„Nedilja je poslije podne.
Iza naše koljebe,sjedi moj dado,đed Ivša Pavin i đed Pera Katačin.
Sva trojica su gleđela u pravcu žita koje se zlatilo na suncu
dok je u vršikama vlati nješt pucketalo.
Đed Ivša,podbočit na svojeg vrču reče:»Stipo,zrelo je treba ga kosit.»
Đed Pera se podiže,zakorači u žito i otkide njekoliko vlati
Te opet sjede na svoj tronožac.
Svakom pruži po jednu vlat i onda je počeše mervati dlanovima
Pribacivali su smrvljenu vlat s dlana na dlan,a pljevu su otpuvljivali s ruku.
U dlanovima je ubrzo ostalo samo sjajno zrnje.
Đed Pera je odvajo zrno pozrno i brojio.
Nabrojio je četrdeset dva.
Otac je namjerno uzeo kraću vlat i nabrojio trideset i šest.
Đed Ivša ni brojio,već i je njekoliko zdrobio zubima,a onda gledajući i na dlanu procinjio:
«Tvrdo je i brašneno,a vlate su ga pune i sjajnije je no lane,nema se šta čekat.,»
U mojeg dade se ozari lice,a iz očiju mu proviri sjaj koji mu odade sreću i zadovoljstvo.
Lnjske godine nam je žito potuko led,a dok je bilo u krstačju
Nedilju dana je padala kiša.
Puno ga je isklilo u snoplju i jedva smo imali za nas.
Bio je uvjeren da će nam dragi Bog ve godine bit puno milostiviji.”
Ivan Šarić – Baća
Moje razmišljanje o tekstu «Prid žetvu» Ilije Babića Andrinog
Da, dragi moj prijatelju, ovaj me je tekst «Prid žetvu» doista ganuo. Nekoliko sam ga puta pročitao, zatvorio oči, o njemu meditirao i gledao što se događa. Vidio sam tvog dadu i njegove prijatelje đeda Ivšu i đeda Peru. Zanimljiva je ova «sprega». Možda je bila slučajna, ali možda je tvoj dado tražio iskustvo za potvrdu svoje ocjene. Iz ovoga izvire i stanovita nesigurnost, jer «Lanjske godine nam je žito potuko led, a dok je bilo u krstačju nedilju dana je padala kiša», čak bih rekao bojazan, a u pitanju je egzistencijalni strah. Što ako se isto dogodi ove godine? Nije u pitanju samo uzaludni trud: oranje, pa zubljenje, pa đubrenje, pa sijanje, pa zebnja hoće li biti dovoljno vlage, hoće li kad isklije pasti snijeg i pokriti žito da ne smrzne i… Bez obzira na materijalnu bazu domaćinstva žito je uvijek bilo jamstvo da neće biti gladi. Ako si ti ovo doživio kao dječak, onda su to bile teške godine. Tada žito nije rodilo ko sad, nije bilo «talijanke», svaki meter žita je bio važan, svaka vreća je bio jamačni kruh svakdanji da prehrani čeljad.
Vjerujem da se ovdje očituje još nešto, što iz ovoga teksta dolazi na kraju, a što je ipak najvažnije, a to je jedna druga sprega: sprega Šokca, ratara i Boga! Tvoj je dado «bio uvjeren da će nam dragi Bog ve godine bit puno milostiviji.» Evo dok pišem ove retke osjećam nekakvo čudno kucanje srca. «Sjeo» mi je ovaj tekst, uvuko mi se pod kožu. I sada razmišljam i kao sin toga roda našega, tvoga dadu doživljavam kao moga rađenoga oca, ali i kao teolog. I možda je neobično da bih čak mogao i zaplakati, zaplakati ali ne od žalosti, jer kraj teksta je lip! «U mojeg dade se ozari lice,a iz očiju mu proviri sjaj koji mu odade sreću i zadovoljstvo»! Ma taj je sjaj upravo ono što mi u ovom trenutnku zaokuplja srce i dušu. Taj je sjaj odsjaj njegove žive vjere, njegovog nepokolebivog pouzdanja u Boga. Ne slovimo mi Šokci kao «veliki vjernici», ali Boga nismo nikada ostavili. Ja sam u mom «Mati» napisao i ovo:»Mi jesmo čeljad vilenja, al smo vridni, pošteni. Neće nas niko zavest. Nije nas zavodila nikaka zvizda. Ni crvena ni žuta. Crvenu i nako nismo gledali a žutu smo volili. Volili smo tu žutu zvizdu, volili sebe, volili pod njom ko bogata trpeza prostrtu našu Slavoniju. Ali nismo se mi ni njoj klanjali. Ma kom se mi Šokci klanjamo? Samo Bogu i tebi zemljo crna, teška, blatna, ravna, ma draga, ma mila, ma slatka.Ti si nam sve!” Mi se dakle niti onda, kad nije nimalo bilo oportuno a još manje unosno vjerovati u Boga i svoju vjeru pa makar jedanput godišnje “demonstrirali” odlaskom u crkvu, nismo odrekli Boga; radije smo birali stranu “gubitnika” ali s čvrstim uvjerenjem da će mo nekada pobjediti, da je Bog na našoj strani. Naše su đedove, čiče i dade tjerali u zatvor, na prinudni rad, na “Jelas polje”. Sve su oni to stoički podnijeli. Unatoč svih izazova Boga se nisu odrekli.
