Ova knjiga, formata 21 cm ima 190 stranica i kojoj je nakladnik Gradska Knjižnica Županja, je pisana modernim načinom izražavanja i vjerno oslikava svakodnevnicu. Knjigu možete podići u Gradskoj knjižnici Županja i kupiti u Caffe baru OKAC po cijeni od 50KN.
SRETNO ISKRENI – Ulomak iz 1. poglavlja
Alkohol me dobrano isprao, izgledam kao najbolesnija osoba u bolnici, ali zato šminka učini svoje. Prednost klauna je ta da ga maskiranog nitko ne prepoznaje. Iako, narančasta perika i crveni nos nisu za komentar.Bilo je podne i sunce je pržilo sve živo. Gledao sam pacijente gerontološkog odjela kako se vuku po livadi ispred zgrade. Svako malo poneki se samo izvrne i rodbina dođe po njega. Odvezu ga nogama naprijed. Načnem prvu kutiju cigareta danas. Obožavao sam natpis na York-u „ s cigaretom nikad nisi sam “. Kad smo kod toga, isto bi trebalo pisati i na bocama alkoholnih pića.
U daljini se začuje sirena i za par minuta bolnički kombi se spusti pred ulaz. Na nosilima izvuku nekog starca. Nema mu pomoći, pomislim. Svi su se uzjebali oko njega i kada ga odvezu unutra, iz kombija proviri glava nekog klinca.
– Ej, Binki! – dovikne. – Pomozi mi da siđem!
Pogledam kome se obraća i shvatim da gleda u mom pravcu.
– Da, ti, ne moraš se osvrtati. Nema nikog drugog. Ti si jedini klaun ovdje. Pomozi da siđem iz ovog smrdljivog kombija. Izgleda da su me zaboravili. Onaj kojeg su dovezli već je ionako gotov.
– Koji sam ja kurac ovdje da te ja spuštam? I, tata ti je Binki, a ne ja! Strpi se, netko će se već pojaviti…
– Dobro…- prihvati on pomirljivo.
Skrenem pogled i zapalim.
– Daj barem cigar – zatraži molećivo iz kombija.
– Dobro jesi li ti normalan? Sjedi tu i šuti! Ionako si premlad da pušiš.
– Nisam, imam 16 godina. Svejedno mi je, ionako sam gotov, ko onaj čiča što su ga dovezli.
– A koji ti je, ak se smije znat?
– Imam leukemiju.
Ušutim i bacim cigaretu. Mrzim kad pojedem govno zbog dugog jezika. Zgazim cigaretu i uputim se prema izlazu.
– Ti me stvarno nećeš spustiti iz ovog kombija? – upita u nevjerici.
Okrenem se iznerviran.
– Neću!…Hoću! Samo me zanima zašto ne možeš sam?
– Jer sam u kolicima!
Približim se kombiju da provjerim. Jeste!
– I što, samo ćeš me tako ostaviti ovdje?
– Koji ti je kurac? Šta si se nakačio? – dreknem.
– Što si divlji, a ja čuo da u ovoj bolnici imaju klauna koji uveseljava djecu. To si izgleda ti, ili si se zajebo za zgradu. Preko puta je ludnica, ona žuto – zelena zgrada.
– Nisam divlji, drkošu, nego sam izašao na zasluženu pauzu, a ti me počeo zajebavat ko da nisi normalan. I kakvo si ti to dijete od 16 godina?
– Nisam drkoš. I u čemu je problem spustiti pedeset kilograma iz kombija.
– Vidio bih tebe.
– E, pa ajmo se zamijenit. Ti imaj 16 godina i leukemiju , a ja ću pijan raditi kao klaun u lokalnoj bolnici.
– Nisam pijan… Još!
– Ne, ja sam!
Ipak, uzmem kolica za ručke, spustim ga i odguram u zgradu.
– Da nema ovih super sestara u tim suknjicama, čovjek bi se mogao rasplakati čim uđe.
