Ovo veoma jasno tvrdi David Bossart u svojoj knjizi „Marketing kulta“ u kojoj zajedno s koautorom Norbertom Bolzom slavi ideološku probojnu snagu kapitalizma:“Kapitalizam će u stadiju zasićenog tržišta postati ultimativno „posljednjom“ religijom ovoga svijeta. Kapitalizam u stadiju zasićenog tržišta ima snagu, da robu postavi u središte čovjekove težnje. Time ono prekriva integralno preuzimanje religijske funkcije:
Kapitalizam dakle niti je odgovoran za ’deficite smisla’ niti za raspad ’vrijednosti’, kako mu se predbacuje iz konzervativnog kuta. – On je ’posljednja’ religija ovoga svijeta“. Nove trgovačke avenije nove su katedrale konzuma,… konzumnih rituala i fetiši skupih artikala svih cijena, koji naravno ispunjavaju vjersku funkciju. One u ostalnom stvaraju novi oblik communitas-a. Mustra pripadnosti i orijentacija na tržište, dobiva jednu novu vrijednost i jedno novo mjesto: iz klasičnih, vjernih stalnih kupaca postaju neuračunljiva plemena kupaca.
Vrhunac kapitalističke religije predstavlja „mučenička“ smrt velikog heroja konzuma, Jimija Hendrixa. Mirne se duše ovome može dodati i kult princeze Diane poslije njene tragične smrti. Ovi „bogovi“ crpe svoj totalni tržišni potencijal tek nakon fizičke smrti. Time se kapitalizam pokazuje kao najprilagodljivija, „najokretnija“ religija svijeta, koja ne treba nikakve dogme nego je sama sebi dovoljna.
To se vidi na primjeru značenja mode. Moda je kratkotrajna religija s krajnje visokom afektivnom, ali istovremeno i vremski usko ograničenom snagom. Snaga religije kapitalizma leži u njenom promiskuitetu: nikada zadovoljena čežnja za novim bogovima znači povratak poganskog politeizma. Mnogoboštvo nadomjesta monoteistički mit o jedinom Bogu – Spasitelju. Bogostvoritelji kapitalističkih konzumnih tržišta produciraju beskonačno i lansiraju svoje nove kracije u putanje čežnji konzumnih duša“ (Norbert Bolz, David Bossart, KULT-Marketing. Die neuen Götter des Marktes, Düsseldorf 1995, S.22f).
Snaga informacija (reklama) nema samo funkciju jačanja vječno novoga kulta, nego i funkciju zbrke. U zemlji, u kojoj svatko može doći do informacija koje želi, ljudi kažu kada se radi o socijalnim problemima kao nezaposlenosti ili siromaštvu:“ Ne mogu reći što je točno; informacije su tako različite.“ Ili se vrijednost određene informacije stavlja u pitanje.
TRŽIŠTE KAO SVETINJA
Tržište je simbol ali istovremeno i abstraktum. Kada u svakodnevnom životu govorimo o tržištu, onda obično mislímo na tržnicu sa svim njenim šarenilom, na pogađanje oko cijene između prodavača i kupca, na cvijeće i voće, povrće i narazličite razgovore te „poslove“ toga podneva. To je obično naša predodžba tržišta. Abstraktum tržišta sugerira događaj koji se sam po sebi odvija, sam sobom upravlja i u kojem su sudionici autonomni i iste veličine. Tržište je model za polje trgovanja između individua, poduzeća, udruga i države dakle kao aktera, koji na tom polju za trgovanje izmjenjuju robe, usluge i kapital i to prema ekonomskom mehanizmu, koji se preko cijene sam regulira. U tom modelu akteri imaju iste veličine i istu moć. Kupac i prodavač su u pravilu jednako vrijedni. U ovom se modelu može govoriti o samoupravljanju.
TRŽIŠTE I MOĆ
No u svakidašnjici to sve izgleda drugačije. Ovdje igra ulogu to, koja će se moć pokazati ( bilo to politička kroz zakonodavstvo, bilo financijska jednostavno kroz posjedovanje novca). Sve to iskrivljuje sliku o samoupravljanju. No to treba prekriti. Možda je upravo to razlog, što se o moći financijskog kapitala jedva nešto zna i o tome govori, ali se tim više govori o nedopuštenim „uplitanjima“ države, koje šteti gospodarstvu.
