Potaknuti strukturiranu raspravu ili još jasnije rečeno, inzistirati na raspravi do postizanja rješenja o nekom problemu koji nam se periodično fragmentarno nameće u javnosti, a mi ga kao država ne rješavamo, ne znači biti apsolutno u pravu kad je riječ o rješenju kojeg nudite. Dosad su poneke političke opcije, društvene inicijative, a ponajčešće dio onog što jednostavno zovemo strukom, povremeno ukazivale na problem neučinkovitog i disfunkcionalnog teritorijalnog ustroja naše države. Ali svaki put je taj krik struke ili neke inicijative trajao kraće od dvodnevnog interesa medija. Prvi put se interes za taj problem kontinuirano “ne gasi” već mjesec dana. A razlog je jednostavan – dubina krize u koju još dokraja nismo ni zašli neodgodivo ukazuje na to da je taj teritorijalni problem neizdrživ za ekonomsku (ne)moć naše države. Sad se svi slažemo (pa i političke stranke koje do jučer o preustroju ne bi željele raspravljati ni u didaskalija) da je teritorijalni preustroj neodgodiv zadatak. Problem može nastati samo u tome da se nakon ovog akutnog dijela krize (nakon čega slijedi svima nam nepoznata dimenzija i dubina ekonomske i strukturne krize) umjesto cjelovitog dubinskog rješenja teitorijalnog preustroja javnosti politički “proda” nekakva površna šminka kao zadovoljavajuće rješenje.
Zbog toga rasprava ne treba i ne smije stati na ponekom javnom kriku izbačenom svaka dva-tri dana poput vulkanskog dima u smislu sada već općeg mjesta mnogih sudionika u javnosti (poduzetnika, struke, političkih opcija) da “županije i općine treba drastično rezati i ukidati”.
Umjesto paušalnog priključenja takvoj frustraciji oko problema kojeg se jasno javno uočava, ali se i iskazuje nemoć nad njime jer je u ovlasti političke vladajuće stranke (i priželjkivane suglasnosti najjače oporbene opcije), mi smo temu sa svoje strane otvorili cjelovito. A da budemo jasni, pri tome je planiramo postaviti kao jednu od neupitnih točaka u slučaju sutrašnjeg mogućeg poslijeizbornog parlamentarnog djelovanja (postignemo li uspjeh mjerljiv onim što ćemo nazvati sudjelovanjem u odlučivanju o vladajućoj većini).
Stoga je dobro “ponoviti gradivo” iz prvog dijela izazivanja ove rasprave: županije kakve imamo nisu održive, pa uopće nije pitanje treba li ih ostaviti tako da im damo neku veću važnost (posebno u financijskoj decentralizaciji kao međuprostoru između nacionalne države i lokalne – gradova i općina), nego je pitanje samo kako reustrojiti tu “srednju vlast”. Mi smo ponudili raspravu s mogućim rješenjem u obliku pet regija i grada Zagreba s mogućim statusom šestog zasebnog entiteta. Pri tome smo u mnogočemu uvažili dosad javno poznate argumente dijela struke koja o preustroju govori desetljećima te donijeli i neka dodatna razmišljanja (posebno u smjeru “pete regije” kao “zelene Hrvatske”). Naime, najmanje je prijepora oko toga kako reustrojiti ono što je istočnije od odašiljača na Psunju, južnije od tunela Svetog Roka i zapadnije od tunela Tuhobić.
Mi smo to radno nazvali prema stranama svijeta iako je jasno da je riječ o Slavoniji, Dalmaciji te regiji s Hrvatskim Primorjem i Istrom. I naravno da smo bili spremni na komentare da nekakvim geografskim nazivima bježimo od povijesnih pojmova, iako u raspravi uopće nije o tome riječ. Dapače, Slavonija i Dalmacija su u sadašnjem rješenju “izrezane” i funkcionalno onesposobljene pa su se i vladajući odlučili na “projekt Slavonija”, a ne na projekt jedne po jedne slavonske županije. Naravno da su se javili i komentari o tome otkud smo Istru spojili s Primorjem, iako je u našoj verziji zaista riječ o najužem jedinstvenom kvarnerskom pojasu (pa čak simpatiziramo i svrstavanje Gorskog Kotara u “zelenu regiju”). U većini regionalnih podjela nisu problem navedene tri cjeline, nego sve ono preostalo. U nekim verzijama središnja Hrvatska se spušta ispod Karlovca, pa se u nju stavljaju i Međimurje i Kordun. U nekim se verzijama Lika (i to bez svojeg južnog dijela) pripaja kvarnerskoj regiji što ne djeluje kao kompaktno rješenje. U nekim verzijama Lika se dodatno “reže” na razne strane. Zapravo se Lika, Kordun i Banovina javljaju kao Hrvatska regionalno-teritorijalna Pepeljuga. Jer se bez njih sama po sebi definira i “središnja Hrvatska” koja (za razliku od Slavonije, Dalmacije i dvojno imenovane regije Hrvatskog Primorja i Istre) kao prostor od Moslavine do Međimurja nema pogodno jedinstveno ime, pa ga se danas najčešće neutralno naziva “središnjom Hrvatskom”.
