Drugoga dana predveče vraćam se. Pozvani smo na večeru kod Jele. Franjo, njen sin, roštilja a mlada mu žena Ružica dvori.Takav je kod nas red. Tu su i rođaci iz Švicarske:Katica, Romina i Dragan. Sjedimo vani do u kasnu noć i hladimo se gemištom.
Poslije ovakve noći duže se spava. I poslije ručka me je nešto vuklo u postelju. U tri sata idem u našički samostan posjetiti prijatelja patra Miju. Mijo već čeka. Naučio čovjek u bijelom svijetu na točnost. Sjedimo u velikom «hrastovom» refektoriju i pijemo kavu. Dolazi pater Josip, pa gvardijan pater Franjo. Franjo mi nešta loše izgleda. Da li je bolestan? Kaže da ima nekakvih zdravstvenih smetnji. Dok pater Mijo u uredu mora primiti stranku, prelistavam «Marijin Trsat», veliku «slikovnicu». Na naslovnoj stranici velika fotomontaža: slika Pape ispred trsatske crkve i veliki naslov:»Papa na Trsatu?» Ove je godine bilo i zavjetno hodočašće pomoraca, pa su na Trsat hodočastili i Dubrovčani na čelu sa svojim biskupom. On je u svojoj propovijedi između ostalog rekao i ovo: »Uz čudo slobodne države, koju zapravo nije htjela ni Europa ni Amerika ni Ujedinjeni narodi, dogodilo se čudo da smo se obranili i preživjeli; zahvaljujući čudu solidarnosti naših ljudi u domovini i zemljaka u inozemstvu, kao i običnih ljudi vjernika diljem domovine i Europe.» Evala ti biskupe! Nisam mogao čitati dalje. Bolje bi bilo da je redakcija i na to mjesto stavila slike nego ovakav tekst. Hrvatska je po Puljiću nastala čudom i mimo želje svijeta. Zato je i danas u njoj tako čudno.I danas je mimo svijeta.
Na veče posjeta obitelji Blažević. Mladi su to ljudi. Stanovali su nekoliko godina u našoj kući. Sada imaju svoju. Dečki su već porasli, a prije tri godine su dobili i Anu. Najstariji, Alen, veoma je perspektivan rukometaš. Najbolji je u svojoj klasi u čitavoj Hrvatskoj. Proriču mu dobru budućnost. Opet je prošla ponoć.
Deseti je kolovoz, blagdan Sv.Lovre. U Babinoj Gredi je kirvaj. Sunce nesmiljeno peče. Nitko ništa ne radi. Svi bježe u hladovinu i stalno se hlade. U takvom raspoloženju bliži se predvečerje. Malko se naoblačilo. Šogor na tanjurači mijenja ležaje. Drveni su, od bukovine kuhane u ulju. Slušam radio. Neki tamburaši pjevaju:» A ja baja tražim vizu za Njemačku, kofer spremam». A drugi:» Da je meni nabaviti kravu, koja daje graševinu pravu. Muzo bi je, za sise je stisko, ne bi pare u birtiji spisko.» Puste, mladenačke iluzije. Pomalo se smješkam i prelistavam svibanjski broj «Nezavisnih novogradiških novina» zanimljivog naslova: »CAJTUNG». Dobio sam ih od Patra Franje. Uspjelo grafičko rješenje odaje: CAJT U NG – dakle vrijeme u Novoj Gradiški. Budući je svibanjski broj, na prvoj stranici u boji velika hrvatska zastava i čestitka uz dan državnosti djelatnika doma zdravlja «Dr. Andrija Štampar». Urednik u uvodniku pita:»TKO SE SJEĆA PROŠLIH IZBORA? Slogani: Tko se sjeća izbora prije četiri godine i izbornih slogana stranaka? Oni koje pamćenje služi, pitaju se jesu li se promijenile stranke ili oni sami. Oni zaboravni su u boljem položaju. Samo da ne zaborave izaći na izbore. Obećanja: Sada jedni gađaju u centar, a drugi u središte. Većina bi da se nakon izbora sve oko njih vrti. Jedni