Da na tržištu principijelno agiraju akteri iste moći, već se vidi na tržnici. Već ovdje zakazuje „nevidljiva ruka“ (Adam Smith) To je veoma upečatljivo opisao Willibald Jacob na primjeru seljačke tržnice u Chottanagpuru: “…Nakon žetve u prosincu seljak nudi najveći dio uroda riže na tržnici. Potrebna mu je gotovina, alat, odjeća, novac da plati školu za djecu. Trgovcu je jasna njegova situacija i nudi nisku cijenu. Šest mjeseci poslije toga riže više nema, mora se kupiti novo sjeme i druge živežne namirnice. Seljak kod trgovca svoju rižu kupuje nazad: ali sada po znatno većoj cijeni, jer trgovac pozna njegovu situaciju. Svake godine ista igra: seljak bez financijske rezerve, trgovac zna njegovu situaciju. No dolazi vrijeme, kad seljak nije u stanju ništa više kupiti nazad. Seljak pita trgovca da mu odobri zajam. On mu odobrava i određuje kamatu. Ali sada seljak ne radi više samo za hranu, odjeću i školovanje svoje djece, nego i za vraćanje duga. Dogodi se, da neke godine mora uzeti novi dug, i to sve tako dok trgovac ne počme tražiti sigurnost, a seljak uloži svoju zemlju. No nakon nekoliko godine se uspostavi, da seljak nije u stanju vratiti dug. Njegovu zemlju dobiva trgovac, a on postaje sluga na vlastitoj zemlji“ (Willibald Jacob, Die verborgene Geschichte Chotanagpurs. Der Bauermarkt als Schlüssel zur Ökonomie, in: Gossener Mission 6, S.4-5.).
Gospodarski smisao tržišta je da nudi mjesto i mehanizme za reguliranje procesa razmjene dobara koje ljudi trebaju za život i preživljavanje. Ako se o tom smislu nesmije pitati, ako su pitanja o odnosima moći na tržištu, pitanja o kulturi i etici, pitanja o ljudskosti zabranjena, onda tržište postaje tabu zonom, proglašava ga se svetim.
To je ono, što se zove „totalnim tržištem“. Totalno tržište ne significira samo to da zahtjeva apsolutnost u odnosu na čitavog čovjeka, što znači da su svi životni odnosi podložni tržištu. „Sve ima svoju cijenu“ formula je toga.
Prorok neoloberalnog tržišnog radikalizma, Milton Friedmann“, piše Franz Segbers, „izuzima čovjeka iz svake odgovornosti za gospodarska događanja, kad kaže: ’ Gospodarske osobe nisu konačno ništa drugo doli marionete zakona tržišta’. Osobe koje agiraju gospodarski nazvane su marionetama, pa su zbog toga etički rasterećene od posljedica svoga djela. Nisu ljudi subjekti, nego tržište. Ljudsko dostojanstvo se prenosi s čovjeka na tržište. Tržište dobiva onu ulogu koji je imao čovjek“ (Franz Segbers, Wider den Götzen Markt. Athen und Jerusalem im Erbe, in: Willibald Jacob, Jacob Moneta, Franz Segbers (Hg.) Die Religion des Kapitalismus. Die gesellschaftlichen Auswirkungen des totalen Marktes, S.76f.). No ovo je apstraktno, pa ga se stoga teško može napasti. Apstrakcija mu je zaštita.
Međutim to znači i ovo: kapitalizam mora drugačije razmišljati. Dok u 19.stoljeću kapitalizam kao vlasnik sredstava za proizvodnju nije bio zamisliv, danas su to kojekakva anonimna dionička društva koja posjeduju kapital, najprije su to banke, koje vladaju glasovima. Akteri na strani kapitala kao da su se izgubili u magli, više ih se ne naziva imenom. Nastaje jedna nova klasa.
RAZVLAŠĆENJE POLITIKE, RAZVLAŠĆENJE JE DEMOKRACIJE
Kada političari danomice osluškuju vijesti o kursevima na tržištu, jer u tome vide svoju budućnost koju su već sada izgubili od onih koji u gospodarstvu imaju moć, onda se razvija jedna tajna konstelacija moći, koja prijeti demokraciji. Francuski premijer Alain Juppe je 1996. veoma jasno rekao: „ Tržište vlada – vlada još samo upravlja“ (ovaj sam citat preuzeo iz epd-brošure iz niza Dritte Welt Informationen Nr.12/11, 1996: Geld regiert die Welt, Wer regiert das Geld?). Time je rekao da se stvorila jedan nova klasa koja vlada našim životom: mali postotak ljudi koji „posjeduju“ ili „zarađuju“ dosta novaca, pa se igraju na burzi.
Dovoljno je pogledati burzu u Frankfurtu, Tokiju ili New Yorku i ustanoviti, da ta je to skoro jedinstvena skupina, uglavnom muškaraca između 20 i 45 godina, skoro jednako odjevenih, mali broj žena koje su većinom mlađe ili bar tako izgledaju, i izgledaju veoma slično. A atmosfera u tim svetim prostorijama burze više liči na kockarnicu nego na centar moći.