– Rekao sam da si drkoš.
– Ak sam drkoš što mi se diže na ove tete, onda jesam. A kao tebe ne pale?
– Klinac, mene ne pali ništa ispod četrdeset posto alkohola….
SRETNO ISKRENI – Ulomak iz 4. poglavlja
Zima je već bila dobrano zagrizla jesen. Bilo je skoro tri sata popodne. Nosio sam staru vjetrovku s kapuljačom , ali s onom glupom, prozirnom što se nakon uporabe vrati u ovratnik. U biti nije bila loša. Odavala je da joj vlasnik fura starinsku modu i kuži što nosi. Fak, sreća pa to nisam bio ja.
Pade mi na pamet da bih trebao uzeti novu jaknu. Putem sam nailazio na trgovine odjeće i zastajao pred izlozima. Ništa me nije zanimalo i privuklo. Samo sam blejao u sniženje ovo, sniženje ono, sniženje 30 posto, sniženja 25 posto. Odustao sam od razgledanja i nastavio put. Usput naiđem u cvjećarnicu jer sam odlučio Ani kupiti cvijeće. To će joj sigurno biti ok. Ako me to ne izvuče, ne znam što će.
Pred zgradom poznata scena. U sklopu zgrade videoteka i trgovinica mješovite robe. Ispred trgovine par pijanaca pije pivo s nogu. Jedan od njih naslonio se na ćošak zida, tik do kante za smeće s koje visi otvarač za boce. Natpis na vratima trgovine upozorava na „objekt pod video nadzorom“. Kakav jebeni videonadzor, pomislim, pa u tih par kvadrata ne stanu kamera i monitor. Pogledam gore prema katovima, Ana je bila na trećem. Uđem na stubište i krenem se penjati prema njenom stanu. Putem me mimoiđu dva klinca s loptom. Kroz otvorene prozorčiće na svakom katu dopirala je uobičajena kvartovska galama i odzvanjala stepeništem. Stignem do vrata s natpisom Mirna i Ana Šostar i pozvonim. Razmišljao sam o prezimenu, kad bolje razmislim, nikad nisam Anu ni pitao kako se preziva. Otvorila je djevojka koju sam prije par dana vidio u onoj birtiji. Daj, nemoj me jebat, pomislim. Ovo se ne događa.
– D.d..dobar dan! Trebao bih Anu…- pravo sam se uzmucao i još jednom provjerio natpis na stanu, vrteći po glavi adresu koju su mi sestre dale. Nemoguće da je ova cura Anina kćer. Ako je, već smo se upoznali i to krasno, u mom pijanom groznom stilu. Cura se samo osmjehnu i glasno viknu – mama!
Fak, bio je to znak da se nisam zajebao za zgradu i adresu nego da sam bio konj prije par dana prema curi kojoj danas dolazim na rođendan. A i s mamom joj želim biti dobar. Nije dobro, zaključim i spustim pogled.
SRETNO ISKRENI – Ulomak iz 7. poglavlja
Otišao sam u sobu i shvatio da nemam nikakve tekućine, a vodu sam mrzio. Vodu sam konzumirao samo umiješanu u alkohol. Odlučio sam se vratiti do marketa uzeti nešto. Putem sam razmišljao što kupiti jer sam po cugu rijetko išao s namjerom da uzmem nešto bezalkoholno. Prolazeći kraj portirnice, na vratima skužim Anticu..
– Pa ti radiš? – upitam veselo
– Da, što pitaš? – iznenadio se on.
– Pa skoro sam prošao ovuda, nema ni pet minuta, bio je neki drugi tip.