bi pošteno, a drugi pravnu državu. Svi bi razvijali gospodarstvo i zapošljavali zapostavljene i nezaposlene. Kada izmire svoje stranačke ili koalicijske obveze, svima su interes građani. Političari: Broj ljudi koji žele pomagati Novogradišćanima da napokon bolje žive u iduće četiri godine, čini se bitno manji, iako je lista sve više. Neki su naime imali problema popuniti liste s devetnaest imena. Neki su nestali s političke scene jer su njihovima kola krenula nizbrdo. Neki su uporni. Ima i onih za koje jedan građanin kaže da su promijenili više stranaka nego žena. Računajući i bivšu državu. Nekima je bilo potrebno desetak godina da opet ujašu u politiku.Politika: Prije otprilike godinu dana jedan je gradski političar dijeleći stranačke upaljače u Ulici slavonskih graničara izjavio kako je politika kilogram kruha. Ipak od politike mnogi žive, a od kilograma kruha se preživljava. Koji je razlog izlaska na izbore i jednih i drugih? Snovi:Jedni se političari do izbora boje snova i ne spavaju. Drugi ne. Ovisno o samim snovima i političkom uvjerenju jer za sve jednako sanjati zastave s petokrakom ili bez nje. Prema tumaču snova, koji je u ovom trenutku među političarima vrlo popularan, najbolje je sanjati ulicu punu zastava, a po mogućnosti jednu i nositi jer to znači veselje i ugled. Opasno je sanjati bal pod maskama jer je ugled u opasnosti i moguće izdajstvo koalicijskog partnera. Taj san nije preporučljiv ni poslije izbora jer može ispasti vrlo nezgodan. Nije dobro sanjati gavrana u gradskom parku, jer slijedi prevara. Iako su svi političari već profesionalno snovima deformirani, najbolje bi bilo da sanjaju samo vatrogasce i poštare jer to znači da će im se izborna nada ispuniti, dobit će radosnu vijest i želje ostvariti. Za birače bi bilo najbolje da ništa ne sanjaju jer je to jedini način da nakon izbora ne budu prevareni i izigrani.» Na istoj, prvoj stranici, javlja je i pater Franjo pod naslovom PREPOZNATI SE .Tumači Isusovu konstataciju «Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta» i među inim kaže:»Zašto tražim likove u ljudima svog vremena koje ću nasljedovati? I tada me ti likovi, te osobe uzdrmaju, u meni poremete ljestvicu vrednota. I tada počnem osuđivati sve i svakoga samo ne sebe. No uvijek je lakše promatrati drugoga, negoli sebe. Svaki je čovjek podložan promjenama i to nabolje ili nagore. Često puta prosuđujemo ljude po materijalnim dobrima: što imaju, a ne po duhovnim: što jesu. Glagole «imati» i «biti» dovodimo previše u svezu s materijalnim dobrima, a oni su više oznaka duhovnih dobara. Jer i latinska poslovica kaže: «Sapiens omnia sua secum portat – Mudrac sve svoje sobom nosi.» Na šesnaest stranica pod rubrikom «Lokalni izbori» političke stranke obećavaju «s mora smokve a iz Bosne halve». Od tih šesnaest stranica najviše ih puni HDZ čak 9! Ima li uvodnik ikakve veze s tim? Odričem se komentara.
Dolaze Mihaela, Ana i Elena. Razgovaramo o Bosni, Đakovu i Štitaru. Vani piri hladan vjetar, a u kući vlada nesnošljiva sparina. Danas po prvi puta idem u krevet u 24 sata. Sisi je bolesna.
Ustajem u 9. Vani je hladno. Sisi mora veterinaru. Oko 11.50 sati počima kiša. Sada je u kući ugodno.