Religija kapitalizma prikriva moć. Nije bez razloga riječ „klasa“ skoro nestala iz riječnika kapitalističke ideologije. U toj je riječi još vidljivo da se radi o klasnim prepirkama, da se radi o moći. Već i sama riječ „sloj“ ne dopušta pomisli na te prepirke, jer je u toj riječi ipak jasno, da ima „gore“ i „dolje“. Postmoderna govori o „miljeima“. Ovdje je to “gore“ i „dolje“ nekako poravnano, kao da je društvo podijeljeno u različite skupine koje se doduše prepiru, pa možda i tuku, ali se to događa samo u „području njihova plemena“ koje im je dodijelilo društvo.
„Totalno tržište“ je sveto mjesto. Ovdje se ne smiju postavljati pitanja, ovdje se s „pobožnošću“ mora akceptirati ono, što je napravila nevidljiva ruka tržišta. Na burzama i u velikim trgovačkim centrima, koje čuvaju crni šerifi, to se odmah vidi. Očito su to prostori samo za jedan dio društva koji se može opisati kao „mlad, dotjeran, dinamičan, fleksibilan, egoističan, koji se preko svoga „outfita“ prezentira javnosi. Rijetko je vidjeti stare ljude, invalide, debele, neugledne. Njih nalazimo u Crkvama ili „jeftinjarama“.
NOVAC UPRAVLJA SVIJETOM – TKO UPRAVLJA NJIME ?
Pogonsko sredstvo kapitalizma je novac ( i to kao nužmo sredstvo za plaćanje konzumnih dobara ali i kao tamjan za svetinju – „tržište“). Novac je postao mjerilo orijentacije i predmetom predanja kapitalističkoj religiji. To znači, da se otrgnuo svoje realne zadaće na realnom tržištu i postao fetišom. Novac prodire u sva područja na kojima ljudi zajednički nešto rade. Tako se ne radi o „novcu“ kao mjerilu vrijednosti robe, nego o čitavom „novčano sustavu“ onoga, što se u Bibliji naziva mamonom.
Novac je „misterij“. To se ne vidi samo na arhitekturi banaka koje danas u metropolama zamjenjuju hramove, nego i u interijeru, koji danas skoro u svim bankama dominira riječju „diskrecija“. Bankovne prostorije tako su uređene da ljudima ulijevaju strahopoštovanje.
Burze, banke ali i gospodarstvo, mjesta su muške dominantnosti. Zbog toga je jasno zbog čega pred burzom u Frankfurtu, sinonimom kapitalističke religije, stoji statua bika. U tekstu, koji je umjetnik napisao na tablici pokraj stoji, da je to slika rastućih akcija, dakle profita. Ujedno je to i simbol moći ali i nedodirljivosti muške potencije.
I „ples oko zlatnog teleta“ o kojem stoji u 2. Mojsijevoj knjizi, više je bio „ ples oko zlatnog bika“. Baš jako puno nismo naučili.
Totalitarnost tržišta sve je više određena apstraktnim oblicima novca. O tome govori i Biblija, gdje se izrabljivalo plaćanjem poreza i zalozima. Najprije u obliku naturalija, pa u obliku robe, pa u obliku zlata i konačno, kada se u helenističkom vremenu etabliralo tržište novca, u obliku novca, koji je određivao „globalno“ tržište starog rimskog carstva.
Što apstrakcija novca znači, predstavljeno je u knjizi Ericha Scheuermanna: “Puno je mudraca koji skupljaju novac, kojeg su drugi zaradili, donose ga na jedno mjesto koje je dobro čuvano, donose ga svakoga dana sve tako dugo, dok više ne trebaju radnika, jer novac radi za njih. Kako je to moguće bez neke čudne magije, nikada nisam sasma doznao; ali uistinu je tako da novaca ima više nego lišća na drvetu i da se čovjek bogati i dok spava.“ Iako je autor ovu priču izmislio, zavrijedila je pozornost. Kako bi objasnili što to sve skupa znači navedimo prijmer jedne od najbogatijih obitelji Njemačke, Haniel, čija imovina iznosi 10.380 milijuna DEM, dakle više od 10 milijardi DEM. Ako bi samo jednu milijardu složili u novčanicama po 1000 DEM, onda bi to doseglo visinu münchenske katedrale. Njihova imovina iznosi po danu 28 milijuna 438 tisuća 365 DEM. Može li netko za jedan dan „zaraditi“ toliko novaca? Uz to možemo spomenuti i članak iz novima, da je američki tycoon Ted Turner spontano odlučio darovati Ujedinjenim Narodima jednu milijardu dolara, koliko američka vlada duguje toj svjetskoj organizaciji, kada je ustanovio, da je za samo devet mjeseci njegov kapital von 2,3 milijarde dolara narastao na 3,2 milijarde.
