Malo se čudite naslovu s ovim slovom „i“, ali budite bez brige sada odmah ćemo to raščistiti. – Najprije pojmovno: ma nema nikakve razlike u „Šumici 1“ i „Šumici 2“ jer se radi uistinu o jednoj istoj maloj hrastovoj šumici, – ali važnoj „destinaciji“ za nas Šećeranace (doduše, dok smo bili djeca) – To je, dakle hrastova nevelika šumica tamo sa sjeverne strane tvorničkog kruga šećerane – izvan žičane ograde tvornice. – Zapravo na najsjevernijem dijelu tvorničkog kruga bila je – rekao bih – vrlo važna „postaja“ s okretnim mehanizmom za zaokretanje željezničke lokomotive. Takovo što imali su samo veliki željeznički kolodvori a u stvari ništa posebno, ali preko tvorničke žičane ograde na kojih tisuću kvadrata, odmah do onoga velikog kanala i savskog nasipa, – bila je ta hrastova šumica s pripadajućim grmljem i šipražjem, i puteljkom koji je vodio na Šlajs a koji topografski nije pripadao nikome: ni Štitaru, ni Županji kao cjelini, ni Koloniji-Šećerani: „visio“ je u zraku ali je imao svoju svakojaku autonomiju kao što ju je imala Kajzerica i/ili Pešćenica u Zagrebu, ako se ne varam. – Činjenica jest, međutim, da su djeca-đaci sa Šlajsa išli u osnovnu školu na Šećerani, u Koloniji. – Pa bilo ih je (te djece sa Šlajsa), bilo ih je možda dvadesetak: sjećam se Mutapčića, Pušeljića, Pejića i, naravno Arlovića. – Božem´ prosti gola sirotinja. – Sjećam se jednoga Mutapčića koji je bio vražuljak svoje vrste. Išao je samnom u razred. Kavgadžija prvoga reda. Ali …
E, ali lako je meni s vama tzv prosječnim čitateljima koji će ovu moju malu esejističku umotvorinu pročitati i u „cjelini“ „konzumirati“ bez traženja dlake u jajetu. – Al´ imat ću ja posla s „problematikom“ ovoga naslova s onim čistuncima pravopisa i gramatike hrvatskog jezika,. – O čeme(!) se tute radi!? – Šumarak hrastića, jednako: šumica. – Ali ne makar kakva šumica nego baš ona naša šećeranska „Šumíca“ kako smo je mi djeca Šećeranci zvali i nazivali, misleći pritom da je kratkouzlazni naglasak na zadnjem slogu riječi „šumica“ a moje računalo kao vjerojatno i vaše ne pruža baš prave mogućnosti oznaka naglasaka pa sam se ja evo ovako pokušao – „snaći“. Jesam li se u tome snalaženju dobro snašao slobodno mi nemilosrdno sudite svi stručnjaci i stručnjakinje pravopisa i gramatike hrvatskog jezika (ja znam barem dvoje koji će mi komentirati „rješenje problema.“), – priznajem, međutim, samo mišljenje Janoša Röemera s Prvog programa Hrvatskog radija i gospodina Jozića s Instituta za jezik i jezikoslovlje, napose profesorice Nives Opačić!!!
A jedna dječačka priča ide otprilike ovako kako slijedi. Skoro kao u „Družbi Pere Kvržice“ Mate Lovraka. – Dakle tamo neke 60-te prijatelj mi Danko Farkaš i ja – bilo je to negdje krajem lipnja i/ili početkom srpnja – dogovorimo se otići u Šumicu a to je u našim dječačkim glavama bio pravi poduhvat. Hej, otići iz Kolonije čak u šumicu. Prijepodne, oko devet sati. – I, mi polako, iza Starog restorana pa prema sjeveru. Prošli smo i šećeransku konjušnicu, – da, da, konjušnicu i štalu s kravama, i – u dječjim glavama krenusmo u – „kilometarski“ udaljenu Šumicu. – Preko jednog kanala pa preko nekoliko kanalića uz ogradnu žicu tvornice približismo se Šumici. Još kojih stotinjak koraka i bit ćemo na ulazu u Šumicu. Tako je i bilo, dođosmo do pred samu stazicu koja vodi u šumarak a staza koja vodi na Šlajs nastavlja dalje na sjever, – kad(!): maskirani indijanac(!) s tek dva-tri kokošja pera u kosi malo obojanih fleka vodenim bojama po licu – u osobi Tunje Vidića – Iskoči iz nekog grma pred nas! – „Hajn švajn“… kaže on nama najprije na „indijanskom.“ „Stoj!!! Tko ide!?“ – Zabranjeno – kaže! „Ovo je štraža poglavice i … „Zarobljeni ste!“ – Gledamo mi Tunju, strogim pogledom gleda on nas. – „Ma daj Tunjo …“ – Kad on opet na indijanskom: „Hajn švajn …“ – I kao stražar dovede nas kao zarobljenike, u centar indijanskog logora usred Šumice. Tamo nas predade „indijanskim poglavicama“ zapravo maskiranim malo starijim od nas Đ.M. i M. V., Š, – Oni kao lože neku vatricu i dobro maskirani u Indijance sjede pored nje kao pravi poglavice a okolo po šipražju kao indijanski podanici skaču i pjevaju „pravi šećeranski indijanci“ Gulaši i još neki … &&&
Kada smo se isprepoznavali još smo i mi malo Šumicom s njima lutali – Bože(!), činila nam se kao prašuma. – I, kako smo mi – nas dvojica- bili mlađi, mi smo morali kući prije njih sada u „svojstvu slobodnih“ bijelaca – nazad u Koloniju na Šećeranu jer je već bilo i vrijeme ručka a pred nama „kilometarski“ put povratka u civilizaciju. (Što je značilo ono „Hajn švajn“ mislim da vam ne treba prevoditi.)
