Nedavno su se hrvatska javna i politička scena prilično dinamizirale zbog koncerta Zavičajnog kluba Kordunaša i Banijaca “Miloš Vojnović”, održanog 30. 8. u Vukovaru na kojemu je trebao pjevati Momčilo Momo Stanić, kao i zbog zagrebačkog Rujanfesta a na kojemu su, između drugih, nastupili: Seka Aleksić, Željko Joksimović, Željko Samardžić, Miroslav Ilić, Dejan Matić i Momčilo Bajagić Bajaga, podsjetit ću vas na članak pok. Milana Jajčinovića kojega je objavio 05. 03. 2014. u Večernjem listu pod naslovom “Ratna agresija na Hrvatsku zamijenjena glazbenom”.
Autor je se još tada pribojavao da bi uskoro u Vukovaru mogla pjevati, kako je već napisao, “estetski i politički redizajnirana” Lepa Brena. Sad se vidi da ta njegova sumnja nije bila neutemeljena.
Kako se u Hrvatskoj sve učestalije otvaraju vrata koncertnih dvorana pjevačima iz Srbije, Republike Srpske, kao i hrvatskim velikosrbima u isto vrijeme se Thompson, što dalje sve vše, stigmatizira, zabranjuju mu se koncerti, a u vrijeme njihova trajanja isključuje se struja, kao i što ga časte s degutantnim pogrdama itd. itd. Zahvaljujući toj žalosnoj stvarnosti krajnje je vrijeme apelirati na hrvatsku društvenu, kulturnu i političku elitu da se napokon trgnu i odiljepe stražnjice od udobnih fotelja pa prionu korisnome poslu. Jer kao što se navedeno događa na navedenom području, slično se događa i na spisateljskom, pa ću se riječju-dvije osvrnuti i na njega. No najprije, riječ-dvije o meni:
Osim što sam autor sedamnaest zbirki pjesama od kojih šesnaest tiskano u Hrvatskoj, materijala u rukopisima imam za tiskanje sedam-osam knjiga. Posljednja mi je tiskana 2010-te godine. Dakle, u posljednjih devet godina ne objavih niti jedan jedini naslov. Razlozi tome su višestrani, među kojima je i taj što više ne želim žrtvovati svoj novac u tu svrhu, a kome god sam se obratio za pomoć, rijetki su mi odgovorili. Oni koji jesu odgovorili, odgovorili su negativno. Nedavno sam o tome razgovarao s jednim našim tajkunom, a on mi je ovako odgovorio: “Knjige je teško prodati”. Da, znam, ali pošto ne očekujem niti jednu jedinu kunu, zato ih nije ni potrebno prodavati. Umjesto prodavanja, mogle bi se poklonjati ograncima Matice hrvatske, Gradskim knjižnicama, braniteljskim udrugama. A ako sam ja spreman žrtvovati u taj projekt nekoliko tisuća sati potrošenih u pisanju pjesama, čudnovato je što se među našim bogatunima u Kanadi ne može skupiti nekoliko tisuća dolara za tiskanje nekoliko knjiga?
Također vam dajem na znanje da ni mediji ne pokazuju interes za objavljivanje mojih uradaka, a kad je već tako, vrijeme je podići ruke od svega pa prestati pisati. Sigurno da mi nije to drago, jer čim se sjetim davne sedamdesete kad počeh pisati domoljubnu poeziju kao i Scile i Haribde koju sam prošao zbog njena karaktera štošta mi se smuči. Bivša Jugoslavija me je represivnim postupcima nastojala odvratiti od pisanja, međutim što njoj nije uspjelo za rukom poći, poći će Hrvatskoj. Sad izvolite vidjeti i ova dva slučaja:
Prošle godine je u jednom Županji susjednom mjestu organiziran književni natječaj za kojeg sam poslao nekoliko pjesama računajući da će se među njima naći jedna koja će zadovoljavati kriterije za objavljivanje u grupnoj zbirci. No, nije. I nebi se s tim opterećivao niti bi se osjećao poniženim i frustiranim da organizator natječaja nije u zbirku uvrstio pjesme neke Aleksandre Mrakić iz Bosanske Gradiške, Luke Đorđević iz Niša, Vlastimira Stanisavljevića iz Negotina, kao i beogradskih autora Marije Prodanović, Tanje Ajtić i Gorana Vitića. Ista pjesničko književnička udruga je i ove godine organizirala natječaj za koji sam također poslao svoje uradke, no ni ovaj put se niti za jedan nije našlo mjesta u zbirci, a našlo se za uradke ovih autora: Hilal Karahan iz Turske, Elme Selimi iz Tutina (okolica) Kuršumlije, Jelene Glišić iz Zaječara, Stevana Vidovića iz Golubinaca, te Alekse Jadžića, Miloša Marjanovića i Ranka Grebovića iz Beograda. Iako navedenim pjesnicima ničega lošeg ne impliciram, svejedno mi nije jasno otkud to da se njima poklanja više pažnje nego li hrvatskim. Jest, doista ne znam, ili pak znam zašto se oni favoriziraju, a domaći marginaliziraju. U svakom slučaju ovi primjeri pripadaju eklatantnim primjerima čiji je apriorni cilj pokušaj revitalizacije balkanske crkotine.
