IVAN KOVAČ – LAMENTIRANJA JEDNOG PENZIONERA U NEDELJNO POPODNE……
IDEMO LI STVARNO NAPRIJED i l i ČUVALI SMO GRANICU NA SAVI….. ? !
Epoha COVID-a je čini se apsolvirana, ŠENGEN se pružio skroz do polovine rijeke Save, EURO možemo slobodno izvaditi sa pričuvnog položaja iz slamnjača na „a visto „ , INFLACIJA je po DZS – u tek na 13,4 % ( valjda su je računali prema plaćama političara a ne stvarnim mogućnostima građana ???) jer prema skoku cijena kod uvođenja eura, čini se umnogome i preko 20-tak posto. Uostalom kaže se „da je statistika najtočniji zbir netočnih podataka“. Pa ti vidi ! Osvrnemo li se samo desetak i nešto godina unazad, za konstatirati je da nije bilo većega ulaganja na našem području, koje bi dovelo do značajnijeg povećanja zaposlenosti i omogućilo, posebno mladima, rješavanje osnovnih egzistencijalnih problema, a time uvjetovano i ostanak na ovim prostorima.
Jedva vidljivi pomaci, rezultat su individualnih napora pojedinačnih privrednika, koji se nažalost moraju boriti sa fiskalnom i poreznom politikom, nereguliranim tržištem koje je preplavljeno robom iz uvoza, svakodnevnim promjenama ili doradama zakonskih okvira uvjeta poslovanja, koje im nameće nekonzistentna ekonomska politika, nedostatkom kvalitetne radne snage na tržištu te drugim poteškoćama u radu.
Rast BDP-a ( vidi gore: ..statistika…) kojim nam svakodnevno pune uši naši političari iz Vlade i njoj bliskih struktura,nije odraz samo stvarnih privrednih potencijala već i činjenice odlaska velikog broja građana u druge zemlje, što postavlja pitanje vjerodostojnosti ovih pokazatelja koji služe više svrsi „zamagljivanja“ realne stvarnosti.
Jer pogled na naše prostore sa „zapadne“ strane definira nas kao „vrata Balkana“ a pogled sa „istočne“ strane, kao „zadnju postaju“ tog istog Balkana.
Demografsko „pustošenje“ Slavonije koje je prisutno i izraženo u zadnjih desetak godina, dovelo je do emigriranja mladih obitelji i njihovog odlaska za „novim životom“ i boljom budućnosti u druge evropske, ekonomski daleko potentnije zemlje. Dakle, ono s čime smo u budućnosti trebali konkurirati drugima, mlade i obrazovane kadrove u čije smo školovanje i obrazovanje uložili znatne opće društvene potencijale kao i potencijale njihovih obitelji koje su izdvajale svakodnevno dobar dio svojih prihoda i ulagali u njihovo školovanje, njih smo prepustili tuđincima bez ikakvog propitkivanja uzroka. S njima je otišao i naš budući demografski potencijal , jer njihova djeca će pohađati vrtiće i škole tamo negdje u tuđini. Istovremeno se kod kuće susrećemo u mnogim sredinama s polupraznim učionicama, viškom stručnih kadrova u prosvjeti i ostalim problemima koje implicira ovakva situacija.
„Mladi“ koji nisu otišli, imaju već negdje 30 -34 godine u prosjeku, neženje su, preživljavaju stanujući u domovima svojih roditelja a mama im kuha „papicu“ . Ostavši bez vizije budućnosti, prepuštaju se trivijalnom „muvingu“ u životnoj svakodnevici, obilazeći besciljno od jednog do drugog kafića, „tuckajući“ i buljeći neprestano u mobitele u „potrazi za izgubljenim vremenom“, da bi se u kasnim noćnim satima vraćali kućama, iskaljujući usput svoje nagomilano nezadovoljstvo s postojećom situacijom, rušenjem kanti za smeće, čupajući postavljene klupe iz ležišta, otkidajući usput po koji oluk za kišnicu , bučeći i galameći u sitne noćne sate.
To bi trebao biti potencijal za ostvarenje naše prosperitetne budućnosti ? No nisu oni krivi. Ili bolje rečeno, nisu samo oni krivi. Oni su samo žalosna posljedica naše realne stvarnosti, generirane dosljedno vođenom politikom nedosljednosti naših političara „ove“ ili „one“ političke opcije. Teza koju često poturaju: „ Bolja je plaća od tisuću eura kod kuće , bar smo doma, nego isto takova od tri tisuće eura tamo negdje u tuđini….“ čini se baš i ne drži vodu jer odlasci u druge zemlje ne staju, a ovi „mladi“ koji ostaju ženit će se i udavati sa 35 – 40 godina što očito ne konvenira poboljšanju negativnog trenda demografske situacije.
Indiferentnost i nezainteresiranost prosječnog građanina prema ovoj problematici, eklatantan je primjer naše realne stvarnosti, jer se malo tko, ili baš u rijetkim slučajevima, uključuje u aktivne procese za promjenom ovakvog stanja.
Interesantno je ,da sve nabrojeno ne pokreće dublja razmišljanja kod većine građana i time u vidu odgovora, adekvatno uvjetovano ponašanje kod većine stanovnika, valjda jer se svi oslanjaju na onu „pametnu“ : „ Ima tko je plaćen da o tome misli…. !“ Doduše moj susjed šokac Mata i ne može misliti, o tako krucijalnim problemima našeg društva ,dok premješta kobasice u prepunoj pušnici da se bolje dime. Njemu više leži ona : „ U se, na se i poda se…. „
Mladih je sve manje, nema bitnih pomaka u zapošljavanju – dakle nema ni radnika, ostajemo samo mi penzioneri.
Dečki čujete…., podne tuče sa zvonika….. ! Ajmo mi
„ Budućnost je ključ !“
„ Kad riješiš budućnost, sadašnjost će te pratiti… ( D. K. )
Na slikama: Naša „ budućnost“ je u „M a s l a č k u „ (Dječjem vrtiću)