Mi smo se odlučili na jednu provokaciju s naglaskom da neželjeni prostor (čak i izrazito najmanje naseljeni i naslabije razvijeni prostor) nazovemo pretencioznim imenom baš te – središnje Hrvatske. U našem slučaju Pepeljuga je razotkrivena kao najpoželjnija stvarnost. Aktualna kriza koja poziva na preispitivanje vrijednosti kao da nam je potvrdila tu ideju da središnjim proglasimo ono što ima najslabiju startnu poziciju, a najveći potencijal povratka vrijednostima nedevastiranog (ili barem najmanje devastiranog) prostora. U našem prijedlogu Lika, Kordun i Banovina nisu “višak” koji nema kome pripasti, nego Hrvatska “zelena budućnost” kojoj se svi trebamo okrenuti i na kojoj trebamo pokazati i dokazati kako se planira održivi razvoj.
Ali, ponavljamo, sve je to prijedlog za javnu raspravu kojoj je cilj postići stručni i politički konsenzus oko neodgodivog teritorijalnog preustroja s argumentiranom jasnom logikom, a ne površnom kozmetikom.
Administrativna uslužna snaga, a ne podkapacitiranost…
A ovaj uvod u teritorijalni preustroj lokalne razine (gradova i općina) koji je zapravo refleksija na regionalnu podjelu ima smisla kao “hvatanje zraka” pred ono što se ponavlja kao samorazumljivo, ali se baš od toga i najviše bježi kad je riječ o vizualizaciji nekog prihvatljivog i održivog rješenja. Sada bismo svi poukidali na stotine općina od onih 555 (gradova i općina), ali se nitko ne usudi napraviti popis, recimo njih 400 koje treba – ukinuti. Naravno, i oni koji će sad glasno negodovati zbog takvog rascjepkanog i usitnjenog teritorija, ako su žitelji neke od tih općina (ili joj emotivno pripadaju svojim porijeklom), kad govore o “ukidanju” misle na sve one druge “nepotrebne” općine, a ne na svoju. Njihova pak mala općina uvijek spada među one koje, zbog neke specifičnosti, treba sačuvati. I dok se gradovi (osim možda nekoliko iznimaka) ne plaše svojeg nestanka, od 428 općina samo se neke iznimke ne plaše vlastitog nestanka, dok se sve ostale plaše “gubitka identiteta” i utapanja u neku neemotivnu nametnutu cjelinu s najbližim gradom prema kojem čak imaju i razvijeni otpor ili barem rivalitet. No, prije negoli ispravno postavimo već samo pitanje kako racionalizirati lokalni ustroj, pogledajmo kartu sa sadašnjim stanjem gradova i općina u Hrvatskoj.
Prigovor vezan uz sadašnji teritorijalni ustroj ide prvenstveno u smjeru glomazne i neučinkovite administracije (birokratskog aparata “opće prakse”) i disfunkcionalne rascjepkanosti i nepovezanosti mikroteritorija (argument s propusnicama na besmislenim razinama radi kojih su se oko nekih gradova i same općine našle u problemu vlastite neodržive “suverenosti” – žitelji im rade u susjednim entitetima ili preko njih trebaju do vlastite njive, jer cesta tako vijuga!). Kriza i karantena je ukazala na nelogičnost teritorijalne podjele u smislu općina kao zaokruženih i samostalnih cjelina bez stvarnih resursa za tu samostalnost na razini najbanalnije životne svakodnevice. Sad smo si silom prilika posvijestili što to sve nema jedna (čak i velika) općina: benzinsku crpku, ljekarnu, banku (pa čak i bankomat!)…
Naravno da će se neki od tih infrastrukturnih hendikepa riješiti digitalizacijom, ali ne svi. I ne neki ključni. Zato, kad završi karantena, ni taj dio teritorijalnog preustroja ne smijemo pomesti pod tepih “kozmetičkih” rješenja. A tu postoji i veća mogućnost (pa i pritisak javnosti “odozdo” tu može biti snažniji) da se zadovoljimo najgorim mogućim polovičnim rješenjem – da svi pristanemo na ukidanje 10-20% najmanjih i nasiromašnijih općina koje se od mantre nužnosti racionalizacije neće moći obraniti, a da sam sustav nakon toga ostavimo onakvim kakav je sada. A stvarni je problem sustav, a ne broj gradova i općina! Naime, sela koja se sada zovu “općine” neće nestati čak i da ukinemo sve općine i pripojimo ih gradovima (pa onda njih proglasimo opet općinama). Broj naselja i problem kvalitete usluga u svim tim naseljima, gradovima i selima, ostat će isti.
