Nastavljam dalje sa Hrvatskom mitologijom, prastarim običajima i vjerovanjima starih Hrvata koji su do dan danas ostali u sjećanju, folklru i običajima stanovništva istočne Slavonije.
Negdje u dubini spačvanskih šuma, u sjeni starih hrastova lužnjaka čija su debla deblja od čovjekova zagrljaja, živi sjećanje na jedan sasvim drugačiji svijet. Ne onaj koji nam opisuju crkve i sveta pisma, nego stariji, tajanstveniji, duboko ukorijenjen u samu zemlju kojom hodamo. To je svijet u kojemu munja nije bila tek meteorološki fenomen, nego ruka razgnjevljenog boga; u kojemu poplava Save nije bila samo elementarna nepogoda, nego kazna ili milost bića koje prebiva u vodi. U tom svijetu svaki hrast, svaka rijeka i svaka njiva imaju dušu i ime. Taj svijet zovemo slavenskom mitologijom i on je, daleko više nego što mislimo, još uvijek živ među nama.
Istraživanje praslavenskog duhovnog nasljeđa na prostoru istočne Slavonije i županjske Posavine složen je i dugotrajan znanstveni izazov. Stari Slaveni i Hrvati nisu zapisivali svoju vjeru jer su živjeli u predpismenom dobu, a kada su pismenost naposljetku primili, dobili su je posredstvom kršćanske Crkve, koja u to vrijeme nije imala interesa bilježiti poganske obrede. Zbog toga su sve što danas znamo o slavenskim bogovima i mitovima stručnjaci mukotrpno rekonstruirali kroz lingvistiku, analizu toponima (zemljopisnih naziva) i bogat narodni folklor. Taj se folklor u slavonskoj ravnici, gotovo čudesno, očuvao duže i življe nego u mnogim drugim krajevima Europe, možda zato što je ravnica u svojoj srži konzervativna, što se promjene ovdje sporo hvataju i što ova stara zemlja duboko pamti.
Da bismo uistinu razumjeli slavonskog čovjeka i njegovu duhovnost, moramo najprije napustiti modernu naviku da sve što nije zapisano u knjigama odbacujemo kao “praznovjerje”. Slavenska mitologija nije bila tek skup naivnih bajki kojima su se zastrašivala djeca. Bila je to sofisticirana, strogo strukturirana slika svemira, moralni kodeks te racionalno objašnjenje prirodnih ciklusa i ekonomskih zakona, objedinjeno u sustavnom pogledu na stvarnost. Njezino materijalno i duhovno središte bio je Hrast — ne bilo koji, nego sveti hrast lužnjak, koji i danas raste u Spačvi i Posavini kao živa stabljika mita ukorijenjena u posavsku crnicu.
Taj je hrast u slavenskom doživljaju bio Axis mundi — Osovina svijeta, sveto stablo koje vertikalno dijeli svemir na tri kozmičke razine. Krošnja mu je dopirala do neba (Prav), prostora u kojemu su vladali bogovi. Deblo je predstavljalo zemlju (Jav), fizički prostor u kojemu su živjeli ljudi. A u korijenju, duboko u vlažnoj utrobi zemlje i podzemnim vodama (Nav), vladao je mračni i moćni bog podzemlja. Razumjeti ovaj trokut, krošnju, deblo i korijenje, znači razumjeti cjelokupni mitski sustav koji je tisućljećima ravnao životom slavonskog ratara.
Na samom vrhu tog sustava, stariji od svih bogova, stojeći izvan svakodnevnih borbi i drama, nalazio se Svarog. Njegovo ime asocira na svjetlost, nebo i iskonski prostor, bio je nebeski kovač, praosnova svega, onaj koji je skovao Sunce i dao ga ostalim bogovima na čuvanje. Svarog se u mitologiji opisuje kao deus otiosus — pasivni bog stvoritelj koji se nakon čina kreacije povukao u metafizički mir. Nije izravno vladao niti se miješao u sudbine smrtnika; bio je ishodišna točka čija je prisutnost bila istovremeno svugdje i nigdje. Iz njegove ljubavi prema božici Koledi rodili su se svi ostali bogovi, Svarožići, djeca neba.
Najmoćniji od njegove djece, bog kojemu je pripala vlast nad nebeskom krošnjom i atmosferskim prilikama, bio je silni Perun. Teško je naći boljeg zaštitnika slavonske ravnice od Peruna — boga groma, munje, dažda i vrhovnog pravednog poretka. Za ratara koji je svu svoju egzistenciju gradio na milosti ili nemilosti neba, Perun je bio središnja figura. U slavenskom dualizmu on nije bio “dobar” ili “loš” u kršćanskom smislu, bio je pravedan. Plodonosnu kišu slao je kada je zemlji bila potrebna, a razornom grmljavinom kažnjavao je lažljive, krive i nepravedne. Nije slučajnost što i danas, kada nebom proključa oluja, stariji stanovnici Posavine kažu “Bog grmi” , arhetip boga kojega pritom podsvjesno zamišljaju znatno je stariji od biblijskog tekstualnog nasljeđa. Po Perunu je ime dobila i perunika, autohtoni ljubičasti cvijet koji raste na vlažnim posavskim livadama i kanalima. Čak ni narodna kletva “Grom ga ubio tko laže” izvorno nije bila stilska figura, već stvarna religiozna prijetnja i upozorenje na Perunovu izravnu intervenciju.
