Odavna od kako pišem ove tekstove o nama Šećerancima iz Kolonije, iz nekih prijašnjih godina, često mi je „visila“ misao kako ću napisati tekst o pravoj šećeranskoj obitelji Drage i Aranke KRPAN i njihovim sinovima: Željku pa Dragi (Dragiši) i najmlađem Zvonku (Zvoni). – U ranom djetinjstvu bili smo nerazdvojni ja, moj brat Miro, sva tri Krpana i Pavelići Branko (Ciba) i Drago (pravim imenom Đuro kojim ga nitko nije zvao). – Otac Drago Krpan, neki od majstora u tvornici bio je izrazito tih i „povučen“ ali doista pametan čovjek. Majka pomalo čudnog imena, Aranka, radila je također u tvornici ali na nekom izdvojenom mjestu rada, mislim čak u prostorima Starog restorana. Oboje su bili izuzetno „društveno povučeni“ tako da je bila prava rijetkost sresti ih negdje u dućanu ili kojem od dijelova Kolonije. – Sa sinovima su stanovali u onoj prvoj kući, prvoga „reda“ istočno, odmah do „Ž“ zgrada i budućeg dječjeg vrtića. – U zapadnom dijelu te kuće stanovala je obitelj Milana Pavelića sa sinovima Dragom i Brankom. – Moj brat i ja smo odmah ujutro (pogotovo za ljetnog raspusta) hitali k Pavelićima i Krpanima, zapravo ka Krpanima jer su Pavelići spavali do jedanaest sati! Još tada u dječjoj dobi znale bi biti prave polemike: što je bolje, rano ići leći pa se ujutro ranije ustati (zastupali Krpani, ili po Pavelićima) kasno ići na spavanje pa ujutro duže spavati. Miro i ja koji smo stanovali u sjevernom „redu“ od njihovog uvečer bi već bili u krevetu a Branko i Drago su „napucavali“ nogometnu loptu o istočni zid kuće s kojima su dijelili dvorište. U toj kući o čiji istočni zid su pucali penale stanovala je Mara Svilokos sa sinom Vasom koji je bio malo nagle naravi pa smo ga zvali „Divljo“. Njima to lupanje lopte u njihov zid nije smetalo, a znalo je toga nabijanja biti i u ponoć, pogotovo ljeti.
Prostor s puno velikih stabala, tada tek dječje igralište na kojemu će za koju godinu “niknuti“ dječji vrtić – i to ne makar kakav – nego arhitektonsko remek djelo, – bio je k˙o stvoren za našu ekipu. Najprije se malo kartalo pa onda nogomet pa ponovo kartanje pa nogomet; kući na ručak a poslijepodne nastavak ili … olimpijske atletske discipline u kojima je, u skoku uvis redovito najbolji bio Željko Krpan. Tada se još nije skakalo ovim leđnim stilom kao danas nego prekoračnom tehnikom ili onim načinom „zajahivanjem“ preko letvice pri čemu se skakač dobro „izubijao“ ako nije bilo dobre trave na doskočištu.
I, – i onda je „došlo doba da se život proba“ u odraslim životnim disciplinama: školovanjima, zaposlenjima, ženidbama, biranjima mjesta rada i obiteljskih života, i svim mogućim milostima i nemilostima odraslih ljudi.
Najstariji, Željko (Šećeranci bi rekli Željo) koji je – dobro se sjećam – imao jedno oko zeleno a drugo crno-smeđe – nije bio visok ali je tjelesno bio prilično čvrste građe tijela, bio je smiren i staložen ali kada mu je „pukao“ živac onda bi verbalno eksplodirao. Kako smo zajedno igrali u juniorima Radničkog na jednoj utakmici na domaćem terenu ne sjećam se protiv koje „Šokadije“, „Sloge“ ili „Napretka“ kako su se tada najčešće nazivali seoski klubovi natjecateljskog ranga „Vinkovačkog nogometnog podsaveza“, – dakle, na jednoj takvoj utakmici sudac je nešto dosudio protiv nas umjesto za nas, a Željko se dosta udaljen od suca pravim sprintom zaletio k sucu, unio mu se u lice i iz svega glasa barem deset puta mu rekao: “seronjo“, seronjo, seronjo …“ Ja sam se najprije uplašio da neće možda čak i fizički nasrnuti na suca kako je žestoku prišao k sucu a kada sam vidio Željka i kada je počeo vikati „seronjo“ pukao sam od mijeha nasred nogometnog igrališta. Debelo se smijao i brat mu Drago (po šećeranski Dragiša) koji je isto bio u momčadi na toj utakmici. – Željku nije odveć dobro „išla“ gimnazija pa je kao odličan đak završio ŠUP (ne sjećam se više koji zanat) i gle čuda odmah nestao iz Županje zaposlivši se u nekoj firmi u Rijeci. Ja tada nisam više bio u Županji nego na faksu u Splitu pa ne znam sve detalje te samo predmjevam da se odmah i oženio s jednom djevojkom „iz Županje“, ali nisam siguran. – Ne neću preskočiti, zaboraviti niti mogu odoljeti da ipak kažem kako je Željkova kći Sandra Krpan danas zastupnica u Hrvatskom saboru i gradonačelnica Rijeke. I, tu bio priča o Željku išla kraju, – ali ne, tu nije kraj ako ste dobro pročitali naslov ovoga teksta.