Stoga i tu treba jasno reći da se ne trebaju nužno ukidati identiteti kao određene mikrocjeline pripadnosti, pa čak ni oni koji i sada nisu općine, nego su samo jedno njezino naselje prema kojem se općina i ne zove. Vratimo se stoga problemu koji ima svoja dva ključna pitanja: glomaznost općeg administrativnog aparata i teritorijalna disfunkcionalna rascjepkanost.
Dakle, rješavamo to dvoje, a ne gradove i općine kao teret već samim time što postoje (jer će pod ovom ili onom ustrojstvenom formom postojati i sutra nakon racionalizacije). Dapače, cilj teritorijalnog preustroja treba biti održivost života upravo u najmanjim mikroentitetima. Ne želimo jedno selo iz Žumberka ukinuti i žitelje preseliti u Zagreb, niti želimo ugasiti jedan zaselak na Velebitu i preselit ga u Gospić. Upravo suprotno – želimo da teret administracije samog “teritorija” bude održivo povoljan (da ne kažemo pogrešnom riječju “jeftin”, jer onda i suluga postaje jeftina,odnosno nikakva) da se itekako isplati živjeti na Žumberku, u Lici ili čak i sve neperspektivnijoj Slavoniji. Želimo više i bolje razine javnih usluga u decentraliziranom prostoru, a ne želimo da se zbog “pojeftinjenja” administrativnog aparata izazove završna depopulacijska smrt svih mjesta ispod 5000 stanovnika.
Što nedostaje jednoj sada fiskalno podkapacitiranoj općini da zadrži svoje vlastite stanovnike (a kamoli da privuče neke druge, osim avanturista koji bježe od svijeta – kakvih sada i može biti nešto više nakon iskustva pandemije!)? Nedostaje kvaliteta korisničkih usluga, a ne kvaliteta namještaja ili broj soba u općini kao administrativnom središtu. Rascjepkanost i brojnost gradova i općina zapravo je devastiralo ono što je trebalo biti razlog njihove brojnosti – spuštanje usluge što bliže korisniku. Sama činjenica golemog broja samostalnih entiteta usmjerila je usluge na potpuno pogrešan kolosjek – na samosvrhu gomilanja takozvane “opće administracije”. Ako svaka općina treba imati tajnicu, pročelnika za “opće poslove” i voditelja odjela za razvoj (karikiramo) bez zadovoljavajućih referenci, onda za stvarni razvoj i nema baš neke prevelike šanse. To zna svaki poduzetnik. Kao što zna i to da mu za njegovu razinu knjigovodstva ne treba vlastiti knjigovodstveni aparat, nego ga jednostavno angažira u opsegu koji mu je potreban nimalo se pri tome ne plašeći da će imati lošu uslugu zato što taj knjigovodstveni servis opslužuje još deset ili sto drugih tvrtki. Dapače, čak i očekuje veću razinu profesionalnosti i zananja što je taj servis snažniji i kapacitiraniji (jer on za takvu razinu specijalističke kapacitiranosti u obliku vlastitih zaposlenika nema uopće potrebu niti ga može platiti kao ekskluzivno vlastiti administrativni aparat, zato što ga treba manje od “punog radnog vremena”).
