Ovaj tekst nisam napisao ja. Napiso ga je jedan svećenik, moj dobri prijatelj, i dao mi kopiju, koju čuvam već dugo godina. On je nažalost umro, a ja sam odlučio ovaj njegov tekst, njemu na spomen, sada objaviti.
Ivan Šarić Baća
„Čim sam prvi puta ušao u župnu crkvu u Štitaru pokraj Županje, pao mi je u oči krasan križ. Na lijevoj strani pokraj klupa, i nehotice privlači čovjeka da pred njim klekne i pomoli se Raspetoj ljubavi. Upitao sam župnika
- Koji je najstor napravio taj križ?
- Nije nikakav majstor nego domaći čovjek samouk, čika Živko.
Odlučio sam da ga uzmermo i posvetimo kao misijski križ. Biće kudikamo bolji nego obične daske, kakve se koji puta vide, na mjestu misijskog križa. Na kraju misijskih dana čitava župa se slikala pred ovom zastavom križa. Djeca na obali Save. Ostali pred crkvom. Žene ne dođoše na red, pa im se muškarci kao malo rugaju, da nisu dosta pobožne slikati se sa križem čika Živke.
Kako ste došli na tu misao?
Sjedimo u župnoj kancelariji. Dična starina sjedoga brka, sijede koste ali uspravna stasa. Kao jablan. Svjež i otvoren pogled. Junačko držanje. Pravi potomak hrabrih starih Graničara. - Kako se zovete?
- Zovem se Živko Vincetić. Rođen sam u Štitaru 1898. godine. Ovdje živim i radim na zemlji.
- Mene čika Živko zanima kako ste došli na tu misao da pravite ovakav križ?
- Ja ću Vam to velečasni lijepo ukratko ispričati. Poželio sam prije osam, devet godina ići u Zagreb. Na Velesajam. Volim sam vidjeti onu mašineriju i slične stvari. Kad sam došao u Zagreb, prvi moj posjet je bio onoj velikoj zagrebačkoj crkvi, katedrali. Ušao sam unutra. Bio na Misi. Poslije Mise prošao sam kroz katadralu. Stao sam i zagledao se u jedan veliki križ. Isus u naravnoj veličini. Najdulje sam se zadržao baš kod njega. Dugo sam ga i pažljivo promatrao i smilio – kako bi bilo lijepo da i naša župna crkva imade ovakav križ u naravnoj veličini. Otšao sam u grad sve pregledao. Vratio se kući u Štitar. Nisam više htio na križ misliti. Ali mi se neprestano vrtilo po glavi da ja moram napraviti isti križ na našu crkvu….
- Vi ste o tome razmišljali. To znači da ste sigurno išli u neku školu ili raspolagali kakvim specijalnim alatom.
- Nikakvih viših škola ja nisam vidio. Niti sam imo kakvog osobitog alata. Da nisam taki i neznam sam sebi alat napraviti, ne bih ni danas imao alata. Mnogo je bilo neprospavanih noći. Nešto me gonilo na posao. Ali se nisam mogao skaniti. Danas odlučim, sutra sam prestajao s odlukom. Budio se u noći. Nemir po danu.
- Koliko je dugo to trajalo?
- Puno godinu dana ja sam to u sebi nosio. I mislio sam da od toga neće biti ništa. Šteta da se mučim i patim kad od tog neće biti koristi. Više put mi je bilo kao da se prenem od sna:-Bože sveti Bože ne mogu se otet od toga, ne mogu zaspati. Neće sam na oči… Kako da se toga riješim. I konačno sam rekao sam sebi:
- Kad počnem raditi pa pokvarim biti će gotovo. Više onda neću raditi niti se kinjiti. Biti ću miran, vidjet ću da za to nisam sposoban.
Očenaš u suzama
Kako vjerno i duboko ovaj jednostavan čovjek pripovijeda o plodu duše svoje. Kao da majka nosi dijete u sebi i s njim računa, ne njega misli. Tako je i čika Živko kroz godinu dana nosio u sebi sliku svog budućeg djela, svoga križa. I taj čovjek je izraz našeg naroda, koji u sebi krije neslućenu energiju i neslućena bogatstva. Trebali bismo se u današnje doba kudikamo mi okretati više prema ovim svojim izvorima. Otkrivati ih i pokazivati drugima….. - Gdje ste sebi napravili „verkštat“
- Na stanu, na salašu, na onoj strani prema Šiškovcima. I ja sam mislio da mogu tako prići poslu. Dođem u šupu. Tamo je bila ta klada. Velik je to bio klenov balvan. On je prikladan, prilično čvrst. Drvo nije previše mekano niti previše krhko, pa se mogu i sitne stvari raditi. Ja uzmem sjekiru i dođem do drveta. Kad sam došao do te klade, znate što sam napravio? Kleko sam i izmolio jedan Očenaš u suzama. I na koncu sam ustao i rekao ovo:- Isuse, moj mili Nebeski Umjetniče. Nebeski moj Majstore, sad me nemoj ostaviti…
Trebalo je gledati čika Živka dok je to govorio, da se osjeti sva snaga te jednostavne ali snažne molitve prije novoga posla. U oku plamen, glas podrhtava od nutarnjeg uzbuđenja. Izraz nutrine koja vapije za pomoć Božju u ovom času. - Kad sam izmolio, sjekirom zamahnem i počeh grube poslove. Nekoliko sam dana to radio, a onda početo štelovati…. A zamislio sam čvrsto: kad zapnem pa mi poso više ne ide, onda sam gotov. I čekao sam kad će to biti. Ali ne dočekah. Vi velečasni meni sve vjerujte. Ja sam se prekjučer ispovijedao. Pred Vama govorim ali do jednoga slova samo istinu. Jednog jutra, nikad to neću zaboraviti, uzeo sam čekić u ruke i počeo raditi. Kladu sam podigo jedan metar visoko na nosače. Gledam i pazim. Pa, Bože, jesam li ja to radio: Je li moguće da je to moja ruka izradila. Izgledalo mi je kao da je netko drugi po noći dotjerao ono što nisam napravio….