Novac (zarada) je velična koja određuje tržište. Novac predstavlja materiju za „samoreguliranje“ tržišta iza kojeg se opet krije neka „nevidljiva ruka“ (ili kako kaže Hayek: „Bog“). Tako velika priča o tržištu postaje vjerskim mitom, sama sebi meta-pričom, koja nadomjesta sve druge velike priče pa i one iz Biblije.
NOVAC SVE PRETVARA U ROBU
„Željeti imati sve više“ što se u našem društvu može opisati i kao „stvarati profit“ ili „biti pobjednikom“ sve čini robom: čovjeka, prirodu, osjećaje, vjeru, doživljaje.
Ulaganje kapitala ne služiì humaniziranju radnih mjesta i poboljšanju kvalitete življenja (to su samo otpadni proizvodi) nego je jedini cilj: stvaranje dobiti.
Nakon što je radnički pokret kao protivnička strana izgubio moć time što su sindikate „uvukli“ u potrebe kapitalističkog gospodarstva i ideologiju, nije samo radno vrijeme postalo područje djelovanja kapitala nego i slobodno vrijeme, tako da je njegov utjecaj zahvatio čitavog čovjeka, svaki dio njegova života od djetinjstva do starosti. Zahvatio je svaku društvenu skupinu: od onih adaptiranih do alternativnih, pa i oponirajuće skupine kojima na raspolaganju stoje vlastite „niše“. Ova fleksibilnost snaga je kapitalizma.
„Mase“ (prije se govorilo o radničkim masama) se kroz industriju konzuma, medija i slobodnog vremena tako drži u šahu, da im više nije moguće razvijati stvaralačke ljudske sposobnosti koje svoje korijene imaju u ljudskoj naravi ili teološki rečeno, u sličnosti i Bogom. I tim je masama općenito gledano lagodno. Svaka „nelagodnost“ razumije se kao odstupanje od norme i zahtjeva medicinsku i psihijatrijsku industriju da uklone „smetnje“.
Istovremeno se stvaraju umjetni svjetovi roba koji odvraćaju pogled od realnosti. Tako se životni prostori čovjeka i prirode razvijaju u prividne i surogativne svjetove, koji su prilagođeni potrebama anonimnog društva kapitala te ih se velikom virtuoznošću i dalje nanovo prilagođava.
Tako ljudi objektivno postaju ovisnicima od „action“, vremena i stvari, bićima bez budućnosti kojima ne pripada čak niti vlastita smrt. Subjektivno im se sugerira doživljaj slobodnog i neovisnog bića-pojedinca, koje je informirano, samosvjesno i samoodlučno.
DIZAJN UMJESTO ČOVJEČNOSTI: NOVO POGLAVLJE OTUĐENJA
Već se može osjetiti kako osjećaj i odnos prema drugim ljudima slabi. To je neminovna posljedica fenomena, kada čovjek postaje robom, kada za njegovu samosvijest nije odlučujuće što je on, kako je postao, kako djeluje, nego kako se predstavlja na van, u kakvoj se „ambalaži“ prikazuje drugima. Odjeća, izgled, „outfit“ su veličine koje određuju izvanjsko, a „medijski učinak“, „attitude“, „philosophy“ odrednice nutrine. Tako se svijet zasipa robom, sve dok ona ne zaspe sve ljude.
„Slobodni razvitak svakog čovjeka je preduvjet razvitka svih ljudi“ piše u kominističkom menifestu. No ta rečenica ne znači da konkurencija mora biti pogonskim motorom za slobodni razvitak čovjeka. Konkurencija uvijek ide s odnosima moći. Neuravnoteženost moći ograničava slobodu isto kao što ju konkurencija čini pukom fikcijom.
Konkurenciju se predstavlja „nadmoćnijim“ principom kapitalizma kojeg tek sloboda omogućava. Ali slobodni razvitak istovremeno znači razvitak campasina u El Salvadoru, stanovnika slumova u Africi i korisnika socijalne pomoći u bilo kojoj drugoj zemlji. Ali pogled na „sve“ gubi se u današnjoj svuda prisutnoj i svijetomvladajućoj ideologiji kapitalizma, jer za nju su samo oni ljudi punovrijedni koji posjeduju kapital, to znači koji su u mogućnost da umnažaju svoj novac.
- Nastavak slijedi –