Ako pet ili deset općina može na sličan način koristiti jedan zajednički administrativni aparat (raznih specijaliziranih službenika), na način da će svi oni imati stvarno puno (a ne fingirano) poslovno opravdanje, onda se neće moći u njega ni ubacivati zaposlenici “opće prakse” u obliku isluženih i neraspoređenih političkih kadrova. Ako se i neke usluge koje su neisplative i neodržive (prvenstveno za građane-žitelje tih naselja!) na razmrvljen način ujedine kroz zajedničke komunalne sustave onda će usluga biti povoljnija i na višoj razini. Ako se prostor koristi kao povezana, a ne zatvorena forma (u jednoj općini živiš, a u drugoj radiš ili imaš imovinu, vlasništvo, zemlju ili tvrtku), onda se u određenom smislu i teritorijalni ustroj treba tako ponašati. Čak i s primjerom karantene ne bi smjelo biti moguće da zasebna općina uopće izdaje ikakve “papire” bez usklađenosti s prirodnim okruženjem u kojem se odvija najveći dio redovnog života (a mikroizolaciju i karantenu jednog jedinog zaseoka ionako treba provoditi struktura koja provodi određene mjere s nacionalne ili regionalne razine, a ne s mjesne – da uzmemo konkretni primjer s aktualnom situacijom). Dakle, umreženim sustavom odluka od mjesne do regionalne razine onemogućava se negativna “suverenistička” rascjepkanost na koju nam je ukazala suvremena epidemijska zdravstvena situacija.
Problem glomaznog i krivo zaposlenog administrativnog aparata s dominacijom “opće birokracije” s druge strane učinio je još veću štetu samim općinama. Naime, one su se pobrinule za vlastitu samosvrhu, ali su time dodatno potrošile materijalne resurse za najpotrebniji dio – stručne kadrove za projektne potrebe. Pri tome je problem još i veći ako shvatimo da za 555 gradova i općina uopće ni ne postoje dostatni stručni ljudski potencijali u cijeloj Hrvatatskoj, pa se ni neki gradovi (a pogotovo općine) uopće ne mogu zadovoljavajuće pokriti s takvim potrebama specijaliziranih profesionalnih osoba, a kamoli timova. Zato je to lakše, specijaliziranije i profesionalnije, ostvarivo kroz zajednički profesionalni sustav u kojem participira teritorijalno veći, stanovništvom brojniji i poduzetništvom kapacitiraniji entitet od onog kojeg samostalno čine naše općine, pa i od okolnih naselja “okljaštreni” gradovi.
Naime, mnogi naši gradovi, iako su mikroregionalna središta, raspolažu sa znatno manjim prostorom (što se vidi i na karti), negoli svaka pojedina općina (a ne tek sve zajedno!). S druge strane općine ne raspolažu s ljudskim resursima da bi bile samoodržive cjeline. I tako su te dvije razvojne ruke postale neučinkoviti konkurenti umjesto da su kompatibilni subjekti.
Budući da se općine (a ne gradovi) plaše ukidanja, treba racionalizirati opravdani i neopravdani aspekt tog straha. Gubitak administrativnog samostalnog suvereniteta ne smatramo relevantnim argumentom, jer ih upravo takav pristup čini neučinkovitim i opetrećujućim skupim aparatom i za njihove građane (pa mnoge općine stalno traže operativna sredstva za vlastiti aparat, a ne za ozbiljne razvojne projekte). S druge strane strah od zapuštanja vlastitih potreba i iskorištavanje vlastitih resursa u korist središnjeg entiteta (u pravilu lokalnih gradskih centara) treba biti uvažavan i zbog prošlosti i radi budućnosti. Zbog toga nije nužno ukidanje sadašnjih općina kao određenih entiteta s određenim ovlastima i utjecajima na odluke o vlastitom teritoriju i njegovim resursima. Određena autonomna briga o prostoru, uključenost u odlučivanje o mikrolokaciji poželjna je građanska zauzetost.
Obvezan određeni zajednički administrativni aparat i stručni tim (koji svaki grad/općina koristi kao “suvlasnički”, a ne “tuđi”) te zajednička uslužna područja (okrupnjivanje komunalnih usluga, i to onih koje je moguće i koje je bolje objediniti) mogu biti rješenje i bez formalnog ukidanja subjektiviteta sadašnjih općina. Načelnik i vijeće (pri tome se u kategorizaciji može propisati i razina profesionalizacije, odnosno volonterstva) mogu sačuvati važnost određene sredine upravo u smjeru poželjnosti za stanovanje, zbog motiviranije brige za kvalitetu života na najnižoj mikrorazini za koju središnji grad možda i ne bi imao “sluha”. S druge strane tim se političkim razinama treba jasno postaviti okvir opravdanja u komunalnoj politici, a ne sebi samima kao smislu postojanja općine (što sigurno jedan dio – bez obzira na političku iskaznicu – i zlorabi, a onda se epitet “šerifa” paušalno lijepi i na one koji se trude ispravno usmjeravati svoju ulogu). Određeni pozitivni primjeri već postoje, samo ih treba sustavno provesti u cijeloj Hrvatskoj i u svim područjima. Tako, primjerice, otok Krk ima od prije jedinstvenu Turističku zajednicu otoka Krka, kao i komunalno društvo koje je uostalom svjetla točka zbrinjavanja otpada u Hrvatskoj.