– E, takav ti je, brale, moj pos’o. Kad zovu, dođeš, ak’ ti ne’š, ima druga budala koja će doć’ umjesto tebe. Nema tu puno pameti. Kolegi se, navodno…(zastao je dignutog kažiprsta i sa značajnim pogledom dovršio) …mala razbolila, a žena…(ponovio je istu radnju i nastavio)
…radi noćnu, pa je nema ‘ko pazit, malu mislim, ne ženu, iako danas, danas je sve moguće. Zamišljeno se zagleda u mrak. Tip me totalno razjebavao sa svojim spikama. Kao da se trudio uvjeriti me da je lud. I bio me totalno zbunio cijelim ovim igrokazom da sam nijemo promatrao kako gleda u prazno. Na kraju shvatih da i sam blejim u prazno.
– Nego, ovaj…ok, sad si tu, šta se radi, ima li što novo?
– Nema ništa – hladno odgovori.
– A što si rječit večeras! – primijetim razočaran.
– A ti si izgleda dobio poriv da se družimo, il si na kakim drogama? Ili ti se možda posrećilo?
Nasmija se i lupi me šakom po ramenu, onako blago, pederski. Tako me još više naljuti.
– Nije mi se posrećilo, niti sam na drogama, iako bih rado bio, nego idem do trgovine po neku cugu, pa naiđoh da te pozdravim. Što ima loše u tome?
– Ništa, ništa, drago mi je što si naišao, samo sam mislio da se to nikad neće desiti.
– Ma daj, molim te, pa nisam baš toliki idiot.
– Ne znam baš…
Opet se nasmija i krene me udariti još jednom po ramenu, ali se na vrijeme izmaknem, pa predložim:
– Aj, da to ne radiš, a? Nije mi to baš onak’ …, smeta mi.
– Zašto? Pa to je pravi prijateljski pozdrav. Onako bratski.
– Prije toplobratski…
– Nisam čuo? – okrene uho prema meni.
– Ma ništa, nego, idem po cugu, jesi li za pivo?
– Jašta sam. Šta drugo da radim do jutra nego da zviznem dva tri i pravo se opustim. Ima i utakmica, pa je možeš gledat kod mene.
– Kakva utakmica?
– Pa nogometna! Di ti živiš? Ccc, ajd po pivo a ja ću namjestit antenu.
Zadovoljno pljune u dlanove, protrlja ih i hihoćeći se odgega u sobičak. Nakon pljuvanja, meni se udaranje po ramenu još više zgadi, ali bilo je, on i pivo, ili sam u sobi s tko zna s čim, mineralnom vjerojatno. To je najsličnije vodi što još mogu podnijeti. Uzeo sam par piva i vratio se.
Portirnica je bila sobičak dva sa tri. Bila je čak i uredna, s obzirom na činjenicu da dvojica muškaraca dnevno obitavaju u njoj. Dolje zeleni tepison, na zidu par crtarija, vjerojatno njegove djece. Na zidu iznad tv-a raspelo, stol i tri stolice. Odmah lijevo od vrata bio je stolić s novinama i tacnom na kojoj su bile neoprane šalice. Antica je obilazio oko tv-a s cigaretom u ustima. Već mu je pržila brk i on ju je pokušavao pljunuti s usne gdje se zalijepila. U jednoj ruci držao je antenu, a u drugoj njen kabel, pazeći da ga ne zapetlja. Dim mu je ulazio u oči i u nos, a on je sve glasnije proklinjao i psovao kroz zube. Brzo ostavim vrećicu da mu pomognem te se napokon uspije nakašljati. Potom se okrene tv-u:
– Nisi ti mene pravio, nego ja tebe. He,he…- nasmije se podlo i ponudi mi stolicu. Slika je, doduše, malo snježila , ali sve se vidjelo. Ionako ovdje nisam zbog nogometa. I dok je on otvarao pivo, ja sam se pitao gdje je Ana, gdje je i što radi ?
– Znači ne gledaš nogomet? E, moj Slavene,…Boga ti, imaš ime kao Zambata, a ne voliš nogomet. Šteta imena! – komentirao je.
– Uuuuu, ova ti je dobra – nasmijem se od srca, a on me promatrao dok se nisam uozbiljio. Shvatim da se on nije šalio.
