Spomenik koji je postavljen uz cestu od Gradišta prema Županji izazvao je burnu raspravu na društvenim mrežama. Iako je većina svojim komentarima i izjavama podržala postavljanje, brojni su i glasovi koji se protive tom spomeniku kao i mjestu i načinu postavljanja. I eto ponukan baš tim i takvim izjavama i komentarima pojedinih koji iz neznanja, puke gluposti ili pak namjerno iz tko zna kojih razloga, isprdavaju, omalovažavaju pa i vrijeđaju ne samo mrtve žrtve i uspomene na njih, nego i ono za što su dali svoj život, kako u Domovinskom, tako i u svim prijašnjim ratovima, odlučih napisati ovaj osvrt.
O čemu se radi? Na kamenom križu i spomenploči, ispod šahovnice sa prvim bijelim poljem (što je bilo službeno obilježje prijašnje Hrvatske države), piše da su 14.04.1945. partizani ubili devet Štitaraca i dvojicu iz Gradišta. Ispod toga isklesana su imena devetorice Štitaraca.
I to je to. Ništa više. A opet, jako puno za onog koji zna o čemu se radi.
Naime baš na tom mjestu na taj dan ubijeni su ti ljudi, braća, očevi, djeca Štitaraca….
Iako je samo u travnju i svibnju te 1945.godine na našem, županjskom području od strane partizana i OZNA-e ubijeno više od 650 ljudi na različitim mjestima, danas se zna još samo za nekoliko stratišta, a tek par mjesta pokolja je uopće označeno. Ovo je jedno od tih mjesta.
Pokušat ću za one ne upućene pojasniti događaje.
Na taj dan u travnju 1945. od strane partizana izvršen je pokolj, između ostalih nesretnika, i nad 14 Štitaraca, mahom bivših domobrana. Taj događaj dugo je bio sakrivan i prešućivan od Jugoslavenskih vlasti, ali danas svjedoci progovaraju u Spomenici župe Štitar stoji između ostalog zapisano:
14. travnja u jutro ušle su čete Jugoslovenske armije i u Štitar.
– Prije toga povukli su se iz Štitara ustaše i Nijemci, tako da u Štitaru niti u okolini nije bilo borbe. Narod je sa strahom dočekao ulazak N.O.O. četa u selo, ali je po malo nestalo toga straha i nepovjerenja, kada je vidio da ne čine građanskim osobama nikakvog zla niti nasilja. Prije ulazka u Štitar N.O.O. vojske, domaći sinovi, domobrani, koji su se nalazili kod kuće, bojeći se da ne stradaju kod ulaska N.O.O. vojske u selo, povukli su se bez oružja u šumu “Crna greda” u blizi sela i u okolne stanove s nakanom da čim prvi val pređe povrate se kućama i prijave vlasti.
No odredi N.O.O., koji su bili u Gradištu, pošli su da pregledaju okolne šume, da se u njima možda ne nalazi kakva voska koja bi davala otpor. Oni su naišli na te Štitarce, koji su im se odmah predali. Odveli su ih u Gradište i zatvorili u Petković “kućare”. Poslije su ih razdielili u dvije skupine.
Prvu skupinu od njih devet ostavili su u Gradištu, a drugu od njih 5 poveli su kako su i sami rekli prema Đakovu. Onu devetoricu su noću potjerali prema Županji, te su ih na tome putu – nadaleko iza Gradišta – pred Varničevom kapelom (oko 100 metara iza 2 naseljeničke kuće) s desne strane ceste prema Županji, svih devet i dva Gradišca postreljali i zakopali na njivi.
To su bili :
- Petar Sikavica, kćbr. 372; rod. 1909. – udovac iza Darinke rod. Buzov.
- Nikola Buzov, kćbr. 394; rod. 1907. – oženjen drugi put s Dragicom.
- Mato Buzov, kćbr. 370; rod. 1905. – oženjen s Rezom rod. Sikavica.
- Ivica Dominković, kćbr. 304; rod. 1921. – oženjen s Katom rod. Miličić.
- Đuro Živković, kćbr. 332; rod. 1922. – momak.
- Luka Lukačević, kćbr …; rod. 1921. – momak.
- Ivan Dominković, kćbr. 7; rod. 1921. – momak
- Martin Filipović, kćbr. 7; rod. 1922. – momak.
- Mato Đoić, kćbr. 243; rod. 1923. – momak.
Drugu grupu Štitaraca, njih pet koji su bili uhvaćeni u šumi “Crna greda” i zatvoreni u Gradištu poveli prema Đakovu, te se iza Mikanovaca u šumi “Lesnik” prema Đurđancima zaustavili i tu ih svu petoricu streljali i na mjestu pokopali.
To su bili sliedeći župljani ove župe:
- Josip Dominković, kćbr. 375; – oženjen s Matijom rod. Miličić
- Ivo Sikavica, kćbr. 372; – momak
- Marko Samardžija, kćbr. 191; – oženjen s Marom rod. Kobaš
- Jakob Blažević, kćbr. 334; – momak
- Ivan Grizelj, kćbr. 43; – momak”
Dakle, nema mjesta nikakvim teorijama zavjere. Tim spomenikom obilježeno je mjesto stradanja ljudi, Hrvata, to mjesto htjeli to neki ili ne, jeste i bit će i dalje dio povijesti Hrvatskog naroda, i mora biti obilježeno dostojno. Ako se stidimo i skrivamo svoju prošlost nećemo moći uspravno u budućnost. Ne kažem da moramo živjeti po starim ideologijama, ali ne smijemo zaboraviti iskustva i pouke tih vremena nego ih primjenjivati i koristiti ih za budućnost.
Sada znate zašto je postavljen spomenik, a tko ga je postavio saznat ćete kada bude, kako je netko u komentaru zahtjevao, “posveta” i službeno “otvorenje” (kako glupa definicija), u skoro vrijeme.
Zoran Lucić
O stradanjima žitelja našeg kraja pročitajte i članak Mate Dominkovića
Da se ne zaboravi !!!!!
Priredio:
Zoran Lucić