Na ljetnoj järi kaštelanskog podneblja, evo danas desetoga dana kolovoza, prije ručka oko podne i pol guštam u pogledu na Kaštelanski zaljev, otok Čiovo, pistu zračne luke Split, uz simfonijsku zvučnu podlogu cvrčaka manijaka koji baš cijeli dan orkestriraju ovu svoju zadnježivotnu simfoniju s kojom se miješa potihi glas domaće radio postaje koja u ove ure subote nema baš što radijskog „proizvoda“ servirati svojim slušateljima pa jutros od sedam sati po stoti puta mlađahni novinarčići pripravnici već po stoti puta javljaju kolika je temperatura, koliko će putnika danas proći kroz trajektnu luku i da će danas stotinjak aviona sletjeti i uzletjeti kroz zračnu luku – što do sada nismo ni znali – odnedavna više joj ni naziv Zračna luka Split nego sada Zračna luka „Svetoga Jeronima“. – Kakve veze ima Sv. Jeronim s avionskim prometom nisam uspio pronaći ni u mašti o svim svecima moga skromnog katoličkog odgoja i znanja, – ali dobro, poznavajući osobno višegodišnjega direktora aerodroma (pardon, zračne luke) sve mi je je jasno. Antagonizam Kaštelana i Splićana dobio je još jednu inačicu u tridestgodišnjici prepucavanja, nadmudrivanja, svejavne kapricioznosti mlitavih Splićana i kočopernih „zajebanih“ prznica Kaštelana.
No, dobro. Vratimo se na početak: dakle uz ugodan maestral slušajući domaći radio uživam, guštam, u panorami od Trogira pa sve do Splita, Brača i u plavičastoj daljini otoka Hvara. Inače solidni glazbenici urednici Radio-Splita jutros nam serviraju papazjaniju domaće i nešto strane glazbe. I sve to ja peko uha slušam kad evo ti onoga kreleta iz TiBiFa koji je „uzeo“ za glazbenu podlogu originalni glazbeni dio jedne Arsenove skladbe – inače remek, antologijskog djela hrvatske lako-glazbene baštine i u takvu, ponavljam originalnu glazbenu (ponavljam: antologijsku) podlogu, – „uvalio“ krele svoj tekst koji oni sada zovu hip-hop, repanjem kako li već, jer ne znaju skladati, ne znaju pjevati, ne znaju pisati tekstove da ne kažem stihove pa glazbom nazivaju svoje drekove od tobožnjih lako-glazbenih da ne kažem šlagerskih napjkeva. I sve bi bilo dobro da kroz te svoje „reperske tekstiće“ ne pokušavaju gaditi ovu majku zemljicu koja im je sve to omogućila nego veličaju onaj dio povijesti ovoga naroda koji je izluđen panratovskim geometrijama završio u totalitarnom ekspres loncu druga Staljina koji nas umalo zbog neslaganja s njim čak i vojnički ne pokori kao Čehe i Slovake. – „Zločin bez kazne“ prema bardu Dedićevog ukupnog životnog djela. – E, i taj krele Badovinac u carstvo orkestralne podloge genijalnoga Arsena Dedića „uvalio“ svoj tekst kojega pas maslom ne bi polizao. Neki „popovi Kriste oružje neke vojske“ a dok je njegov tata ili djed bio netko i nešto – u socijalizmu, dakle – sve je bilo haj-naj. – Ajde moj Badovinac recitiraj ti to bez glazbene podloge u „ogoljenoj“ verziji pa ćemo vidjeti o čemu ti pjevaš odnosno recitiraš jer pjevati ne znaš. Tvoj tata, stric, djed, rođak, što li ti je bio, Titov ordonans, batler, što li već slično, – ajde ti to što si napisao isprdi svojim istomišljenicima u elitnom splitskom kvartu, a nama daj Marka Perkovića Tompsona ili „Žutu ružu“ Željka Bebeka, ali ne bilo koju nego onu što ju je otpjevao s varaždinskim „Gtadskim tamburaškim orkstrom.“ – Ajde moj Badovinac „lovit rake“ , kako se to u Splitu kaže kada netko bulazni bezvezarije. Što bi tek usrao svojim „stihovima“ da si odrastao u Koloniji na Šećerani u Županji ili ma Mlaki, Ciganskom kraju ili Šantavi – naseljima šorovima i sokacima „Bečkog perivoja“ Franje Josipa i Marije Terezije, a ne tvoga J.B. maršala Tita (i Jovanke Broz).- (Ispričavam se simpatizerima opisanog glazbenog izričaja, pravih majstora toga glazbenog načina izražavanja ali kad napravite pitu od čokolade i govana, prevladava ovaj posljednji i po okusu i po mirisu.) – Kontra, primjera radi, poslušajte novu pjesmu Jurice Pađena, u pogledu teksta, naravno!
