jedno značenje. „Ne skidati kapu praz svakoga“ znači nikoga ne moliti. Klinčiti se? Možda, ali ne mora uvijek to biti razlog. Ja sam svoj gazda, ne ovisim od nikoga i zašto da „prid svakim skidam kapu“, zašto da se „njekom klanjam“. Dakle čak se više radi o ponosu nego o inatu. A umjereni ponos sigurno nije nimalo loš.
Kad iza ove poduke nebi slijedilo „Čuvaj, dite, poštenje šokačko“ onda bi čak mogli reći, da je Šokac odgojen za inat. Ja tvrdim da je inat sastavni dio Šokca, da bez inata nema „pravog“ Šokca. U mojem sam „Mati“ rekao:“Ma jebem ti ja Šokca koji ne zna pravit inat. Ta di bi bila Slavonija bez inata? Dok je Šokac nosio bile čorape drugi su odali bosi, dok je on bio obistan, krisko prid tamburašima, drugi su samo sanjali o kruvu, dok je on rasipo imanja, davo novce za ljubavi kojekaki Tena, drugi još ni ni bilo!“
Inat ne mora uvijek biti negativna osobina čovjeka. Iz inata se može recimo „njekom pokazati da i ja mogu“. Dakle inat može biti motivacija za postizanje određenih materijalnih napredaka. „Štaj on bolji no ja“, „Kad more on, mogu i ja“, „Pokazaću ja njemu da i ja mogu“, sve su to eto povodi toj motivaciji. Dakle inat je najprije osobina koja se mafinestira u materijalnom smislu. Inat, kao motivacija duhovnog nepretka loš je savjetnik, zapravo nikakav. Meni bar nije poznat ni jedan primjer, da je netko iz inata postao boljim. Kod Šokaca postoji i inat u međuljudskom pa čak i emotivnom odnosu. Nije rijedak slučaj da se „đevojka“ iz inata jednom, udala za drugoga momka. No taj inat nije bezrazložan. Njen je prvi momak morao „prolit sirće“, dakle morao ju je povrijediti prevarom s nekom drugom, nekakim „skokom ustranu“ s nekom „komšenicom“ ili pak odugovlačeći sa ženidbom. Vjerujem da Šokac nikada nije izgubio djevojku jer bi joj rekao da ju ne voli. Makar šta! Ta Šokac sve njih „voli“, pa makar ih bilo deset. One će same, već prema stupnju zaljubljenosti, polako shvaćati da se u njega ipak nemogu pouzdati i tražiti drugoga.
Što sve spada u „poštenje šokačko“? Prije nego odgovorimo na ovo pitanje morali bismo malo analizirati riječ „poštenje“ u šokačkom smislu. Kao pošten čovjek slovi onaj koji nikoga nije prevario (pa niti đevojku dok je još bio momak – bar što se zna), koji živi od truda svojih ruku, čovjek u kojega se može pouzdati, dakle čovjek od riječi. To je eto ono što nam kod riječi „poštenje“ u šokačkom kontekstu pada na um.
Mogli bismo, dakle, reći, da je Šokcu ipak važnija prva pouka: INAT,a tek onda POŠTENJE. Nisu ovaj ni dada ni dida svojem unuku tek tako „dilili“ pouke napamet. Znaju oni što su njima prenijeli njihovi stari. To je dakle isti odgoj, koji se prenosi već stoljećima od generacije na generaciju. A prošlost je potvrdila da je to bilo ispravno, jer prošlost šokačka je duga, a bila je i slavna. Ta ime nam se spominje već 1702. godine!