– Ma, pogledam ja utakmicu tu i tamo, al baš da pratim…
– Pa, šta radiš?
– Kako to misliš?
– Šta kako mislim? Mislim, šta radiš kad ne gledaš nogomet? Moraš nešto drugo raditi da ne poludiš od dosade.
Zamislio sam se sekundu pa ispalio:
– Pijem!
– Piješ?
– Pijem – potvrdio sam.
– Piješ?-ponovio je. – Svašta! Šta ljudi rade…
– Ma to sam ti onako odgovorio. Nemam neki hobi. Osim da, pijem…
Nasmijem se i zaustavim tren prije nego ga lupim šakom u rame. Zgađen svojim postupkom, vratim ruku na bocu i nastavim:
– Ma, prije sam se bavio glazbom pa nisam bio neki ljubitelj sporta…
– Bavio si se glazbom? Stvarno? Šta si svir’o?
– Bubanj, ali duga je to priča…, igrao sam i nogomet kad sam bio mlađi…
– Ma,daj? Šta si igr’o?
– Ma, nemam pojma! Ulazio sam kad više nije bilo nikog drugog ubacit u igru s klupe. Ali, i to je duga priča.
– A jebo te, kod tebe dugih priča k’o šodera. Počni knjige pisat!
– I o tom sam razmišljao, ali nikada ništa nisam pročitao, pa mislim da mi tako ni pisanje ne bi išlo.
– Opet duga priča? – pogledao me s nakrivljenom usnom.
– Pusti to!
– Nikad se ne zna. I ja sam igrao nogomet, al’ volio pojest, jebi ga, pa koljena i kičma počeli izdavat’ prije reda. Već sedam godina nosam kozmodiks da mogu hodat ko čo’ek.
– Misliš, kozmodisk? – upitam ga podrugljivo.
– Da, to sam i reko’. A bavio sam se i ja glazbom. Pjev’o sam ko slavuj. U selu bilo natjecanje „Prvo grlo srednje Bosne“. Bio sam drugi. Za dlaku me pobijedio onaj Zijin mali i to samo zato što je pjev’o prije mene. Kad sam ponovio „Plavu ženu“, ljudi su mislili da kupim foru i on pokupi veći pljesak.
– Od Miroslava?
Pogleda me zbunjeno pa mu pojasnim:
– Plava žena od Miroslava Ilića?
– A, to! Da, da. Uuu, što je to dobra pjesma. Čekaj dok zviznem par komada i kad se malo opustim, možda ti i zapjevam.
– Ma ne moraš. Vjerujem da si bio… drugo grlo srednje Bosne – bocnem ga, a on pljucne na pod i procijedi:
– Uh, taj Zijin mali…
– Ma, vjerujem ti da si ga možda…
– Jebo te koji šus ovaj mali ima! – prodera se prekinuvši me, a ja poskočim sa stolice od straha.
– Jesil vidio ovo? Majke ti, al ju je sašio!
Okrene se prema meni, kao da očekuje odobravanje. Zbunjeno potvrdim glavom.
– Nego, Antice, neki dan si mi rekao nešto što me poprilično zainteresiralo.
– A, što? – upita ne skidajući pogled s ekrana.
Malo me živcirao, ali odlučim nastaviti.
– Pa ono…
– Stani!!! – Opet se prodera i ispruži ruku prema meni kao prometni policajac. Spustim glavu niže. Osjećao sam da ću uskoro dobiti slom živaca. Pitao sam se koji sam kurac dolazio uopće kod njega. I još sam mu i pivo donio. Fak! Što li Ana sada radi?
– E, e’o ga, poluvrijeme. Reci, prijatelju, šta te zanima?
– Pa neki dan, kad sam odlazio…rekao si „ ne možeš ih sve spasiti“. Što ti to znači?
– A, to? Ja sam mislio da me nešto ozbiljno trebaš pitat – začudi se Antica. Zašuti i otpije iz boce.
I nadalje sam čekao odgovor.
