Igra kolo u Babinoj Gredi
Dio Putopisa iz 1878. godine.
( Izvornik je na njemačkom jeziku. Tekst je preveden mrežno, pomoću MachineTranslation.com )
U cijeloj granice on je u jesen sa svojim eugenim hlačama, jaknom te neizbježnim širokim cipelama česta i od strane trgovaca rado viđena pojava. Kada sam se navečer vratio u gostionu, dočekao me je Ciganin dubokim naklonom. Držeći violinu pod rukom, zamolio me je da mu dozvolim organizirati ples.
Ženska mladež bi mi bila zahvalna za kolo. Također je čuo da namjeravam otputovati još danas i nudi mi svoj kola i dva dobra konja po povoljnoj cijeni. Mogli bismo, nakon što ples završi, oko 11 sati noću otići i još stići na savski parobrod u Županju. Poznaje putove, močvare su trenutno suhe, a u 10 sati dolazi puni mjesec – Pristao sam na sve.
Uskoro se čula njegova violina, prvo blizu, a zatim sve dalje. Dao je znak. Nakon otprilike sat vremena, vratio se svirajući i nervozno me uvjeravao, uz duboke naklone, da će djevojke stizati u grupama. Doduše jučer su, u nedjelju, plesale kolo; ali kao što se i ponedjeljkom pije, tako se može i plesati ponedjeljkom. Nakon zvona za molitvu, postalo je tamno, postavio se na kameni podstavak ispred stepenica i počeo svirati. Nitko nije došao. Tada sam pomislio na Papagena, koji, prije nego što se htio objesiti, još jednom svojom pastirskom flautom pokušava dozvati svoju Papagenu, ali uzalud,.
Konačno su dvije, zatim još jedna, zatim ponovno jedna od mojih plesnih gošći ušle u plesnu dvoranu, jedna u kožnim cipelama, druga bosa, ali nijedna u uobičajenoj, neprikladnoj radnoj odjeći. Danas su, uostalom, nosile svoje radne košulje, obojene marame na glavi, ali nisu bile tako visoko podignute kao na polju ili na ulici. Zatim je počeo ples; prvo u krugu od četiri, zatim nakon jedva 10 minuta od 20, i krug je bio zatvoren; Ciganin je svirao violinu u sredini; ples je bio otvoren.
Hrvatski i slavonski nacionalni ples „Kolo” je vrlo jednostavan. Djevojke se međusobno hvataju između struka i grudi, naprave dva do tri koraka desno, dva do tri lijevo, zatim ravnomjerno nastavljaju prema desno i na kraju se neko vrijeme kreću u treperećem pokretu. Zatim pjevaju oštrim, ali ne i lošim glasovima unisono svoje četverostihove. Melodija je samo lebdenje između dominante i tonike; tekst često sami izmišljaju mladi plesači, odnosi se na ljubavne stvari i može biti malo i „sladak”, jer su se nekoliko puta prisutni seljaci, koji su inače ravnodušno promatrali, glasno nasmijali.
Krug je postajao sve veći i veći; Na kraju je plesalo vjerojatno 50 djevojaka, gotovo sve snažne, ali ujednačene i nježne figure, nijedno lice nije bilo ružno, gotovo sve su bile lijepe, neke čak i vrlo lijepe. U 9 sati pojavio se gajdaš. S dugom cijevi nalik fagotu unatrag, dijagonalno preko ramena, mijehom od kozje kože pod rukom i puhalom u ustima, seljak u gubi i opancima svirao je na ovom prekrasnom instrumentu. Bacio sam tut sa sitnišem; (umjetnost se mora podržavati;) Brzo se našao u sredini kruga pored cigana i puhnuo.
Kolo na gajdama je neobičan glazbeni komad. Duga cijev drži orguljski žig čvrstoćom karaktera; ima raspon samo jednog tona na vrhu. Ova jedna nota zvuči ozbiljno u ušima dok se puhač okreće. Ponekad tup i mekan, ponekad oštar poput sirene za maglu, ovisno o tome je li njuška okrenuta prema ili od njega. Gornji glas monoton. Ipak, ovaj instrument ima učinak koji para živce i postalo mi je jasno kako djevojke mogu plesati i pjevati gotovo neprekidno sat i pol, sve dok znoj nije počeo lijevati sa njih, a jedina viseća lampa u plesnoj sobi slabo je gorjela od dima i prašine.
Što su ljubavi duže, to postaju žešće. Vani je sjao mjesec. Odmah su se mali krugovi odvojili od velikog, a cijelo kolo iselilo se na ulicu. Bijele košulje sjale su na mjesečini, violina je cvilila, cvilila i mjaukala, gajde su zviždale i zujale, a glasovi plesača odjekivali su daleko i široko kroz noć.
Napokon sam dao znak svom ciganinu; Iskrao se iz kruga da bi se ubrzo ponovno pojavio sa svojim malim kolima koja su vukla dva mala bijela konja. Sve djevojke su plesom izašle iz dvorane na otvoreni zrak. Moja kola su brzo bila opkoljen; Gajde su mi glasno, svojim svečanim oproštajnim tonom parale uši sve dok se nisam smjestio u kola i odvezao.
Mato Dominković, svibanj 2025.
