U kaznenim stvarima osoba kojoj se što stavlja na teret ima pravo šutjeti. Braniti se šutnjom. Pa ti moj tužitelju upri s dokazima i uvjeravanjima suda da si u pravu i da osobu treba kazneno goniti kroz cijeli često komplicirani kazneni postupak. U povijesti prava ima i latinska „Qui tacet – nihil dicit.“ (Tko šuti – ništa ne govori.)
Ali u društvenim konfrontacijama sudova o nečemu i svačemu što se u društvu događa svoj sud o nečemu moraš dobro obrazložiti te potom odbiti i odbaciti daljnje „natjerivanje“ s onim s kim si u sporu da ne kažem sukobu stavova. – U ovakvom načinu „pisanja za neograničen broj publike“ kao što su ovi moji napisi, eseji, člančići o svemu i svačemu u životu, principijelno mislim da nemam kao autor ni potrebu ni obvezu naknadno nekom od „javljenih“ neistomišljenika što odgovarati jer … jer toliki broj palaca gore, palaca dolje, onih majmunčića, slonića i žirafa, – pa je naprosto najbolje šutjeti i primiti ih k znanju i, idemo dalje s novim temama i napisima. – Ali – uvijek ostane, ili često ostane, neka žâl zašto nisam nekom čovjeku koji se uredno potpisao, – zašto mu ne bih još malo objasnio svoj stav o nečemu i nekomu gdje se nas dvojica kao „nismo našli“ na zajedničkom mogućem stavu, pače, jer je dotični gospodin čak i posprdno nazvao moj tekst cit.:“splačinom.“ – To, odgovor nekome sam do sada učinio samo jednom i to prijatelju Z.J. ali ovaj puta se radi o meni nepoznatoj osobi o kojoj ne znam baš ništa, a ne želim se raspitivati kod drugih prijatelja koji tu osobu poznaju, – pa si zadah, haj´dmo jednom probati jer mi negdje u podsvijesti visi misao kako se ja i taj čovjek vjerojatno u puno toga slažemo (samo da se ne ugrizem za jezik). – Pa, idemo probati, ali unaprijed zadajem stav: samo dobronamjerno bez obzira na one izrečene „splačine.“
I citirajmo dotičnog gospodina: „Otišli smo kao društvo u vražju mater kada akademski obrazovani građani pišu PLJUVAČINU (prim. velika slova op.a.) od teksta na ovoj stranici. Kako Vas nije stid popljuvati nešto na čemu su učenici marljivo radili, napravili najbolje što su znali i umjeli i s ponosom predstavili svoj grad i svoju školu? – Kako vas nije stid popljuvati nešto na čemu su učenici marljivo radili, napravili najbolje što su znali i umjeli i s ponosom predstavili svoj grad i svoju školu? Zatim to sve posprdno nazivate „filmićem“ umjesto ispravnim nazivom VIDEO URADAK (prim. velika slova op.a.) i nadodajete citiram: „Ma hajte vi i vaš filmić na Tik-Toku“ uz još dodatnog isprdavanja. – Vi ste zaista bili bolji ili je ovo samo generacijski jâl !? – Sudeći po onome kako ste opisali video uradak učenika županjske gimnazije radi se samo o generacijskom jâlu.“
I!? – Sada!? – Idimo redom.
Da smo kao društvo „otišli u vražju mater „– apsolutno se slažem, ali zbog puno, puno drugih razloga nego što ga predstavlja moj tekst. – „Akademski obrazovani građani“ .. Da . Da. Baš tako to da smo otišli u „vražju mater“ vide i tzv. obični ljudi i raja pa bi to vidio i pokojni čika Pero „Šekspir“ podvornik nekadašnje gimnazije „Vladimira Nazora“. – E, sada „PLJUVAČINA“ !? Pa mogli ste vi to nazvati i kojim drugim sadržajem šupljina čovjekovih tijela, – isti bi učinak postigli, – a meni bi bilo svejedno. No, hvala na pristojnosti. – A, sada „FILMIĆ“!? Ja sam čestitao učenicima što su učinili pravi filmić – naime, mali film što se BITNO razlikuje od vašeg „video uratka“ jer „filmić“ je filmsko djelo „doduše kratko i sažeto“ a „video uradak“ je govnu brat kojega mobitelom snimaju dokone gospođe o svojim kućnim ljubimcima!
I, sada, generacijski jâl!? – Da. Da. O tome se zapravo i radi!!! – Riječ „jâl“ osim onoga rječničkog – „zavist, zloba, himbenost“ – u najširem kontekstu predstavlja i generacijsku različitost svjetonazorskog poimanja ljudi, stvari i događaja oko sebe te ga ja u tom smislu i prihvaćam … jer toga pravoga jâla danas treba još i više jer ova naša djeca, ovim tempom života sutra neće znati ni tko su ni tko su im bili roditelji i gdje im je Domovina, naprimjer; odnosno što su to prave svjetonazorske spoznaje koje nas čine ovime što jesmo.
Čovječe, županjska gimnazija „Vladimira Nazora“ bila je stožerna intelektualna ustanova čiji profesori su bili redom intelektualci najšireg spoznajnog životnog konteksta iako u skučenim, „zabranjenim“, stegovnim okolnostima u kojima su nâs učenike ODGAJALI, UČILI, HRABRILI, uvjeravajući nas u najhumanije vrijednosti čovječnosti!!! – I onda dođe neki N.P. i budaletina izbaci ime velikog Vladimira Nazora iz naziva škole.
Nego, za kraj ove naše male polemike možda bi bilo najbolje parafrazirati jednoga pametnog čovjeka, našega Slavonca, akademika, komparatista i pisca koji je napisao preko stotinu knjiga – ej, preko stotinu knjiga, a u jednoj od njih je rekao otprilike ovako: „Današnji svijet je postao infantilan tamo 1970-tih kada su očevi počeli oponašati svoju djecu u oblačenju, govoru, razmišljanju i svemu sličnome …“
Poštovani i cijenjeni gospodine Balentoviću nemojmo se ljutiti, razilaziti, razdvajati – stisnimo se jedni uz druge jer očito će nam to trebati. – Vama želim svako dobro u životu i evo dozvoljavam si pozvati Vas na kavu čim prije dođem u Županju.