Slikovito možemo reći da se u našem prijedlogu općine i najbliže gradsko središte (a ponegdje su to i dva grada u jednoj zajedničkoj cjelini, ili nekoliko općina bez grada kao središta) administrativno i upravno osnažuju i umrežavaju tako da ne nestaje ničije pravo na sukreiranje zajedničkih i specifičnih komunalnih politika. Svi oni u toj zajedničkoj cjelini (prostora, resursa i učinkovite administracije) sudjeluju kao ravnopravni dionici, a ne kao oni koji su s jedne strane “nametnuti”, a s druge strane “ukinuti”. Tako od amputiranih gradova činimo prostornu otvorenost, a podkapacitiranim općinama dajemo uslužni administrativni i projektni aparat kojeg one samostalno ne mogu dosegnuti ni platiti. A da se izbjegne loša strana spajanja prema kojoj centar postaje samo još bogatiji, a periferija zapuštenija, nužno je zadržati subjektivitet svih sastavnica zajedničke cjeline i pri tome neke elemente zajedničkih službi disperzirati kako bi, uostalom, bile bliže svim građanima kao korisnicima. Kao što smo u slučaju regionalnog ustroja naglasili da su u jednoj regiji svi gradovi “glavni”, tako i u ovom slučaju sva su mjesta “glavna”. Ni Zagorska Sela s Miljanom ni Desinić s Velikim Taborom ne smiju biti zapušteni zbog spajanja u zajedničku cjelinu s Klanjcem ili Pregradom. Jer su jedni bez drugih u punom smislu uvažavanja jednako sitni i nebitni u širim relacijama u kojima funkcionira suvremeni svijet.
Teritorijalna umreženost, a ne rascjepkanost…
No da ovaj uvodni poticaj rasprave o teritorijalnom preustroju i na razini gradova/općina ne ostane bez vizualne “provokacije” i tu ćemo jasno pokazati mogućnosti okrupnjavanja administrativnih cjelina na terenu. Ostavili smo na karti granice gradova i općina, ali smo ih istom bojom i nijansom prikazali kao udružene administrativne cjeline kojima bi one zakonski obvezujuće pripadale (uz jasno propisani i ograničeni dio općeg zajedničkog administrativnog aparata, uz koji određeni grad ili općina može imati vlastiti dio isključivo sukladno pripadajućoj kategoriji prema vlastitim izvornim sredstvima). I opet smo svjesni da bi neke rubne općine mogle na lokalnim referendumima iskazati svoje preferencije prema nekoj susjednoj administrativnoj cjelini, a ne onoj u koju smo je mi stavili (pa smo neke na takav način i prikazali). Takvi slučajevi korekcija nisu nemogući niti neprihvatljivi, pa je rasprava o tome jesmo li neku općinu pridružili jednoj ili drugoj opcionalnoj cjelini za nas irelevantna. Uostalom i sami smo se poigrali s više verzija administrativnih cjelina.
Argumente struke koja predviđa oko 120 takvih administrativnih cjelina uvažili smo kao relevantne, a zbog kriterija upravne-administrativne snage dodatno smo povezali i neke općine koje se prostiru na golemom teritoriju, ali bi kao samostalne i dalje ostale upravljački podkapacitirane. U doba digitalizacije mnoge usluge za građane ionako ne smiju biti njihovo besmisleno “šetanje do općine” (a da se to može danas smo se silom prilika uvjerili zbog aktualne karantene), a većina najčešćih usluga treba ionako ravnopravno biti ponuđena u svim mjestima kao “središtima” neke veće zajedničke administrativne cjeline. A kad je riječ o poslovnom okruženju službenika tada smo svjesni da je u suvremenim komunikacijskim uvjetima lakše svladati 30 kilimetara negdje u Slavoniji, nego 3 kilometra u Zagrebu.
