Muzika iliti glazba je najdemokratskija i najprihvaćenija ljudska djelatnost kojom se ljudi odavna bave, a koja je danas uzela tolike razmjere i takav značaj u životu suvremenog života ljudi da je, zapravo, taj život postao gotovo neodrživa ljudska potreba za glazbom; i to svakodnevna, sveprisutna kod svih uzrasta u svakom kutku Zemlje ove po kojoj svakodnevno, bilo gdje gazimo.
Sebe svrstavam u prosječne konzumente (da „konzumente“) slušateljskog dijela publike za gotovo sve vrste i modele glazbe. Normalno moju glazbenu pozornost najviše zaokuplja takozvani lako-glazbeni izričaj one „trla baba lan“ do najviših dometa šlagerskog, šansonjerskog ili kojega drugog oblika takozvane „zabavne glazbe.“ – Ujutro kada se ustanem najprije uključujem radio-aparat i onda radim što i drugi ljudi, npr. vozim automobil i, i, slušam glazbu.
I u tom slušanju koje najčešće je površno i onako samo mi malo „prođe kroz uši“; katkad i iz navike i/ili „ljute potrebe“ poslušam koju skladbu i malo detaljnije pa čak ako ona, -pjesma i izvođeč – nisu mi baš po mojim mjerilima i glazbenom ukusu – ipak ja to odslušam s više ili manje pozornosti na recimo tekst (kojega neki zovu i stihovi, koji to – stihovi – kojiput i jesu), – i tako gotovo cijeli dan!
Ima već neko vrijeme da upravo tako, površno, „preko uha“ svako malo čujem pjesmu, pjesmuljak po svim glazbenim kriterijima, – ali, ali … meni stalno zvoni u ušima nešto neobično, nešto simpatično, nešto što mi uhu paše. – Kad tamo refrenski stih: „BURA ORE MORE !!!“ Preslušao sam nekoliko puta pjesmu i palo mi je nešto na pamet. Živim ovdje već pedeset godina i nikada, ali baš nikada niti jednom banalnom ili vrhunskom skladatelju nije na um pala takva – ili kakva slična asocijacija (poredba), ili što slično što bi „povezalo“ našu ravnicu i more u bilo kojemu stanju i pogledu. – Preslušao sam stotine festivala i prigodnih manifestacija i nikada, rekoh, nikada nisam čuo nešto slično.
Jedne godine su i „Najbolji hrvatski tamburaši“ na Splitskom festivalu pokušali, – ali nije išlo.
I, sada, kada bih ja vama rekao da sam stotinama puta gledao kako „bura ore more“ i pokušao se dosjetit na čega me to asocira, nećete mi vjerovati, a znao sam da „ima nešto u tome“.
I, evo zahvaljujući majstoru, rokeru Jurici PAĐENU sada znam i sretan sam što je i on takvom asocijativnom pjesničkom hiperbolom došao do opisa ugođaja i simboličkog izričaja da „BURA ORE MORE!“
Kad´ ono u siječnju nakon juga pa poslije smiraja – bonace – zapuše bura preko Klisa pa se spusti amo dolje na more i pučinu pa okrenu oni njeni valovi, u sunčano podne pa se ljeska cijeli Brački kanal pa more k`o zimske brazde nepregledne ravnice slavonskih polja o prsa ti razbijaju daljinu; pa na vrhovima brazda ostaci snijega kao pjena navrh burinih valova … pa ti se pogled prostre od Bošnjaka prema Podgajcima k`o Brački kanal gledan s Matejuške ili Zvončaca. – Ojača te ljepota vedrine prirode pa uvučeš glavu i vrat u kragnu kakvog kaputića i malo nestaješ, i budiš se, sanjaš pa zapravo gledaš i dišeš sa zgrčenim rukama u džepovma kaputića; pa poželiš biti dio morske prašine sitnih kapljica mora koje se dižu i lebde nad morskim brazdama jer … BURA ORE MORE!!!
BORISLAV MARIČIĆ