- Kako ste i kada radili?
- Svaki dan po malo. Koji put cijeli dan, a koji put samo malo. Već kako su poslovi dozvoljavali. Oko godinu dana. Bilo je tako da sam radio polako. Oprezno. A i nisam mogao po zimi. Počeo sam raditi u proljeće, cijelo ljeto, jesen i u zimi do Božića, Glavu mi je bilo najteže napraviti kao i pojas oko bokova. To me teretilo. Noge, ruke, to je čini mi se bilo lakše.
- Svaki takav majstor ima nekakav uzorak prema kome on gleda i čini. Koji je bio Vaš uzorak?
- Ni iz čega nisam kopirao. Više puta sam znao reći bratovom sinu: Skini Stipo košulju i ded mi napravi to. Pokazao sam kako da raširi ruke, kako da se sagne. Ja samo malo pogledam. U to se zagledam. I vidim cijeli dan. Više on meni ne treba. To mi je pomoglo da vidim kako izgledaju ramena, mišići. I tako malo po malo posao je došao kraju…
Primpredaje križa - Ka ste napravili križ sigurno ste župnika zainteresirali za njega. Kako je to bilo da je on uzeo križ u crkvu?
- Počeo sam na križu raditi za vrijeme velečasnog Željka Pavličića. On je brzo otišao. Iza njega došao je gospodin Matej Nikolin. Za ono kratko vrijeme dok je bio kod nas, on je primio križ. Prihvatio ga i uzeo u crkvu. Blagoslovio i postavio na sadašnje mjesto.
- To znači da je bio zadovoljan sa križem?
- Nekako iza Boćića je križ bio gotov. Najavim se župniku i zapitam da bi došao pogledati i reći svoju riječ. Odgovorio mi je da neće odmah nego za vrijeme blagoslova kuća. On se neće navraćati u našu kuću po redu. Preskočit će je. Ali zato, kad bude svršio pred podne naš sokak, onda će doći kod nas da ima više vremena dobro pregledati. Tako je i bilo. Čim je ušao na vrata, odmah je stao i premjerio pogledom cijeli križ. Onda je prošao s jedne strane i dugo promatrao. A sve bez riječi. Zatim se nagnuo nad glavu i detaljno kontrolirao. Onako velik i jak, samo je šutio i gledao. A u sobi je bilo sedam ljudi iz komšiluka. Tišina da se muha može čuti:- Čika Živko ja Vam čestitam! Zatim se okrene prema drugim ljudima u sobi pa će:- Ljudi koji ste ovdje na skupu. Ja ću Vam nešto reći. Kad je čika Živko došao k meni i najavio što on radi, zamislio sam da će on napraviti neku nakazu. Ali sada vidim, na svoje veselje, da je ovo uistinu nešto vrijedno i dobro. Dostojno da se stavi u našu crkvu…
Župnik je Matej Nikolin poduzeo korake kod biskupa, blagoslovio križ. I otad je on u našoj štitarskoj crkvi. Čini se kako je to najvrijednija stvar u čitavoj crkvi. Korpus, tijelo Isusovo veličine je čika Živke. To znači oko 180 cm. - Čika Živko još jedno pitanje! Dali vam je drago što je sada vaš križ postao misijski križ?
- Vjerujte, kad sam to doznao da su mi suze ganule na oči. Išla je povorka sa križem u crkvu noseći svijeće. Oni mladići naravno. A morala su ga nositi četvorica ( jedan od tih sam bio i ja – moja napomena). Ja nisam mogao zaustaviti svoje ganuće kada su ga uspravili i kad je bio blagoslovljen. Rekao sam: – Bože sveti, hvala Ti što sam i to doživio. Nije mi žao za one neprospavane noći i za onaj trud. Mladići ga nikako nisu mogli uspravno nositi, nego su ga digli na ramena. To je sada zastava našeg sela. Ljudi se ponose tim križem…
Ideja vodilja
Na kraju je čika Živko dao svoju ideju vodilju. Duboku i snažnu misao koja je lebdjela pred njim dok je radio svoj križ. Staru ali uvijek suvremenu, Osobito u današnje vrijeme. Bilo bi dobro kad bismo je svi zapamtili i nosili u svojoj pameti:
- Još bih vam na kraju nešto rekao. Mislim da ću reći dobro. Sve je u našoj crkvi u katoličkim crkvama ovoga svijeta lijepo. Ali ništa nije vrijedno kao što je vrijedan križ i Isus. To je nešto najveće i na nebu i na zemlji. Jer sve što se nalazi u crkvama i ponutricama dobiva vrijednost po Isusu i njegovu križu….
Bosanci bi rekli: Aferim, ćika Živko!“