Nedjelja je, 12. kolovoz. Sunce sije, vruće je. Sisi nije ništa bolje. S šogorom odlazim veterinaru. On mu je kum, pa odlazimo njegovoj, novoj još potpuno ne dovršenoj kući. Pregleda je, daje joj tri injekcije.Liječi simptome, jer ne uspjeva uspostaviti dijagnozu. Na ručku smo u Crkvarima kod Anite i Ivice. Sisi je bolje. Jela je i šeta. Sutra dolaze Tomo i Ivica. Oni su motorima išli u Liku u svatove.
Danas stižu motoristi i šogor peče prase na ražnju.Prije se drveni ražanj okretao rukom. Danas je i to modernizirano. Danas željezni ražanj okreće struja iz traktorskog akumulatora. Još dobro topla prasetina dobro prija. Kožica na reš ispečena dobra je podloga hladnom pivu. Mihaela, Elena i Tomo danas idu u Bosnu, a iz Bosne u Njemačku. Ivica ide u Đakovo. Sutra će doći po Anu, pa i oni idu u Bosnu. No prije toga Ivica i Ana voze mene i Sisi veterinaru.Opet dobiva injekciju. Stanje nije puno bolje. Na večer dolaze Dragica i Zdravko. S njima je došao i Marko i mala Ana.Tu su i Anita, Ivica i David. Poslije obveznog slavonskog aperitiva, dobre prasetine i obilne graševine, Zdravko hvali idilu slavonskog sela i time ljuti Anitu, koja bi očito radije živila u gradu. Opet je prošla ponoć.
14. je kolovoz. Dan prije Velike Gospe. Ivica dolazi po Anu i pere moj automobil. Jako je vruće. Odlaze. Sisi je još uvijek bolesna. Dežuram s njom cijelu noć. Bojim se da će umrijeti, jer svaki joj pokret pričinjava boli. Razmišljam o smrti. Nikada nisam mogao vjerovati, da se psa toliko može zavoljeti. Sjećam se, doduše, djetinjstva i mog Sokola. Već je bio star, pa su roditelji naručili lovca čika Tunu, da ga ubije. On je to i učinio. No ja sam ga još dugo poslije toga vrebao i gađao kamenjem.
Sa suznim očima pozdravljam sunce.
Velika je Gospa. Oko 8 sati odlazim u krevet. Ustajem već u 11.30, jer smo pozvani na ručak kod rođaka Zdravka i Katice.
Zbog velike vrućine odlučismo ići u Našice na večernju misu. No prije toga idemo na groblje pomoliti se na grobu patra Veselka. U parku pred crkvom palimo svijeće pred Gospinim kipom kao i svi drugi vjernici. Nisam niti znao, da će večernju misu predvoditi pater Antun. Njega već godinama nisam vidio. Poslije Sigeta i po završetku domovinskog rata, bio je župnik u Kostajnici. Prvi je on Hrvat koji je ušao u taj grad. Sada je na službi u Landau u Pfalzu. Rodom je iz obližnjeg Martina kao i pater Marijo, koji je također u Landau. Prije mise na samostanskom hodniku ispovijedam se. Crkva puna svijeta. Na oltaru pater Antun i pater Mijo. Antun propovijeda. «Hrvatski narod Majku Božju toliko časti možda i iz lukavosti. Znadamo da majka neće odbiti molbe sina.» Propovijed kratka, razumljiva. A u crkvi sparina. Po leđima mi se cijedi znoj. Kod pričesti Antun me pozdravlja.Nakon mise kratki susret u sakristiji. Pred refektorijem, čekajući zajedno s patrom Mijom Antuna, pušim i pijem kiselu vodu. Pater gvardijan poziva na večeru. No ja nemam vremena. Antun nije došao. Pater Mijo će ga pozdraviti i reći mu, da ću ga posjetiti u Njemačkoj. Pater Mijo će za par dana doći u Njemačku. Zamjenjivat će u Heilbronn-u patra Radovana. Lucija i Anica su poslije mise otišle na sladoled. Još par minuta sjedimo u vrtnom kafiću i odlazimo kući. Sutra nas čeka povratak u Njemačku.