U «Selu u pohode» sam o toj vridnoj ruki seljačkoj napisao:“Dobra žuljava ruko seljačka. Vrednija si hvale od svih stvaralaca moderne civilizacije, jer si poštena, vrijedna i plemenita i dok držiš plug i motiku, kosu i srp, sjekiru i pilu, uzde i ulare. Ta u stanju si ispružiti se na pozdrav i sućut, pomilovati, otrti suzu, obijesno razbiti čašu, sitno prebirati po tamburi i vaditi dušu, opiti nikada zasitno srce, prekrižiti i sklopiti se na molitvu. Plemenita dušo seljačka, vrednija od svih duhova modernog čovječanstva. Plemenitost te uzvisuje, dobrota te diči, snaga te drži i vjera krijepi.”
Eto, dragi moj prijatelju, to je onaj “sjaj” koji je “provirio iz očiju tvoga dade”. To je još jedna potvrda onoga što je on od malih nogu znao, što su mu i njegov dida i baka i dada i mama usadili u poštenu široku šokačku dušu: vjeru u Boga! Sveti Pavao u drugoj poslanici Efežanima kaže: «Ali Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni! – te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu: da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima preobilno bogatstvo milosti svoje. Ta milošću ste spašeni po vjeri!» Znao je on: ako je Bog s nama – tko nam što može! Nije ovo nikakvo nagađanje, ovo je jamstvo Onoga koji nas toliko ljubi, da je svoga Sina jedinorođenoga poslao u smrt da nas spasi. Apostol Ivan u svojoj prvoj poslanici tvrdi:»U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše… I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu.« Doista od te “ljubavi nema veće, da netko život svoj daje za svoje prijatelje”. A Pavao u 2. poslanici Timoteju: «Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora.»Taj nas je vjerni Bog pradjedova i otaca naših promovirao u svoje prijatelje. A prijatelja se ne ostavlja u nuždi, na cjedilu.Zato je tvoj dado «bio uvjeren da će nam dragi Bog ve godine bit puno milostiviji»! On nije sumnjao – on je bio uvjeren! I reagira «ozarenim licem,a iz očiju mu proviri sjaj koji mu odade sreću i zadovoljstvo»!
Tu čvrstu vjeru očituje «moj dado» u mom «Šokačkom očenašu» i za tvog dadu kad kaže: «Oče moj ja znam ge si.Tod si samnom, al i na nebesi.Dok orem zemlju tvoju crnu il odam bos po trnju.» Prošle je godine tvoj dado «hodao po trnju» jer «je žito potuko led,a dok je bilo u krstačju nedilju dana je padala kiša» I njegovim se ambarom «prazim širila duva».» No unatoč svega on se » prikrsti uvik kad ide leć, ide i u crkvu kad može već.I prid crkvom uvik kapu skida, svake se godine jedanput ispovida».
Moj mi je prijatelj Mata na moj «Šokački očenaš» ovako odgovorio:» nakon toliko ljeta, a seljak nikad nisi bio, toliko poznaš dušu, trudove, patnje i grije (slabosti) naše (svoje). I danas se molimo istom Bogu i isti nas vrazi potrgaše. Nije li to seljačka kob?».
