Crtice iz povijesti – vijesti iz Županje, Bosne, Bošnjaka i Štitara
( Izvor: Narodne novine od 04.12.1849. godine – tekst je prilagođen no odgovara izvornom )
A. M. Iz Županje, 27. studenog.
Povratak iz rata
Jučer nam se treća brodska četa, bivše posade u Gracu i Celovcu u Vinkovce vratila. Svi se vesele i od radosti kliču što se naša mila braća oko očevog banka, kog su u najopasnie doba ostavili, malo po malo kupe. Istina je, naša je treća četa kod Ozoro nesretno stradala i nije po bojnim poljima viteške lovore brala jer je sudba njihova tako htjela. Ipak joj na slavu služi, da se kroz cjeli vrijeme službe u gore rečenim gradovima, kao što nam prije naše Narodne Novine javiše, uljudno i umjereno vladala, te si tako čast i hvalu tamošnjih građana pribavila. Vratiše se svojim kućam, al ne sa malom tugom. Mnogi vjerni drug pita za ljubovcu svoju, mnogi otac za sinčića ili kćerku, mnogi brat za milog brata svoga. Nema ih, pod crnom zemljicom počivaju! Što nemogaše smrtonosno tane i željezo uništiti, tom je bjesna kolera, ona nesmiljena kćerka dugoruke smrti nemilo doskočila i svojom nemiloserdnom kosom pokosila. Pokraj toga raduju se ipak mnogi očevi i majke, da svoje neoženjene sinove, koji baš u najburnije vrieme na poziv obćeljubljenog bana moradoše svoje izprošene ljube ostaviti, što prije ožene, te tako kruku i motiku u kućama svojim nadoknade.
O predaji kod Ozore -7. listopada 1849. Rothova vojska pala u mađarsko zarobljeništvo kod Ozore blizu Balatona.
”Potverduje se žalostni, u historji vojničke krajine nečuveni događaj: odjel naše vojske, kog su predvodili generali Roth i Filipovich, četa od 7000 momakah, sve samih graničarah slavonskih, predala se je, neopaliv ni puške…”, nastavljaju ”Al tajiti se neda, da su ona dva gospodina već s početka nekako šepertljila: najprie su si dali bojnu spravu oduzeti, zatim su neprestano zaostajali i kao hotomice oklevali pridružit se ostaloj našoj vojsci, dok se najposle nisu magjarom sasvime predali. Ako se još potverdi, što Magjari kažu, da su oni generali kidali sa sebe carske znakove: to onda neima sumnje, da se je sv. ban u njih gerdo prevario, i da će ih morati pred bojni sud pozvati posle rata.” Istraga slučaja je dugo trajala, ali nije dala konkretan rezultat, utvrđeno je samo da je predaja bila mirna, bez otpora i ispaljenih hitaca. Bogdanov iznosi da se dogodilo samo to da su graničari upotrijebili prvu priliku koja im se pružila da izvrše svoju odluku da ”više neće ratovati u stranim zemljama za tuđi račun i pod stranom vlasti.”
( Izvor; Ćus Ana, Hrvatsko-mađarski odnosi 1848.-1849. prema pisanju Novina dalmatinsko-hrvatsko-slavonskih, Diplomski rad, Pula 2018. str.41. )
Sultanova vojska u Bosni
Iz Bosne nam pripoviedaju, da se zbilja neka povorka sultanovih vojnika u Bosnu kreće, gdje će zimovati. Bošnjaci se jako boje te vojske, da ju nemoraju hraniti. Čujemo da će strogi ferman od vezira izaći, da se osim svinja nesmije ništa drugo na našu stranu prodavati. To znamenuje da će velika vojska doći.
Čudotvorac u Bošnjacima
U susjednom našem mjestu Bošnjaci bio je kroz neko vrijeme jedan nepoznati čudotvorac; kažu da je kaludjer bio. Njegov zanat bio je iztjerivati vragove iz bolesnih osoba. Tom prilikom otvorio bi velike latinske knjižurine, te se je dugo molio, a jedan kraj njega stojeći mladić, kog je sinom nazivao, morao je uvjek na njegov znak „Amin” odgovarati. On je tim zanatom pune kese novaca natrpao, i mnogo pečenih pilića pojeo, bez da je i jednog vraga iztjerao. Kad se u prostom svijetu glas o njegovom čudotvorenju pročuo, tad je sve k njemu pohrlilo i nosilo što je imalo. Malo po malo čulo je za tu stvar upraviteljstvo ovdašnje satnije, te ga u regimentski štukauz pošalje, gdje vragove iz onih tamnih komorica iztjeruje. Čut ćemo, kakvi je to Belzebub bio.
Kolera u Štitaru
Mnoge su se pošasti u sela naša svalile i svijet morile, u kojoj i jedan mlad stražmeštar skoro najljepšeg muževnog stasa u najliepšoj dobi svojoj umre. No hvala milom Bogu, sad je opet bolje. Baš sad evo čujem, da se kolera mnogo bjesnija i opasnija nego prije u Štitar vratila. Kroz 7 — 8 dana mnoge kuće na polak izumriješo. Bože! tvoja je ruka teška i oprosti nas od zla ovoga!!
( op.a: Tijekom 1849. godine u Štitaru je umrlo čak 107 osoba. To je najveći zabilježeni broj umrlih tijekom jedne godine za cijelog postojanja mjesta i župe. )
Mato Dominković, srpanj 2025.
