Moja mati je često znala reći da Slavonci svaku svoju priču otpočnu od Adama i Eve. E, kako su mi korijeni duboko u Slavoniji i moje su ponekad prava trakavica. Danas sam si nešto mislil o rođendanu koji mi je bio za pamćenje.
Priča ko priča, ali ova moja nikako ne bi valjala bez uvodnog konteksta.
Vrijeme je kad se još njegovalo prijateljstvo, kad su prijatelji bili važni. Moja mati je imala druge Helčiku, Hanziku, Gertu, Elu i Evu, prijateljice za cijeli život, a i dalje. Za ovu priču važna je teta Eva. Ona i njen suprug Ilja bili su izuzetni ljudi, vrijedni poljoprivrednici, brižni roditelji i mudri ljudi. Imali su tri kćeri, a mene i buraza su prihvatili kao svoje. U ljeto kad mi je baka služila kaznu, radi podrivanja socijalističkog poretka tadašnje države, nas dvojica cijele ljetne ferije bili smo njihovi gosti. Spavali smo s njima u istom krevetu, s njima išli u njive, u drva, u šumu, na Poloje po pijesak… To ljeto sam svašta naučio i kako voditi krave na pašu i kako ih vratiti sve na broju, kako okapati kukuruz, kako ga kruniti, kako rascijepiti cjepanicu, kako držati kosu, kako složiti sijeno u kola…
Slijedeće zime baka se vratila iz zatvora pa smo zimske praznike bili kod nje, ali smo kod tete Eve i čika Ilje bili gotovo svaki dan. Pred kraj ferija reče mi čika Ilja da u određeni sat narednog dana, na moj rođendan, svakako dođem do njega. Njegova riječ za mene je bio zakon i s burazom i bratićem Brankom u rečeno vrijeme pojavismo se u Šantavi. E, tu sam skoro sjeo na dupe. U dvorištu tri osedlana konja, konja bijelca pripremljena za nas, a mi balavci izbezumili se od sreće.
E, sad lijepo uzjašite i odjašite do bake u Savsku, pa se polako vratite, reče nam.
Putem smo postali prava atrakcija i uz nas i sa nama do Savske je došla i hrpa dječurlije. Namjera nam je bila projahati uz naš ljeskvik do naše krečane (na žalost tog županjskog simbola više nema) i polako se uputiti nazad u Šantavu.
U povratku sa krečane iz ljeskvika je iskočio nekakav klinac i iz šale ili ljubomore opalio šibom Cvetku (Iljina kobila, druga dva konja su bila susjeda Đipana, koliko se sjećam) po njušci, koju je jahao buraz Goran. Cvetka se propela, zbacila Gorana iz sedla i u tutanj preko zamrznute Leine (bakine) bare. Nakon 4-5 koraka led je popustio i Cvetka se našla zarobljena u hladnoj vodi bare. Priskočili su komšije te sjekirama napravili prolaz kroz led kako bi izvukli nesretnu Cvetku. Mladi Đipan (zaboravih mu ime, ali je na fotki) temeljito je obrisao nesretnu kobilu, zajahao ju bez sedla i odtutnjao s njom u Šantavu u toplu štalu.
Drugi, treći dan od ove (ne)zgode, vratili smo se u Zagreb s grčem u želucu i velikim pitanjem – kaj bu s milom i dragom Cvetkom. U to vrijeme nije bilo telefona baš u svakoj kući, a komunikacija je išla poštom tako da je neizvjesnost potrajala do prvog tete Evinog pisma u kojem nam je javila da je sa Cvetkom sve u redu.
Kuću u Šantavi i gospodarstvo Eve i Ilje danas vodi unuk Marko. On je od dide naslijedio nevjerojatnu ljubav prema zemlji. Preuzeo je i od nas desetak hektara oranice, te obrađuje više desetaka hektara plodne slavonske zemlje. U štali ima cijelu ergelu lipicanaca, a danas je predsjednik jedne od najaktivnijih županjskih udruga, Konjogojske udruge “Stari graničar”. Deda Ilja bi na njega bio jako ponosan, a meni se oči zasuze kad se sjetim dragih čika Ilje i tete Eve.
Damir Rogulja