Pred nama je racionalizacija lokalnog ustroja koja s 555 samostalnih i u mnogo čemu nepovezanih administrativnih “dvorišta” Hrvatsku usmjerava na 111 administrativnih “čvorišta”. Osnovna struktura tih administrativnih “čvorišta” (uz minimalne razlike zbog neke iznimne specifičnosti) bila bi ujednačena tako da bi se i u ovoj podjeli (koja nije podjela, nego povezivanje) mogla predvidjeti administrativno profesionalna suradnja susjednih administrativnih cjelina (posebno tamo gdje je riječ o nejednakoj snazi i kapacitetima ta dva područja). Uz kartu prilažemo i tablicu u kojoj se nalaze svi gradovi i općine koje ulaze u pojedinu cjelinu, i to u tri podverzije istog “modela 111” (jer smo svjesni da će “na terenu” biti različitih afiniteta alternativnih udruživanja, pa vjerojatno ni u te tri podverzije nismo iscrpili sve mogućnosti nekog lokalnog opredjeljivanja za pripajanje jednoj od susjednih cjelina.
Moramo također naglasiti da ni sam broj 111, osim što ga uzimamo kao polazište za raspravu i simboličku poruku jasne dubinske racionalizacije, a ne kozmetičke korekcije, nije konačan i zadan. Javna rasprava i izrada baze svih stručnih (pa i nekih političkih) kriterija može dati i neki drugi sličan broj. Međutim, ono što nam je jasno, svaka racionalizacija koja ide znatno iznad tog broja ne rješava pitanje razmrvljenosti teritorija i podkapacitiranosti administrativne usluge.
Ove tri opcije kao slikovitog primjera kako bi izgledala racionalizirana razina lokalne Hrvatske, još jednom ponavljamo, poticaj su na raspravu bez odustajanja dok se ne postigne stručni i politički konsenzus iznad onog što bi bila kozmetička prijevara nas samih pred vlastitim ogledalom. Važnije nam je da rasprava završi s konkretnim i provedivim prijedlogom već nakon sljedećih parlamentarnih izbora, nego da “prođe” baš neka naša konkretna verzija.
U našem se prijedlogu nismo držali samo spajanja gradova i općina modelom najmanje kilometara, nego smo na nekim mjestima željeli ukazati i na potrebu “brendiranog” povezivanja. Primjerice, danas se Nacionalni park Plitvička jezera nalazi ne samo na području više općina, nego i na području dviju županija (Ličko-senjske i Karlovačke). Štoviše jedna od tih općina točno se tako i zove: Općina Plitvička jezera (a ne Općina Korenica, gdje joj je sjedište). Mi smo, jer ni prometno uopće nisu loše povezane, udružili u jednu cjelinu, uz sadašnju Općinu Plitvička Jezera (Korenicu) još Općinu Vrhovine i Općinu Saborsko. Uostalom Plitvička jezera kao fenomen i resurs, kako potencijalom tako i destinacijski nadilaze i te tri općine, pa je dobar početak brendiranja Plitvica kao destinacije koja zahvaća na desetke kilometara oko sebe u tome da u administrativnu cjelinu spojimo z apočetak općine na čijem se teritoriju nacionalni park i nalazi.
I neka druga povezivanja u našem prijedlogu promatrana su ili destinacijski (a nije riječ samo o turizmu kao opravdanju, nego i o poljoprivredi, raznim industrijama…) ili razvojno u smjeru za koji postoji veliko opravdanje (primjerice, realizacijom Pelješkog mosta taj će poluotok zasigurno kao cjelina dobiti na velikoj važnosti, pa smo ga tako i formirali u jednu administrativnu cjelinu u kojoj će i uloga Stona biti vrlo važna (možda će se čak i Općina Dubrovačko primorje administrativno povezati s tom cjelinom, jer se prostire i sjevernije od Stona).
Naravno, mnogi lokalni afiniteti mogu utjecati na konačni izbor pripadnosti jednoj ili drugoj graničnoj cjelini (što u našem prijedlogu nije problematično korigirati), pa će ne samo stručna rasprava na globalnoj (nacionalnoj) razini, nego i javna građanska rasprava na regionalnoj i lokalnoj (pa i kapilarnoj) razini, nadamo se, dati konačan rezultat dobrog kompromisa struke i politike.
I nakon iznošenja oba prijedloga teritorijalnog preustroja (regionalnog i lokalnog), spremni smo na raspravu i korekcije svih prijedloga koji Hrvatsku racionaliziraju sa sadašnjih dvadeset županija (i gradom Zagrebom) na maksimalno šest-sedam teritorijalnih cjelina, kao i na “stotinjak” administrativnih lokalnih cjelina udruženih od sadašnjih gradova i općina kao njihovih jasno pravno definiranih sastavnica.