Hvala ti, prijatelju dragi, što sam bar na ovaj načim upoznao tvoga dadu, što sam se smio s njim suživiti, što sam ga smio bar na trenutak nositi u srcu i u njegovo ime, ali i u ime svih naših šokačkih dada zahvaliti Bogu vjernom.»Jer velika nam djela učini Svesilni, sveto je Ime njegovo. Od koljena do koljena dobrota je njegova…» (Magnificat).
ŠOKAČKI OĆENAŠ
Oče moj, ja znam gesi.
Tod si samnom, al i na nebesi.
Dok orem zemlju tvoju crnu
il odam bos po trnju.
Sveto je ime Tvoje!
Kad neznam kako platit dug
jer nitko neće kupit moj trud,
kad crnke mi vridan konj
i kad džabe proljevam znoj.
Budi volja Tvoja!
Kad mi zbog suše ne rodi rod,
a repa dobije slab bod,
kad đeca traže i ruva i kruva,
a ambarom se praznim širi duva.
Daj mi Bože, svagdanjeg kruva!
Kad bravce moram zbog bolje priklat,
kad sam rđav i moram vikat,
kad srce oće a rakija loše,
i kad ženu privarim za par groša.
Ti oprosti duge moje!
Kad zima dođe, a ogriv skup,
i kad se tuđoj snaši zavučem pod skut,
i dok se kerim vesel i pijan,
iako mastan i neobrijan
Ti oprosti duge moje!
A kad mi svadba od kuće pođe,
kad sin mi iz crkve sa snajom dođe,
kad mi unuci po avliji pužu,
kad kidaju sve, i najljepšu ružu.
Dođi kraljevstvo Tvoje!
Kad s kolima kroz šumu prolazim sam
I vidim `rast dobar, koji još trebam,
kad komšiji odorem dvi, tri brazde,
ma ne traba njima, oni su gazde.
Ne uvedi me u napast!
Kad se napijem, a žena svađu traži,
Il kad ju uvatim u laži,
Kad vidim šta političari s nama rade,
Svi jako bogati, a niko ne krade.
Ne uvedi me u napast, i izbavi me od zla!
Kad pridajem žito, a kažu vlažno,
kad krše ugovor, a kažu mi važno,
kad me s porezom ćeraju da kleknem,
kad goropadan lajem i svašta reknem.
Ne uvedi me u napast, i izbavi me od zla!
Ta znaš ti Bože, kod si stvorio.
Znaš da sam samo čojk, a šta bi bio?
Al njekad se dičim, volim inatit,
Al moram i zgrišit, al i zapamtit.
Al prikrstim se uvik kad idem leć,
idem i u crkvu kad mogu već.
I prid crkvom uvik kapu skidam,
svake se godine jedanput ispovidam.
Sjetim se ja tebe, Bože, često.
Ne baš kad sve ide, al kad mi je teško.
Kad puno radim, orem i valjam
i kad kojekake sanjske sanjam.
Ta znaš ti, Bože, kog si stvorio.
Znaš da sam slab, al jak bi bit tio.
Ma, ja sam od krvi i mesa, a ne kamen.
A ti si dobar, oprosti mi. Amen!
One Comment
Katica Špiranec
Što reći na ovu ljepotu jezika, bogatstvu duha i iskonske iskrenosti u Šokačkom očenašu.Očenaš je to i mojega pokojnoga tate.Još uvijek ga mogu dočarati kako se u postelji, nakon teškoga dana, rukama punim žuljeva krsti i molitvu šapuće.Mlade generacije isto mole, a njihov očenaš je drugačiji od onoga dadinoga, šokačkoga.Meni je blizu, vratio me u djetinjstvo i pomogao da i moj “očenaš” ne izgubi ponos, vjeru, ustrajnost, pa i inat ,kad ustreba.
Hvala gospodinu Šariću na divnim pričama .Svaka od njih mi je melem i put tamo gdje ostadoše korijeni moji i zemlja, bogata, darežljiva, crna da bi se trudom obojala u zlatnu, zelenu, plavu, boju rada, blagoslova, vjere i trajanja.