Znajući da nemam pravo govoriti o kvaliteti svojih uradaka, budući pravo na to pripada čitateljima i poznavateljima poezije, ipak ću tek toliko reći da se možda među mnoštvom tih mojih uradaka nađe i koji solidniji. Ali ako se i nađe, s obzirom što je moj poetski opus pretežito ispunjen pjesmama izrazito domoljubnog karaktera, stoga sam u nepokolebljivom uvjerenju da upravo ta činjenica generira distancirajuće držanje medija i nakladnika prema meni. Iako se sadržajem nijedne pjesme nisam vulgarno izražavao prema nijednoj ideologiji ni političkoj stranci nedvojbeno je da su mi se pri pisanju pod perom često znali naći kojekakvi pljačkaši, orijunaši, lakrdijaši i podrepaši pa sam ih perom izgrebao i(li) izbockao. A znamo da oni čine kosture naših većih političkih stranaka pa je zahvaljujući tomu cjelokupna hrvatska dinamika pod njihovom ingerencijom. Imajući to u vidu, računam da baš zbog toga ne uspjevam naići na plodno tlo za realiziranje nakane.
Bez ustručavanja vam dajem na znanje da nisam bogzna što učinio za Hrvatsku, ali što god sam, učinio sam iz ljubavi prema njoj. Nedvojbeno je i to da zbog nje nisam ni izgubio toliko koliko su brojni drugi, ali u svakom slučaju izgubio sam dosta. Što s ovim želim reći? Želim reći da nisam zavrijedio da me Hrvatska čašćava ponižavajućim, ignorirajućim i iritirajućim postupcima, jer kad već moja poezija nikomu ne treba, ne treba ni meni. Neka, nek u Hrvatskoj što češće nastupaju srpski glazbenici i neka se u njoj u što većem broju tiskaju knjige srpskih pjesnika. Z
Završavam pisanje ovim Matoševim stihom:
Ispalo mi oko – išćero ga brat,
Ne znam kad,
Jer sam, vamje roda sužanjskoga,
Roda zlovarnoga, roda horjatskoga.
I još samo ovo: Poradi svega za me učinjenog dužan sam vam se zahvaliti, pošto ste mi s vašom pomoći pružili ogroman stimulans pri pjesničkoj afirmaciji. Premda nerado, svejedno ću izdvojiti Zvonka jer mi je on najviše pomogao. Svima vam želim besprijekorno zdravlje i svestrani uspjeh. Osim što srdačno vas pozdravljam, isto tako pozdravljam i članove vaših obitelji!
Živjeli mi!
P.S.
Između inih pjesama koje sam poslao za natječaj o kojemu govorim su i ove dvije:
MOJA HRVATSKA
Izbodena, izgažena,
Popaljena, ponižena,
Prodavana, proganjana,
I pljuvana, i pljačkana.
Na samrti, al’ još živa,
Viteški se poput diva
U svom Domu ona brani
Od barbara i nemani.
Htjedoše je kroz vjekove,
Okovati u okove.
Htjedoše je uništiti,
Pokoriti i srušiti.
Podjarmiti, osvojiti,
Groblja s njome napuniti.
Branila se poput diva,
Pa ostala zato živa.
Kroz povijest je ona svoju,
U velikom, Bože, broju
Vrelu suzu proplakala,
Grčila se, uzdisala.
Padala je, ustajala.
Krvarila, opstajala.
Branila se poput diva,
Zbog čega je još nam živa.
K’o što dosad nitko nije
Slomiti je mog’o prije,
Nikad neće ni uspjeti,
Jer će ona odoljeti odoljeti
Pustošenju, svakoj šteti
Dušmanima bez pameti.
Ostati će vječno živa.
Neslomljiva! Poput diva.
VUKOVARSKI DJEČAK
Sjedim uz Dunav na nekoj ploči,
Nepoznat me dječak gleda u oči,
Pogled mu suzan, prilično tužan,
Zaključih, imao je život ružan.
Kad ga upitah: Što me gledaš?
Uzvratio je: Zar ništa ne znaš?
Potom je nastavio uz drhtaje
Pričati jezive doživljaje.
Najprije reče: “Ja sam bez roditelja,
Bez braće, sestara, bez prijatelja,
Moja je sva rodbina u jami,
Sklap’o sam oči tati i mami.
Na ruci su mi zaklali brata,
Bacili sestru s petoga kata,
Gurnuli su staroga djeda
U mrzlu Vuku ispod leda.
Dan i noć sam kopao raku
Za svoju dobru i dragu baku.
Čim su stupili na Mitnicu
Izvadili su oči jednomu stricu,
Drugoga su za razonodu
Stavili u vrelu vodu.
Prljava, bradata čudovišta
Silovala su tetku kod Sajmišta,
Na kraju su se neljudske strvi
Valjale po njenoj krvi.
Ujaku su ogulili kožu,
Drugi je završio život na nožu,
A treći, Bože, u krušnoj peći,
Ja sam slučajno uspio pobjeći.”
Okrenuo je potom dječak glavu,
Pljunuo očajan na žutu travu.
Bio sam zgranut i zabezeknut
Pa sam morao uza nj kleknut.
Stiščući u grču zube i šake
Proklinjao sam četničke manijake.
Od: Pavao (Pavle) Jelović
E-Mail: pjelovic@yahoo.com