3
nekritično, južnjačko, ruralno, tomsonovsko, rvatstvo. Šokačko je hrvatstvo racionalno. Možda su nam zbog toga neki „veliki Rrvati“ i spočitavali da nismo dovoljno samosvjesni, jer nam je često puta na prvom mjestu bilo naše šokačko, a tek onda hrvatsko podrijetlo. Ima itekako pravo Babogredac Martin Vuković s hrvatskog radija, kad kaže:“Ta, tko bi nama koji se dičimo tim imenom, riči našom slavonskom, ruvom i običajima, koji osluškujemo zvono pastirsko, koji mirišemo Peićevu crnicu, koji udišemo Kozarčeve šume, koji se sladimo iz papučkih i krndijskih vinograda, koji ne brišemo sjećanja na naše bake i blagoslov žita, koji stalno gledamo sliku majke iza tkalačkog stana, koji i danas čekamo dadina kola i konje, koji ju slavimo i kojoj se dičimo – zar svi mi nismo Šokci i Šokice koji su Šokadiju obranili od svih nasrtljivaca na njezino hrvatstvo.“
Nikada Šokci nisu iznevjerli svoje hrvatstvo. Živimo u vremenu kad upravo nama, Šokcima, kapu kroje baš ti „veliki Rvati“ koji svoje hrvatstvo znaju itekako unovčiti. To Šokac nikada nije radio, jer on je pošten prema svakome pa i prema svojoj domovini! Naše je geslo uvijek bilo: tuđe neću – svoje nedam! A zar i to ne spada u to naše poštenje? Mi se nikada nismo zanosili nikakvim ideologijama, pa dolazile one s lijeva il zdesna. Nikada nas nisu povijali idološki vjetrovi, nikada naše „ćurakle, štrikano špencle il reklju“ nismo okretali naopako, što nas je sigurno puno puta stajalo čak i života. Dakle Šokac je kongruentan. I to također spada u njegovo „šokačko poštenje“.
“Voli zemlju na kojoj si nico
A sa praga da se nisi mico.
I duboko ti pusti korinje
Da sačuvaš to šokačko ime.”
Nitko nezna toliko voliti zemlju kao Šokci. Zemlja ga je od pamtivijeka hranila. Između Šokca i zemlje nastala je jedna, za neupućene, čudna simbioza. Usudim se reći: ljubav.
Kako se s koljena na koljeno prenosilo „šokačko poštenje“, tako se prenosila i ljubav prema zemlji. Ovdje se misli na zemlju crnu, oranicu, koja stoljećima hrani Šokca. A on nikada nije bio gladan. S puno ljubavi obrađivao je svoju zemlju, milovao je, udvarao joj i u nju vjerovao. Dok su drugi morali ići bijelim svijetom trbuhom za kruhom, Šokac je bio sit pa često puta i objesan. Ali to mu nitko nije poklonio doli njegova „zemlja, na kojoj je nico“. Nama Šokcima predbacuju da smo statičari, neodlučni, da se samo držimo te zemlje od koje, baš u novo vrijeme, i nema nekakve koristi. Šokac nikada nije bio u neprilici da mora eksperimantirati. On je znao: pa ako godina baš i ne urodi neću biti gladan. Međutim ta zemlja nije samo bila njegova hraniteljica. On ju je doživljavao, a poneki i danas, iako se njih već pomalo smatra
4
čudnim, i kao majkom. Jer kako majka hrani svoju djecu, tako crna zemlja već stoljećima hrani svoje Šokce. Dakle voli, dite, tu svoju zemlju, jer ona će te rijetko iznevjeriti. U nju je već stoljećima pouzdanje, ona je polog sigurnosti.
Ljubav Šokca prema zemlji nikada ne prestaje. Pa ako je on više i ne obrađuje, ako ode iz Šokadije u grad, on joj ostaje privržen. Nabolje nam to kaže A.G. Matoš u svojoj „Običnoj šetnji – 1913: „Nije mi bilo suđeno da idem za ovcama, da hvatam ribu u ritovima, da sviram gajde u kolu na mjesečini, da se tučem i opijam po vašarima, da ašikujem s djevojkama po bostanima i salašima, da padam od umornosti kod žetve i rađam djecu kao svoj gazda. Moje građanstvo ostade tek na površini, na odijelu, pa shvaćam jasnije no ikada da sam ostao u duši Šokac i paor …“
Do sada je ton „odgojnih mjera“ bio po prilici moderatan. Međutim sad od savjeta prelazi u zapovijed: “A sa praga da se nisi mico“! Znaju i dada i dida da su tu, na tom pragu, rođene i odresle generacije njegovih potomaka. A znaju oni i to, da bi „micanje s praga“ značilo propast. Okrenuti pragu leđa ravno je izdaji. Nije ovo blaga molba, čak vapaj Kneževićevog dade koji moli sina „Nemoj, sine, srušit stan“. Zbog toga se ovaj „savjet“ i doima kao stroga zapovijed, kako bi se naglasila njena važnost. Međutim nije dovoljno samo ostati na pragu, nego treba:“duboko pusit korinje“. Dobro ukorjenjeno stablo i jaki vjetar teško ruši. Biti ukorijenjen znači ne samo deklarativno prihvatiti „sve što je šokačko“, nego se to sve u Šokcu mora inkorporirati. On mora biti uvjereni Šokac a ne samo od zgode do zgode kao obuče štrikano špencle da drugi vide. On mora voliti tu svoju Šokadiju, sve što je njeno mora biti i njegovo, jer inače neće biti u stanju „sačuvati šokačko ime“ prenoseći ga na svoje potomke, pa čak i onda, kad, kako je današnje vrijeme, mora nažalost u tuđinu ići trbuhom za kruhom. I sam sam s 23 godine morao otići u tuđinu. Al sam ja Šokadiju ponio sasobom, I svaki dan sam snjom jer mi je u srcu.