Hrvatska televizija prenosi utakmicu Hrvatska – Irska i Njemačka – Mađarska. Pozdravljamo se s šogorom, jer on sutra mora ustati rano na posao.U krevet odlazim oko 1 sat, no zbog Sisi nisam mogao odmah zaspati.
16. je kolovoz, dan povratka u Njemačku. Veterinar, dr.Darko je došao da Sisi da još jednu injekciju da lakše podnese put. U Našicama kupujemo provijant, u našoj kući točimo staru rakiju. Kratka kava kod susjeda Ljubice i Srećka. Opraštamo se od punice. Pakiramo automobil. Došla je Anita i David. Još jedna kava i oko 13 sati oproštaj. Po jakom suncu vozim preko Krndije kroz Požegu i Novu Gradišku. Tu se sjećam pokojnog kolege Barića, koji je umro prije nekoliko tjedana. To je njegov rodni kraj. Na prvom parkiralištu na autocesti stajemo zbog Sisi. Njoj je vidno bolje. Po pustom parkiralištu pomalo trčkara. Nakratko stajemo blizu Krapine. No na parkiralištu niti jednog drveta pa nema hladovine. Idemo do Krapine. U «Strahinjčici» dobar, obilan i jeftin ručak. I Sisi dobro jede. Još jedno osvježenje prije tankiranja na obližnjoj crpki i gas prema granici. Nitko se za ništa ne zanima, niti hrvatski niti slovenski carinici. Na Splielfeldu razočaranje. U dutty free shopu nema mojih cigareta. Prelazimo na drugu stranu, no nema ih ni tamo. Austrijski carinik čuvši Sisi zamoli da mu pokažemo Impfpass (legitimaciju o cijepljenju) i ciao! Za rakiju nije niti pitao. Osim pojedinih loših vozača koji me doista nerviraju, kroz Austriju se ne događa ništa značajnoga. Stoga sam se u mislima mogao još jednom vratiti u Slavoniju. Opet se sjetih Luke Ilića Oriovčanina koji je o gostoljubivosti Slavonaca napisao i ovo:» Što je u proletnom cvetu miris; to je u slavjanskom značaju gostoljubivost. Od kada je Slavjan poznat, od onda i njegovu gostoljubivost svet – koji je š njim obćio – poznade; što nam dogodovština sviuh vekovah pokazuje. Tako su već u staro vreme prema putnikom miloserdni i dobrostivi bili, sva su moguća upotrebljavali, da im samo po volji udoge. Dapače kad su dalje odlazili, nesamo da su im putove pokazivali, nego ako je potrebno bilo, i pratili ih. Ako se je pako dogodilo, da je putnik kod koga zlo primljen, ili da je što kvarovao, takvog su ne – Slavjanina nesamo iz svojega družtva izbacili, nego kao narodnu sramotu činećega prezirali i proganjali. Rečju: skoro da nije naroda, kod koga bi se većja gostoljubivost najti mogla; što se kod Slavjanah nahodi, koju i njihovi potomci kao kakaovu svetinju u svojom zavičaju čuvaju i štuju.». E, moj velečasni Luka. Dosta je od te gostoljubivosti ostalo, ali dosta je i nestalo. I naša se Slavonija mijenja, modernizira, pa su čini mi se prvi znaci te «modernizacije» i «suvremenosti» egoizam – samoljublje. I za neke Slavonce se može reći: neki su izgubili sve što su posjedovali, ali nisu dostojanstvo. Oni, koji su i to izgubili, danas su bogati i veoma utjecajni ljudi. Pade mi na um članak Stjepana Lice «Neupitno neupitni i neupitno upitni» u kojem on kaže:»Uvijek i posvuda postoje neupitno neupitni i neupitno upitni. Oni koji su u nekom svom, ili tko zna čijem, svijetu nedodorljivi, i oni koji su u svim životnim mijenama sporni. Može se sav svijet promijeniti, no neupitno neupitni ostaju neupitno upitni.
