U ZADNJIH 30 godina povijesna transformacija krajolika hrvatske ekonomije se događala u valovima kojih se svi dobro sjećamo.

Prvi val bio je 90-ih, kada smo “selili” kapital iz državnog u privatne ruke. Dospio je u ruke politički podobnih, a ne poduzetničko sposobnih individua. Rezultat je bio propast velikog broja firmi i smanjenje produktivnosti pojedinih industrija.

Drugi val su silni poticaji i subvencije koji su imali negativan utjecaj na zdravu konkurenciju i distorziju cijena.

Treći val su predstečajne nagodbe i stečajevi te ponovni oprost dugova pojedinim osobama koje su povezane s politikom jer inače ne bi preživjele na tržištu. Ponovno narušavanje tržišne konkurencije.

Zanimljivo je da mi u ovih 30 godina nemamo ozbiljnih kritičkih osvrta ni istraživanja na ove teme. Ova tri procesa – sva tri povezana s političkim odlukama, a ne s kvalitetom na tržištu su u zadnjih 30 godina uzrokovali smanjeni ekonomski rast, uništavanje zdrave konkurencije na tržištima i povećanje ovisnosti o državnoj potrošnji, tj. politici. Smanjili smo ekonomske, a samim time i građanske slobode u društvu.

Pompozne naslove o fenomenalnom rastu treba uzeti s rezervom

U globalnoj ekonomiji nije bitan samo rast, već koliko rasteš relativno u usporedbi s drugima. To je ekonomski darvinizam današnjice, jer da je brzina lava kroz evoluciju rasla po većoj stopi nego brzina gazele – danas ne bismo imali baš puno gazela.

Tako da sve ove pompozne naslove o fenomenalnom rastu treba uzimati s rezervom, jer imali smo jedan od najvećih padova u 2020., samo je Španjolska imala veći od nas. Drugo, odlična turistička sezona nije rezultat  politika vlade, nego napora naših ljudi na obali koji preživljavaju unatoč visokim poreznim i parafiskalnim nametima i naravno što imamo lijepu obalu.

Žalosno je da je javni prostor u Hrvatskoj naviknuo da trpi “tapkače po leđima”, rijetko kad se pojavi i koja kritika. Kritika nije negativna već realna, ona treba biti utemeljena na argumentima i podacima. No na 10 tapkača po leđima pojavi se možda jedan kritičar koji često nema odjeka u društvu, tako da život serviran zadnjih 30 godina nam se čini dosta ružičast. No stvari su u stvarnosti mnogo drugačije.

Svi su nas prestigli

Hrvatska je 2000. (ružičasta boja na grafikonu dolje), osim Češke, bila ispred svih tranzicijskih zemalja mjereno u realnom BDP-u per capita, da bi je 2020. sve te zemlje prestigle. Možemo se lagati lažnim statistikama, ali nažalost podaci ne lažu. Za razliku od drugih država, 20 godina bez ozbiljnih reformi i bez liberalizacije ključnih tržišta je dovelo da politika, kao i u bivšoj državi, kontrolira veći dio ekonomskog kolača. Ali to nije politika koja je državotvorna i gleda hrvatske građane kroz prizmu Ustava, već to je Hrvatska koja funkcionira putem političkih klanova.

Na taj način stvorili smo dvije Hrvatske, jednu koja je povezana s politikom i na razne načine “troši” veći dio kolača i Hrvatsku “građana drugog reda” koji vjeruju da za uspjeh nije potrebna partijska knjižica te zbog toga dobivaju mrvice sa stola.

Ako niste član 1., 2. ili 3. vala, loše vam se piše.

Četvrti val transformacije

Ono što me više zabrinjava je 4. val transformacije našeg društva, a to su sredstva iz EU fondova i novi Nacionalni plan oporavka i otpornosti. Od 47.5 milijardi kuna, pod kontrolom javnog sektora je više od 80%. U tranzicijskoj državi u kojoj smo liberalizirali najmanji broj tržišta u zadnjih 30 godina i zbog toga iz nabrojanih razloga imali smanjeni ekonomski rast, mi u novi ciklus investicija idemo sa strategijom jačanja ovisnosti o državi. Genijalno, drugovi moji.TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Politika je toga itekako svjesna jer liberalizacija tržišta znači smanjenje važnosti svakog političkog aparatčika koji je u razvijenoj demokraciji beznačajan i potrudit će se da u sljedećem investicijskom ciklusu još više poveća locus kontrole. Želi se i dalje politički kontrolirati kreacija novog kapitala. Postat ćemo zarobljena zemlja građana ovisnih o politici jer bit će malo teže ne zaposliti ministrovu rodbinu jednom kad su dobivena sredstva države, scenarij već viđen mnogo puta u prošlosti.

Tako da vam ne trebaju ružičaste analize premijera, ministara i njihovih analitičara da vam kažu stanje u državi. Dovoljno je da pogledate oko sebe u svojoj mikro sredini i zapitate – je li se što promijenilo na bolje?

Ako je odgovor većine – da, onda još ima nade za nas.

Ako je odgovor većine – ne, onda moramo mijenjati modus operandi.

Ako ne promijenimo modus operandi, uz nikakve promjene u postojeća tri vala, četvrti val će biti posljednji čavao u lijes ekonomskih, a samim time i građanskih sloboda u RH. Uzet će nam se kamen temeljac slobode. Nekima su već podrezana krila.
 

Dejan Kovač

index.hr

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije zupanjac.net portala