Perunov vječni suparnik i kozmički brat bio je Veles. Dok je Perun vladao nebom, Veles je vladao svime onime što se skrivalo u vlažnoj slavonskoj zemlji — podzemljem, izvorima, rijekama, magijom i, ono najvažnije za slavonsku ekonomiju, bogatstvom stoke. Zamišljan u obliku goleme zmije ili zmaja u korijenju svetoga drveta, Veles je predstavljao bazu zemaljskog života. Sukob između Peruna i Velesa bio je pokretačka snaga slavonske svakodnevice — bila je to vječna napetost između neba i zemlje, suše i kiše, zakona i lukavosti. Veles je bio bog koji je izazivao i privlačio materijalna dobra, ali ih je i čuvao. Pastiri su mu upućivali molitve za zaštitu blaga u štalama, a trgovci su ga umilostivljavali za dobar profit. Bio je prepreden, ali ne i zao; opasan, ali apsolutno neophodan. Bez Velesovih podzemnih voda koje natapaju tlo, Perunova nebeska pravda pretvorila bi ravnicu u suhu pustoš.
Između ova dva suprotstavljena principa, na samoj površini zemlje , na deblu hrasta i plodnoj crnici Posavine, obitavala je Mokoš. Njezino ime, izvedeno iz praslavenskog korijena “mok” (vlaga, mokrina), izravno upućuje na njezinu bit. Mokoš je bila Velika Majka, personifikacija vlažne i plodne zemlje. Njezino fizičko tijelo bilo je tlo koje su seljaci gazili i preoravali, a njezina milost značila je opstanak obitelji. Često je prikazivana s vretenom u rukama kako prede i tka, što je bila izravna mitska metafora za upravljanje ljudskom sudbinom. Kao zaštitnica žena, tkanja, poroda i prirodnih ciklusa, Mokoš je u županjskoj Posavini, gdje je crnica toliko bogata da se tradicionalno govorilo kako bačeno sjeme “samo od sebe traži zemlju”, uživala status vrhovnog svetog autoriteta. Ta plodna zemlja doslovno je bila njezino vlasništvo.
Unutar ovog slavenskog panteona, dinamičnu ulogu u agrarnom kalendaru imala su djeca velikih bogova. Perunov sin Jarilo,(Juraj, Jure), mladi bog proljeća i vegetacije , nositelj je jednog od najfascinantnijih mitskih ciklusa. Prema predaji, Veles ga je još kao novorođenče ukrao iz kolijevke i odveo u podzemni svijet, gdje ga je odgojio. Jarilo je tako odrastao u carstvu mrtvih, a svake bi se godine u proljeće vraćao među žive , mlad, bosonog, odjeven u bijelo, s krunom od divljeg cvijeća i svežnjem klasja u rukama. On je bio utjelovljenje onog prvog zelenog izdanka koji u travnju probija posavsku crnicu; on je bio razlog buđenja prirode. Duboka slavonska tradicija proslave Jurjeva (23. travnja) izravan je nastavak Jarilove svečanosti u kršćanskom ruhu, kada su povorke mladića i djevojaka obilazile sela, kitile kuće zelenilom i kroz pjesmu zazivale rodnu godinu.
Jarilova mitska sudbina, međutim, imala je tragičan epilog. Njegovo vjenčanje s Moranom, vlastitom sestrom, Perunovom kćeri, predstavljalo je čin vrhovnog kozmičkog pomirenja između neba i podzemlja. Dok je trajala njihova ljubav, zemlja je rađala, ljeto je bilo bogato, a žetva obilna. No Jarilo je bio prevrtljiv i nevjeran, te ga je razočarana Morana iz osvete ubila, vrativši ga natrag u podzemni Nav. Ostavši bez muža, boginja se transformirala u gospodaricu zime i smrti; priroda je venula, a Morana je postajala sve hladnija i okrutnija, pretvarajući se iz prelijepe djevojke u staru, ledenu vješticu tame. Na koncu zime i ona bi umirala, otvarajući prostor da se cijeli krug pokrene iznova. Ovaj mit nije bio tek romantična priča — on je bio egzistencijalni kalendar i objašnjenje zašto jesen dolazi, zašto snijeg ubija vegetaciju i kako se zemlja ponovno rađa. Slavonski je ratar u tom ritmu živio i umirao zajedno sa svojim bogovima.