Srednji sin i brat Drago (dalje u tekstu op.a.) po šećeranskoj semantici osobnih imena – Dragiša) bijaše viši od Željka a po naravi „kruh koji se jede a ne baca“. Ljudina, drugarčina, mio i drag u svakom kontaktu, kontekstu i društvu. – Slikovito ću vam reći da ja koji volim pravi današnji nogomet vrhunskih klubova svjetskih natjecanja, sada, danas – kako mi neki rekoše – u osmom desetljeću životne dobi pa dakle, i praćenja najvrsnijih nogometaša i nogometašenja, evo naglas kličem: moj prijatelj; moj Šećeranac iz Kolonije, bivši igrač Nogometnog kluba „Radnički“, već tada je bio nogometaš koji bi i danas mogao stati rame uz rame svjetskim nogometnim imenima, a da o našim Livajama i sličnim tetovažama maskiranim livadićima i ne govorim!!! – Nije bio naivčina pa se nije tada registrirao za „Slobodu“ iz Tuzle koji su mu kući za njegovih gimnazijskih dana obećavali brda i doline samo da im prijeđe u klub. – Sa Smoletom (Željko Smolčić, op.a.) otišao je u Sisak na faks; sa svojom Anicom Svirčevievom zasnovao je obitelj; zatim preselio u Zagreb … – I, tu, priči o Dragiši Krpanu nije kraj jer …
Najmlađi od braće Krpana sa Šećerane, Zvona, Zvonko ili kako već ne zapravo, bio je Zvona Krpan sušta suprotnost dvojici starije braće. – Živac, nestaško, zloćko (ali samo u onom pejorativnom smislu); šećeranski dječački „harambaša“; zajebant i zafrkant, poslije osnovne škole upisao je i završio mislim neku od srednjih tehničkih škola te se, oženivši se s Marijom iz Podgajaca skrasio u jednom od stanova u Koloniji. – Kada sam prije nekih desetak godina bio u posjetu roditeljima u Županji, obavezno sam učinio barem jednu šetnju Kolonijom mojom. Ispred onoga „lungo mare“ kafića u Milakovićevoj bašči njih trojica-četvorica uz malo „Ožujsko“ i: „Hej Boro gdje si kako si ….“ Kada smo se izgrlili i izljubili ja i Zvona smo sjeli za odvojeni stol; ja sam naručio mala „Ožujska“ za sve goste u kafiću i Zvona će meni:“E, moj Boro ostao ja sâm“ … misleći na braću. – „Debelo“ se međusobno napričavši o djetinjstvu, mladosti i životima općenito, rastali smo se, ja s mislima na Dragišu i Željka, a Zvona tko zna o čemu. – U svojim dječjim pa mladenačkim nestašlucima meni je bio zaista drâg. – Ja sam otišao u Split, kad nakon nekoliko mjeseci netko od prijatelja iz Županje, vjerojatno moj županjski insajder Sl.M. reče mi da je umro Zvona Krpan. – Ma, ne. Nije moguće. A, jest, evo je moguće.
I to bi mogla biti priča sa sličicama iz davnina iz Kolonije; priča o možda najdražim prijateljima iz djetinjstva; priča s kojom, rekoh „po nekima“ ali i zapravo već tvrdo zagazivši u „tzv.“ osmo desetljeće životne dobi, a čini ti se da su neke stvari jučer bile, a to je činjenica da tri brata Krpana, Željko, Dragiša i Zvona, tome – poodmakloj životnoj dobi – nisu se niti približili nego su davno prije ovih mojih godina otišli na bezbojne nebeske poljane ostavivši svoje najmilije na ovome svijetu nepravedno jednog po jednog – kao rijedak slučaj – rano, prerano, prebrzo svu trojicu pokosi usud prerane smrti.
Drago, Dragiša napustio nas je u 53.-ćoj godini; za njim Željko u Rijeci dvije godine kasnije u 58.-oj godini, i Zvona u 60.-toj godini života. – Kako bi bilo lijepo sresti ih opet.
P.S. – Još samo jednom da naglas kažem Zvonin nadimak „Čombe“ a vi tražite po umjetnoj inteligenciji tko je Čombe a tko Patris Lumumba. (Zvona se neće ljutiti jer me je volio i poštivao.)
