Svaka je obrtnička radnja iznad svojega ulaza imala znak svojega obrta umjesto napisanoga naziva. Grb iznad ulaza u zanatlijsku radnju bio je jasan znak djelatnosti kojom se bavi.
Ceh je udruženje zanatlija ili obrtnika koji obavljaju isti posao. Primjerice ceh pekara okuplja pekare i sl. Cehovi su se počeli organizirati već u starome vijeku, ali su potpuno zaživjeli tijekom srednjega vijeka.
Osnovna ideja organizacije ceha je uređivanje stanja na tržištu. Što se zapravo pod time misli? Obrtnici su nastojali zaštiti cijenu svojega rada. Ukoliko bi se, primjerice, u gradu pojavio novi postolar, on je mogao spustiti svoje cijene kako bi privukao kupce. Ako bi puno kupaca koristilo njegove proizvode, to bi primoralo da i ostali postolari snize cijene. Ta se igra snižavanja cijena mogla nastaviti dok naposljetku ne bi određeni obrtnici propali. Zato su se obrtnici međusobno dogovorili da će za određenu cijenu nuditi točno dogovorene proizvode.
O udruženju zanatlija Ozren Blagec piše:
Od svojih su članova zahtijevali određeno obrazovanje, kontrolirali su uvjete rada, te ispitivali kandidate za majstore. Članovi ceha služili su u građanskoj gardi i lokalnome redarstvu, pomagali u obrani od požara (…) a često su i sami birani za gradskoga suca ili vijećnika. Svi su cehovi obavezno u crkvi održavali oltar svojega sveca zaštitnika, a ponekad bi mu podizali i zasebnu crkvu. Također su pomagali u raznim humanitarnim pitanjima darivajući novac za bolnice, ubožnice, sirotišta itd.
Nada Premerl piše:
Svaki ceh imao je svoja pravila, sveca zaštitnika, zastavu i škrinju u kojoj su se čuvale cehovske isprave: pečatnjak, novac i cehovska tablica za pozivanje na sastanke. Na blagdan sveca zaštitnika sazivan je glavni cehovski skup u kući cehovskoga starješine. Cehmeštar (starješina) nadzirao je proizvode provjeravajući im kvalitetu te vodio poslove i račune, potvrđivao majstore. Ceh se brinuo za stare i bolesne te za udovice i skrbio o djeci svojih umrlih članova.
Naukovanje šegrta trajalo je od tri do pet godina; nakon toga oni su postali djetići, koji su morali vandrati, to jest putovati od mjesta do mjesta radi stjecanja iskustva. Tek su izradom majstorskoga rada stjecali pravo na primanje u ceh.
U priloženom novinskom tekstu donosimo kratke opise grbova i patrone / zaštitnike pojedinih zanata.
Izvor:
https://hr.izzi.digital/DOS/10180/17321.html
Novine Srijemski Hrvat od 19.12.1883.
Priredio: Mato Dominković, studeni 2025.
