Crtice iz povijesti
Uzgajanje stabala duda
Dudov svilac (Bombyx mori), bjelkasti leptir iz por. pravih prelaca ili svilaca (Bombycidae). Gole gusjenice blijedožute boje, duge do 8 cm, hrane se lišćem bijeloga duda i nakon četvrtog presvlačenja ispredaju svilenu čahuru u koju se zakukulje. Pradomovina svilca je Kina i Japan, odakle je u IV. st. uvezen u Europu. Dudov svilac uzgaja se u kulturama za dobivanje svile.
(https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=16478)
Nakon što je je učvrstila i konsolidirala svoju apsolutističku vlast Habsburška carica Marija Terezija započela je provoditi reforme u duhu prosvjetiteljstva. Rastuće potrebe države ( vojska, državni aparat, provođenje reformi i dr. ) zahtijevale su sve više novca pa je u tom smislu trebalo ojačati gospodarstvo i povećati državne prihode.
U tom kontekstu valja gledati i početke uzgoja dudovog svilca na prostoru bivše Vojne krajine i Brodske graničarske pukovnije kojoj pripada i Štitar. Po nalogu Dvorskog ratnog vijeća zapovjedništvo Brodske pukovnije 1761. godine prenijelo je na kompanije naredbu o uspostavi novog i graničarima nepoznatog uzgoja dudova svilaca. U svim mjestima osnivaju se rasadnici bijelog duda kao buduća osnova za prehranu dudovog svilaca. Poslove oko uzgoja dudova vodila je kompanija. Štitar je u to vrijeme bio u sastavu VI. Babogredske kompanije. Koncem 18. stoljeća morala je svaka graničarska kuća uzgojiti 30 presadnica duda a tridesetak godina kasnije taj je broj povećan na 30 dudova po članu zadruge. Nadzor uzgoja mladih dudova vršio je nadležni „kapral“ (dočasnik), kasnije “dudar”. Ako graničarska zadruga nije uzgojila propisani broj presadnica kompanija je kažnjavala starješinu zadruge. Uz zadružne rasadnike duda postojali su i kompanijski. Rad na podizanju i uzgoju kompanijskog dudinjaka, pučki naziv „dudice“, vršili su graničari kroz „rabotu“ – radnu obvezu.
Tako je po naredbi kapetana Reljkovića od 9. rujna 1782. godine „ imade selo Štitar koje broji 66 kuća zasaditi 91 veliko, 112 srednjih i 206 malih dudovi stabala.“ O tome se obavještavaju kućegospodari.
Nadzor na kompanijskim dudinjacima vršio je „dudar“ i za tu službu primao plaću. Uspomena na tu službu sačuvana je u nadimku obitelji Jovanovac iz Gradišta – „Dudar“.
Mlada stabla duda graničari su presađivali ispred svojih kuća, u dvorištima i vrtovima, uz puteve za druga sela i na pogodnim mjestima širom atara. Mlada stabla presađivala su se s proljeće i morala su biti zaštićena „kotaricama“. Drvoredi dudova izvan sela zvali su se „aleje“. Dudar je osim nadzora uzgoja mladih dudova vodio brigu o velikim stablima. Pod njegovim nadzorom graničari su kresali suhe grane a ako bi se stablo sasušilo trebalo je posaditi novo.
Do ne tako davno po mnogim seoskim dvorištima moglo se naći stablo duda koje više nije imalo neke osobite komercijalne vrijednost. Drvo duda bilo je cijenjeno za izradu bačvi a i plod je bio jestiv. Ponekad, u kriznim vremenima, plod duda koristio se za pečenje rakije no zbog male količine sladora u plodu mogla se destilirati vrlo mala količina. U Štitaru drevna dudova stabla oko kapelice sv. Vida i Valentina čuvaju sjećanje na uzgoj duda i svilarstvo.
Mato Dominković, ožujak 2022.
Izvor: Tkalac Krunoslav, Babogredska kompanija, Tipografija Umag, Županja 1970.