Braća iz Cerne: Gladni smo, ne tražimo tisuće kuna nego hranu

Svakoga dana, posebice ako pada kiša ili puše jači vjetar, strahuju hoće li se srušiti i žive ih zatrpati. Strop je vrlo nizak i Bukvići, inače prosječne visine, u sobi se ne mogu uspraviti i hodaju samo pognute glave.

– Ta je kuća stara više od sto godina i nije održavana jer nas je šest nasljednika suvlasnika i svatko ima po šestinu ove male kuće. Svi smo zbog nje posvađani, a nas dvojica nemamo druge nego tu živjeti pa dokle Bog da – kažu.

Od njegovih sumještana doznajemo da su Josip i Ivica rođeni u siromašnoj obitelji, a otac ih je dobio u poznim godinama, kada je navršio 60. godinu života. Odrasli su u Domu za nezbrinutu djecu u Osijeku, a nakon punoljetnosti vratili su se u Cernu. Josipa se mnogi sjećaju kao poznatog ceranskog harmonikaša, koji je često svirao u svatovima, no životni ga je put odveo tamo gdje nikada nije mogao ni pomisliti da će se naći. Nakon nastupa u Njemačkoj, prije 22 godine, na željezničkom kolodovoru u Stuttgartu, pod nikada razjašnjenim okolnostima, Josip je pretučen, ukradena mu je harmonika i novac koji je imao kod sebe, a on je završio – u Rumunjskoj, gdje je proveo šest mjeseci. Zahvaljujući angažmanu i intervenciji Ceranaca koji su igrom slučaja doznali za sudbinu svoga sumještanina i prikupili novac, vraćen je u rodno selo, no prisilni boravak u Rumunjskoj na Josipu je ostavio posljedice i psihički je obolio.

O njemu skrbi dvije godine mlađi brat Ivica (53), razvojačeni hrvatski branitelj. Ogorčen je jer mu je vojna opskrbnina, inače jedini izvor prihoda, smanjena s 1.100 na 800 kuna. Bio je pripadnik 131. županjske brigade i prošao je sve obrambene položaje u županjskoj Posavini. Prije rata radio je u “Đuri Đakoviću”, a nakon toga za njega ondje više nije bilo posla.

U ratu je obolio od PTSP-a i danas svaki dan pije dvije šake lijekova – od onih za smirenje i spavanje do tableta za poboljšanje cirkulacije jer ima zdravstvenih tegoba s nogama i teško hoda.

– Naučili smo na neimaštinu i nekako smo preživljavali s opskrbninom od 1.100 kuna i Josipovih 600 kuna socijalne pomoći. No, sada kada su mi uzeli 300 kuna koji su za nas veliki kao kuća, vrlo je teško jer samo za režije mjesečno moramo izdvojiti 450 kuna – žali se Ivica.

Pisao je Josipoviću

Upravo je, kaže Ivica, napisao pismo predsjedniku Josipoviću i vjeruje da će bar on pokazati razumijevanja za branitelja koji brine o psihički bolesnom bratu i koji nema ni osnovne uvjete za život. Dodaje da ni sam više ne zna kome su se sve obraćali za pomoć, ali svi su ostali gluhi na njihove vapaje. Pomogao im je, kažu, jedino vukovarsko-srijemski župan Božo Galić, koji im je osigurao drva za ogrjev i na tome su mu neizmjerno zahvalni. Iako su, prisjećaju se Bukvići, pojedini sumještani još prije sedam godina najavljivali humanitarnu akciju i gradnju kuće i čvrstog krova nad glavom koju će im sagraditi donatori, od toga, žalosno su konstatirali, nije bilo ništa.

Marija LEŠIĆ OMEROVIĆ