Događa se to na neke neshvatljive načine. I ne treba za to tražiti neke osobite razloge, nema svrhe nastojati dokučiti neka mjerila koja će sve učiniti razumljivim i predvidivim. Jednostavno, neki si prigrabe pravo da odmjeravaju sve po svome nahođenju, čak toliko da sami postaju mjera stvari, mjera zbivanja. I njihova skučenost i njihova hirovitost i njihova smušenost i njihova prevertljivost i njihova površnost poprimaju značajke načela o kojima se ne raspravlja, koja se ni na koji način ne dovode u pitanja. Dok ne čudi da se neki, bez ikakva zbiljskog utemeljenja, žele izdići, iskazati se nadmoćnima, začuđujuće je koliko to bez ikakva otpora prihvaćaju. Začuđujuće je koliki sve one koji razmišljaju drugačije od neupitno neupitnih, smatraju manje vrijednima, nedoraslima ili nametljivima. U ljudima se olako stvori navika – gotovo potreba – da se nekima dive i da svoju sreću nalaze u tome što mogu biti u njihovoj blizini i potvrđivati ono što govore i čine te, ako se dovoljno ohrabre, da ih stidljivo i dodvroljivo oponašaju. Neupitno neupitni svojim postajanjem daju neku neshvatljivu sigurnost njhihovu svijetu čak i kada, bezrazložno i učestalo, stubokom mijenjaju svoje stavove i zauzimaju se za posve suprotne stvari. Njima nasuprot neupitno uputni gotovo nikome nisu dobrodošli. Oni su gotovo sporni već i samim tim što postoje. Svaka njihova riječ i čin, a podjednako i šutnja i nečinjenje, lako postanu predmetom osporavanja i izrugivanja. Od njih se, jednostavno, ni u kojem slučaju ne očekuje ništa dobro. I jer se, zbog toga što nisu povodljivi, doimaju neprilagodljivima, ostavlja ih se da žive izvan svijeta ili barem izvan njegove matice. Neupitno upitni katkada su osebujni ljudi, katkada posve priprosti, koji svoju obdarenost nisu spremni zamijeniti unosnim ropstvom, koji ljepotu života nisu spremni žrtvovati ni za dugoročnu probitačnost. Život je u njima živ, kod kuće. Ali njihova riječ se u širim krugovima, barem u javnosti, ne shvaća odviše ozbiljno. Barem dok ne umru. Tada ih, istina posve rijetko, prepoznaju čak i kao proroke. Tako se događa da neupitno neupitni ispisuju izvanjsku povijest sadašnjosti, a neupitno upitni unutranju povijest budućnosti. Jer mudrost života nije sadržana u tome da čovjek svijet prihvati i prizna, nego u tome da čovjek prepozna svoju obdarenost i njome, unatoč svemu, vjerno ustraje u službi života.»
Bože moj, na kog li je on to mislio? Sumnjam da je i on mislio na neke «ruralne rodijake» na koje mislim i ja. Stvarno ih je znalački opisao. Svaka čast! Ma ne njima, nego gospodinu Lice.
Nekoliko kilometara poslije austrijsko – njemačke granice pljusak koji nas prati do Münchena. Ovoga puta vozim kroz grad zbog bolje osvjetljenosti. Prošavši grad spopadne me umor od neumornog klaćenja brisača i mokre crne ceste. Na prvom parkiralištu pravimo odužu stanku i spavam. Umor se pojavljuje opet 13 kilometara prije kuće. Stajem, malo se gibam. Sisi opet plače. Bez dužeg zadržavanja vozim dalje i oko 4 satu u jutro stižemo kući.
Istoga dana predveče vodim Sisi veterinaru. Dugo ju je pregledao i ustanovio povredu kralježnice. Injicira joj kortizon. Iste večeri se već osjeti poboljšanje i kod nje i kod mene.
Kraj
