Bio mi je susjed, u „redu“ i prvoj kući ispred moje kuće, u stanu odnosno „polovici“ kuće u kojoj je prije njega i njegove obitelji tu stanovao Mirko Lacković koji će otići na visoke čisto političke funkcije u Osijek ili Zagreb. – Za inženjera Hermana Seidla ne mogu reći ni „čika“ ovaj, ni „čika“ onaj, nego samo uvaženi i ugledni – inženjer odnosno direktor Herman Seidl. Onako visok, uspravan, ozbiljan, pravilnog hoda po onoj šećeranskoj glavnoj šetnici djelovao je kao da je ovaj čas sišao iz aviona iz New Yorka. Besprijekorno elegantan, faca a`la Parižanin toga vremena; ni strogog niti smrknutoga izraza lica hodio je ponosno na svoje radno mjesto kao i svi radnici šećerane – živi hodajući autoritet!!! Supruga mu teta Marta je nešto drugo ali po „pristalosti“ s tim autoritetom i ona je imala taj neki pripadajući „štih“ ravan svome suprugu i mužu pa su onda kada bi ih čovjek na ulici sreo zajedno činilo ti se da si sreo neki filmski pâr. Ne, ni u snu ne bih ga svrstao među profesore, liječnike ili koje druge intelektualce nego čisti supstrat INŽENJERA, DIREKTORA ili tako nekoga sličnog visokoobrazovanog gospodina od nekog posebnog naročitog znanja i zanimanja – Ja u životu nisam toga čovjeka vidio nasmijanoga, ležerno obučenoga ili nedajbože bilo kako neozbiljnoga – čisti karakter, ozbiljnost, dostojanstvo, rekoh – hodajući autoritet!!!
Pa, odakle je rodom, porodom i podrijetlom … Što ga u životu zapade baš Županja; ništa baš ništa o tome ne znam iako bih mogao iz više „izvora“ pa i točnih podataka o tome saznati (ali neću) od sina mu dipl.ing. Hermana Seidla, juniora, koji je po mnogočemu “slika i prilika“ svoga oca. Ali, – sada pustimo na miru Zizija jer i on sada sagorjeva u menadžerskim nemilosrdnim poslovnim vodama. Mogu, a neću ga nazvati i pitati za „obiteljsko stablo“ obitelji Seidl; rekoh, naime još davno, davno da moji tekstovi nisu pisani kao dokumentarni „materijal“ nego baš samo po sjećanju i osjećajima kojima su neki ljudi ostali u mojem pamćenju kao neopisivo blago životnog iskustva – djetinjstva i prve faze životne mladosti „gimnazijske razine“ zapažanja o ljudima i događajima.
Gospodina Hermana Seidla stjecajem životnih okolnosti rijetkom sam imao priliku neposredno viđati a pogotovo slušati. – Bio je direktor tvornice-šećerane pa generalni direktor kombinata PPKŽ u „zlatna“ poslovna vremena svih njegovih sastavnica sve do kraja dok nisu na svekoliku vlast došli abadžije, amateri, neznalice, lakomislići koji „sve znaju, pa su i pametni i znaju da je Zemlja okrugla“ i kako i oni sami znali „tjerati“ avion k`o Džemal Bijedić svojevremeno. – Nitko od tih jebivjetara nije ni znao kartašku igru preferansa, a Herman Seidl mogao je igrati partije od petka navečer do utorka ujutro. Mislim da nije bio rakijaš kojima je bio okružen nego ljubitelj pravih i izabranih marki wiskija ili dobrog konjaka u razumnim količinama posebno probranih etiketa.
Da, taj ugledni čovjek obrazac je za opisati jednu osobu koja u životu i to baš cjeloživotnoj misiji i viziji znanja, zanimanja, zapaženog radnog iskustva, zasluženog napredovanja u vrlo odgovornoj stručnoj, rukovodnoj i svakoj drugoj poslovnoj organizacijskog i rukovodnoj karijeri, – koja, dakle, zaslužuje puno, puno, neograničeno punoj više društvenog priznanja i makar onoga površnog, svakodnevnog pa i zvaničnog društvenog priznanja za taj svoj nesebični životni odnošaj prema društvenoj zajednici u kojoj je radio i živio. – Ako stoji, – a postoji – oličenje čovjeka koji je u životu dao razmjerno jednak odnos sebe svojoj obitelji s jedne strane, i isto takav (ili puno veći) odnos prema ljudskoj zajednici, s druge strane, – onda je oličenje toga i takvog čovjeka baš, bez ostataka upravo gospodin Herman SEIDL od glave do pete. – Usput ću reći i ovo: šećerana kao tvornica ljudskoga rada, naselje Šećerana, Kolonija kao zajednica nebrojenih obitelji radnika od onih najobičnijih do onih najsloženijih čimbenika ljudskog kolektiviteta i puno više od toga – Šećeranac bez ostatka bio je inženjer Herman Seidl a svi ostali nisu mu niti do koljena.
P.S.
Zizi oprosti što te nisam konzultizao. Čini mi se da nisam ništa zabrljao.