“Učila me i mama i baka
Nikud, dite iz svojeg budžaka.
Čuvaj svoje izvezeno ruvo
Jer njega je i prađed sačuvo.”
U istom smjeru ide i mamin i bakin nauk. Možda zbog one simbioze Šokca s njegovom crnom zemljom, zbog te ljubavi prema zemlji, ali i prema „svem što je šokačko“, Šokac se najbolje osjeća u „svojem budžaku“. A ako i ode onda cijeli svoj život pati od nostalgije, jer „nige ni lipo ko doma“. On će doduše prihvatiti prednosti grada i „gospockog“ života, al će patiti zbog manjka „šokačke nadgradnje“. Zato će pokušati zadovoljiti, ta ja bih rekao malo zaliječiti svoje „rane“ izazvane izbivanje iz Šokadije i recimo u Zagrebu tražiti utjehu i tu nadgradnju u udruzi „Šokadija“. Već spomenuti Martin Vuković, Šokac, Babogradac, kaže u predogovru monografije udruge „Šokadija „ Zagreb i ovo:“I zar treba išta više tražiti za sliku osjećaja, neki bi se usudili reći, naravi naših. Od rođenja na slavonskoj crnici, do posljednjeg daha, ma gdje Šokac bio. Mnogi, u Zagrebu. Upravo njima: u gospodskim odilima, s riči
5
svojom šokačkom -ikavicom otegnitom, njima koji se nikada i nigdje nisu postidili svojega i svojih, njima kojima je na Zrinjevcu mirisala Slavonija a na Trgu svirala tambura, njima koji su pokazivanjem naštirkanih rubina i zlatom izvezenih marama Esplanade hotel pretvorili u svoj cintor i nedjeljnu prijepodnevnu svetkovinu…“
Ničija narodna nošnja nije tako bogata kao šokačka. Zlatnom niti izvezene „kukme“ i „šamije“, „krpe“, „rubine“ i „zapregovi“ ženski, „prsa“ na rubinama muškaraca, na „gaćama i rubini“, a za kapom broš od tri dukata! Ali šokačko „ruvo“ je mnogo više od narodne nošnje. Zima je oduvijek bila vrijeme kad se tkalo i prelo, vezlo, šlingalo i „sastavljalo“. Djevojački se miraz, dakle ono što će ona udajom odnijeti u svoj novi dom, počeo „namicati“ već od njenog rođenja. Tkali su se „otarci“ i „otarčići“, „stojnici“ i „ponjave“, torbe i vreće, „gube“ i „asure“, ponjavci i tepisi. Šlingali se jastuci i jastučići, „šliferi“ i „miljeta“. Bezbrojne su „trube tkanja“ doživjele svoju matamorfozu u „kućaru“, na „siniji“ i „trpezi“, u krevetu, na „federsicu“ i konjima, u „šifunjerima“ i „ladičarima“. Kod nas je bio običaj da mlada seli uoči svatova. Ovaj selidbeni „transport“ mora proći kroz cijelo selo da svi vide „kaki je miraz mlada odnila“. I sve se to neprocjenjivo blago čuvalo od „prađeda“ do praunuka. Rabilo se samo u posebnim zgodama, tako da je bilo od koristi generacijama.