Uz ove kozmičke stupove, slavonskim su prostranstvima vladala i druga, specifična božanstva. Dažbog, još jedan Svarogov potomak, slavljen je kao bog Sunca i darivatelj blagostanja, čije ime doslovno znači “bog koji daje”.
Stribog je upravljao vjetrovima, onom neukrotivom silom koja u otvorenim posavskim ravnicama nikada u potpunosti ne prestaje puhati, koja savija krošnje, ali i raspršuje teške oblake donoseći nužnu promjenu vremena.
Svantevid, četveroglavi bog koji istovremeno gleda na sve četiri strane svijeta, bio je zaštitnik ratnika i dobre žetve, a njegov mitski simbol bio je bijeli konj arhetip koji kroz tradiciju uzgoja i duboke privrženosti konjima u Posavini živi i danas.
Na najnižoj razini, neposredno uz čovjeka, obitavao je čitav niz nižih mitskih bića. Rusalke su bile nimfe rijeke Save i njezinih skrivenih rukavaca. Zamišljane kao prelijepe, nage žene duge, riđe kose, živjele su u kristalnim dvorcima na riječnom dnu. Vjerovalo se da su to duše utopljenih djevojaka ili onih koje su umrle nasilnom smrću bez propisanog pogrebnog obreda. Svake godine, u tjednu nakon Duhova, u narodu poznatom kao Rusalna nedjelja, rusalke su izlazile na kopno. U te dane seljaci su strogo izbjegavali rad u polju, odlazak do rijeke u sumrak ili penjanje na drveće. Tko bi neoprezno susreo rusalke i dopustio da ga zavede njihova pjesma, bio bi uvučen u mahniti ples iz kojeg se živ ne izlazi. Ova predaja nije bila tek puka izmišljotina za plašenje djece, već kodificirano, tradicijsko znanje o stvarnim opasnostima nepredvidivog savskog toka u proljetnom razdoblju visokih voda.
Vile su u slavonskom kontekstu bile znatno bliskije čovjeku; ti duhovi šuma i polja znali su pomagati pravednima, ali i oštro kazniti ohole. Neraskidivo su bile vezane uz stoljetne lužnjake i šumske izvore. S druge strane, Vodenjak, ćudljivi duh koji je obitavao u dubokim virovima, mlinarskim bazenima i dunavskim te savskim jamama, bio je razlog zašto su stari ribari i mlinari obavezno bacali mrvice kruha ili prstohvat duhana u vodu. Bio je to žrtveni dar duhu rijeke, svojevrsno osiguranje za miran rad i dobar ulov. Ti su mali, svakodnevni rituali uspješno preživjeli stoljeća pokrštavanja, ostavši sačuvani u naizgled bezazlenim pučkim navikama.
Dolazak kršćanstva u županjsku Posavinu, dakle, nije zbrisao stare bogove. On ih je mudro preodjenuo. Perun je nastavio živjeti kroz Svetog Iliju Gromovnika, i danas u narodu postoji izreka da Ilija “vozi kola po nebu” kada grmi, što je doslovna preslika mita o Perunu koji u vatrenoj kočiji jezdi preko oblaka. Veles se transformirao u Svetog Blaža (Vlaha), zaštitnika stoke, čiji se kult u stočarskoj Slavoniji fiksirao kroz obrede blagoslova životinja početkom veljače. Mokoš je svoje utočište pronašla u liku Majke Božje i Svete Petke; u izoliranijim slavonskim selima blagdan Svete Petke još uvijek nosi jasne tragove pradavnog štovanja boginje tkanja, predenja i ženske sudbine. Jarilo je nastavio svoj proljetni hod kao Sveti Juraj, dok je Morana preživjela u pučkom strahu od štriga, vještica i nepoznatih sila zimskih noći.
Slavenska mitologija, stoga, nikada nije uistinu umrla. Ona i danas živi u posavskim pričama koje bake prenose unucima u dugim zimskim večerima; živi u imenima koja ponosno nosimo, a da često ne znamo njihovo izvorno mitsko značenje, Vesna, Davor, Jaroslav, Lada, Srebrenka. Ona buja u cvijetu perunike pokraj posavskih kanala i u onom iskonskom strahu koji i danas katkad obuzme riječnog ribolovca koji ostane uz Savu prekasno u noć. Naposljetku, ona živi u samoj crnici kojom hoda slavonski čovjek, toj plodnoj, tamnoj i vlažnoj zemlji koja je bila živo tijelo boginje Mokoš mnogo prije nego što je postala uokvirena njiva, zemljišna čestica i katastarski zapis. Stari su bogovi možda sišli s javnih oltara, ali iz posavske ravnice nikada nisu uistinu otišli — povukli su se u jezik, u tkivo svakodnevnih navika, u ritam godišnjih slavlja i u samu strukturu načina na koji ovdašnji čovjek gleda u nebo i čeka kišu.
Zoran Lucić
