Crtice iz povijesti: Gospodarenje šumama

OBNOVA ŠUMA DOVRŠNOM SJEČOM S PETOGODIŠNJOM PREDZABRANOM

Drugu polovicu 19. stoljeća obilježava intenzivna komercijalna eksploatacija starih hrastika za proizvodnju bačvarske građe, građevnog drva, brodograđevnog drva, pilanskih proizvoda i potaše. Dakako, posječene šume trebalo je nanovo uzgojiti.

Obnova šuma u tom razdoblju obavljala se na velikim površinama, metodom koju Kozarac (1897) naziva čista sječa s petogodišnjom predzabranom: „Poslje razdiobe šuma iz medju države i obćina, uvedeno je u državnom dielu tih šuma novo gospodarenje: umjesto preborne sječe, došla je čista sječa sa pet godišnjom predzabranom.

Partaš (1898) je metodu nazvao obnova šuma oplodnom sječom uz petogodišnju prezabranu jer „hrast u prvih godina podnosi djelomični zastor, pa je prijatelj onakove oplodne sječe, kakova je i u naših slavonskih hrasticih običajna i koju mnogi drže za čistu sječu, nu koja je doista oplodna sječa. To je pomladjivanje uz 5godišnju predzabranu a nakon toga sliedi sječa hrastova, reducirana samo na dovršenu sječu, pošto ne bi imalo svrhe i onako riedke hrastove pro zračivati i progaljivati. Mjesto prozračivanja i progaljivanja neka se izvade one vrsti drva, koje bi hrastovom pomladku smetale i u rastu ga previše priečile.”

Metoda se upotrebljavala za obnovu starih slavonskih hrastika u dobi 200 – 300 godina s malim brojem stabala po hektaru (20 – 30) i progaljenim sklopom. Smilaj (1939) je detaljnije opisao njezinu primjenu u prvoj polovici 20. sto ljeća, u posljednjim starim hrasticima: „Sastojina u kojoj se planirala sječa stavila se nekoliko godina (obično 5) prije dovršne sječe u predzabranu tj. zabranio se ulaz stoke u nju (nasuprot predzabrani, zabranom ili branjevinom se naziva novonastala sastojina u razvojnim stadijima pomlatka i mladika, dok je u njoj zabranjena paša). Obično se sastojina stavila u predzabranu u jesen one godine u kojoj je žir dobro rodio. Zbog progaljenog sklopa i predzabrane, pomladna površina je obrasla pitomim prizemnim rašćem, listinac je rastvoren, a tlo postalo vlažno i mrvičasto. Time su osigurani preduvjeti na pomladnoj površini za klijanje žira. Stari hrastovi su unutar pet godina svakako jednom urodili žirom. Zbog predzabrane sav žir bi ostao na po mladnoj površini. Povrh žira napadao je listinac koji ga je prekrivao tijekom zime, što je bilo važno za slučaj zime bez snijega, da žir ne promrzne. Stari hrastovi su svojom transpiracijom čuvali ponik u proljeće od velike vlage i mraza, a tijekom ljeta od velike insolacije. Tome je pomoglo i prizemno rašće jer mladim hrastovim biljkama odgovara blaga zasjena trava i rijetkih krošanja odraslih hrastovih stabala.
( Izvor: POVIJEST OBNOVE ŠUMA HRASTA LUŽNJAKA U HRVATSKOJ, Pregledni rad – Šumarski list, 5–6 (2025): 279–291.)

Štitarska šuma na fotografiji iz 1905. godine
Zanimljiv je i način pripreme drevnih orijaških stabala hrasta za sječu. Sjekač Mirko Miličić – Tomić pojsanio mi je kako se to radilo a vidljivo je na priloženoj fotografiji. Kaže da su takvim stablima prvo odrezivali vrhove i velike bočne grane kako se prilikom sječe i obaranja trupac ne bi raskolio. Hrastovi na fotografiji doista su impresivni, debljinom se posebno ističe hrast u donjem djelu fotografije ( među grupom stabala ). Gdje je točno nastala fotografija teško je reći, mislim kako je nastala u okolici Štitara jer se nalazi na početku poglavlja sa fotografijama iz Štitara a nastala je 24. travnja 1905.godine.
( Fotografija ; Izvor: Bogdan Šekarić, Fotografije Radivoja Simonovića, Novi Sad, 2014.g. )

Priredio ; Mato Dominković, kolovoz 2025.