“Ne miči se iz ove ravnice
Na njoj rastu Šokci i Šokice.”
Mama i baka i sa svoje strane, na svoj suptilniji, ženski način potvrđuju savjete dade i dide. I što žele reći: Ta, budi svoj na svome i svoj među svojima! Nigdje ti neće biti bolje, nigdje nećeš biti gazda. Ali isto tako: nedaj da se raseli Šokadija, da izumre, da nas nestane, da je infiltriraju „došlje“ koji je ne vole nego samo izrabljuju. U mojem sam „Mati“ rekao i ovo:“Al osim mene! Neće oni prćkat po mojoj zemlji! Samo ja to smijem, jer meni ona neće zamjerit, ona je moja!“
“Daj i’ Bože kao žitni vlati,
Neka ravnicu prikriju Hrvati.”
Da se Slavonije prije, davno prije, ovako ali ustrajno, molila Bogu, vjerjujem da bi glede napučenosti autohtonim pučanstvom stanje danas bilo daleko bolje. Nisu samo bolesti bile uzrokom visokok mortaliteta, nego i „bijela kuga“. U šokačkim obiteljima je bilo jedno, silom dvoje djece, jer „troje đece je živo rasulo“. Pa čak i onda kad je Šokac mogao posjedovati zemlje koliko je htio, nije baš ulagao u „veliku obitelj“, da se „grunt nemora dilit“. Ova je molitva došla prekasno.
No nemoramo se baš bojati da će tijekom vremena nestati Šokadije. Uvijek se rodi „njeko pravo dite“ kojega dada i dida, mama i baka od malena uče, evo baš ovako kao ovi u pjesmi. Zato upravo ovdje vrijedi ona: “Na mlađima svijet ostaje“.
Nemogu a da u ovome kontekstu ne spomenem jedno „tako dite“, nadu roda našeg
6
dičnog šokačkog, Ivana Brkića iz Vrbanje, koji je kao učenik 8. razreda osnovne škole napisao:
“SLAVONIJO, DOK TI IME TRAJE…”
Pišem, da mi ne umre Slavonija. Pjevam, da probudim slavonske atare, ambare, đerme i stanove. Ne dam posila, češljopere, komušanja, ne dam kola i konje, ne dam moje kurjače. Ostavite lipu rič šokačku, bile misirske ponjave, gube i ponjavce. Čuvajte mi koršove, plejane zdile i tanjure, avane i stublike, naćve i okna, pustite dicu da se sakriju u čardak, da se kupaju u valovu, neće više marva tu vodu popit.
Čuvajte mi veškorpu, polosmaku, srp i kosu, spremite lampu petrolejku u kredenac i kanape, jastuke od perja, perine u starinske krevete…
Uželio sam se prove i kiselog mlika, rezanaca s makom i štrudle. Sio bi’ u upregnita kola, zavitlo kandžijom, pa kroz selo, a onda prtenim putom do stana.
Ej, miline. S tornja zvono zvoni, prikrstim se i šapnem: “Bože, čuvaj mi Slavoniju!”
Amen!
A evo i moje pjesme, koja govori o ljubavi Šokca i njegove crne zemlje:
CRNA MAJKA
Ore te, zemljo, paor tvoj,
al ko da te miluje, nježno,
pila si ti i njegov znoj,
gazi po tebi, sinovski brižno.
Ta koliko put je reko ti :mati,
jer ti ga raniš od rođenja,
sve šta moš rasipno mu dati,
nige na svitu takog voljenja.
Nikad na tebe on bisan nije,
pa ni kad se potepe na tebe,
ta teško mu, slabo se smije,
i u žetvi on stalno jadan zebe.
7
Al zato kad ste vas dvoje sami,
sjedne, grubom te miluje rukom,
ko s pravom majkom on divani,
tuži se, reda muku za mukom.
Ti ga brižno primamiš da legne,
tvoja toplina mu ćera brige,
sve no teško u njem se slegne.
Ta take majke nema nige!
Tolike si sinove na noge digla,
‘ranila vike kruvom bilim,
ni jedna te mati još ni stigla,
Šokac te pronio svitom cilim.
Šokca nebi bilo brez tebe.
Tvoja mu brazda belka bila.
Šokac i njegova mati crna,
Vječno stara a vječno mila.