Kako ono ide … nâs ljudi ima taki´ vaki´ svakakvi` i nikakvi` – a svi po razno raznim konvencijama, deklaracijama, i proklamacijama, – svi smo jednaki i svekoliko ravnopravni, slobodni u svakom pogledu čovječnosti i ljudskog dostojanstva … Ali tamo po nekim amebama koje čine DNK s kojima se znanstveno, svjetski priznato i prepoznato bavi i naš eventualni budući predsjednik Republike, a i po Božjoj providnosti smo jedinstveni i nema netko drugi tko bi bio isti, ali baš isti kao ja, odnosno u najširem smislu riječi, netko tko je moj drugi, fizički i pojavno „alter ego.“ – I, tako po svim tim načelima i proklamacijama među nama Šećerancima bio je i postojao je i Slavko SUČIĆ -PILE. – Da, osoba – najprije dječak pa mladić – kao i svi mi ostali, ali ipak na neki način „svoj“ i baš „svoj“ karakterističan način među nama. – Slavko je bio, mislim 1948/1949 godište, sin jedinac oca Filipa SUČIĆA i majke Mare, tamo u drugom ili prvom redu do gimnazije. (po ocu Filipu vjerojatno je i dobio nadimak „Pile“, valjda čim se rodio!?)
Sin jedinac u obitelji kakvih je u Koloniji bilo i ohoho.. Otac Filip onako omalen, ali krupan, „basast“, miran, staložen, društveno „povučen“ ali u svakom pogledu prije svega ozbiljan i nikada nasmijan čovjek; bio je neki majstor u tvornici; rekoh, čak bi se moglo reći „nedruštven“ obzirom da su stanovali u dijelu naselja gdje se uvijek nešto događalo … „Radnički“ i tako to … Slavkova mama, teta Mara bila je na neki način posebna priča. (Mislim da je imala neke rodbinske veze s obitelji Pastuović – ali nemojte me držati za riječ) i na neki način imala je poseban odnos poštovanja, uvažavanja i naročitog kontakta s mojom majkom. – Bila je opsjednuta svojom frizurom, a to su uvijek bile neke pundže posebnog stila i oblika, ili kako već i, i, svojim kućnim dugim haljinama tzv. šlafrocima pa bi nastojala što duže vremena se „zadržati“ pred mljekarom, mesnicom ili dućanom u samom centru „cytija“ Kolonije – Šećerane, naročito kroz jutro pa i popodne, ustvari predvečer. Filip je, očito kao dobar majstor dobro zarađivao u tvornici pa je svojoj supruzi mogao to priuštiti. – Slavko je kao dijete i kasnije kao mladić uvijek bio, čak bi se moglo reći, naročito uredan što znači uredno odjeven, uredno čist, uredno ošišan. – Mislim da je završio neki od zanata u ŠUP-u(!?) i tvornici (ali se ne bih smio zakleti) a bio je sveprisutan u svim društvenim aktivnostima u Koloniji. – Volio je glazbu i to u bubnjarskom segmentu. Bio je opsjednut bubnjevima. Pa je jedno vrijeme kao samouki bubnjar nastupao s VIS-om Kristali kada bi se Marko VIDIĆ Vera „digao na lijevu“ nogu i iskazivao svoju „koprčavu“ narav. – Slavko – Pile je u vijek bio tu kao alternacija. – Ne znam koliko glazbeno uspješna, ali … Pile je u vijek bio tu! – Bubnjevi. – Bubnjanje. – Bubnjarenje do mjere da je to nekima postajalo čak i smiješno. – Nije imao neko svoje uže društvo, čak štoviše bio je i predmetom nekog dobronamjernog pa i zločetkastog podsmijeha. Osim toga pri hodu je tijelo držao malo ukoso a korak mu je bio kao da mu je jedna noga kraća. – „Alo mankiz …“ bila mu je kao neka poštapalica umjesto početka nekog smislenog razgovora. – Jedan naknadni došljak u naselje kojemu je bio u „nadležnosti“ šport i slične „zanimacije“ a koji je vodio mušku mažoret skupinu šećeranske mladeži, dao je Piletu jedan posprdan nadimak – da ga sada ne spominjem – koji (nadimak) je mladost naselja dobrim dijelom i prihvatila i obilato rabila – ali, evo zbog pijeteta neću navesti koji jer bi to bilo neukusno, neprimjereno i nedolično prema, ipak, svima Šećerancima. – Neka mu dragi Bog dadne pokoj vječni.
I, – dođu sedamdesete godine i kriza zapošljavanja pogotovo u tvornici koja je postala pretijesna za sve mladiće koji su pozavršavali zanate i mnogi ostadoše bez zaposlenja. Među njima i Slavko-Pile. – Bijahu to već godine kada su njegovi vršnjaci odlazili na „privremeni rad u inozemstvo.“ – Da ne duljimo, tako bijaše i s Piletom. „Progutala“ ga Njemačka, Švicarska, Austrija i to – barem se meni čini i činilo – pomalo „misteriozno.“ Rijetki u Koloniji su znali u koju od ovih zemalja je Slavko otišao. – Postalo je to malo i čudno(!) i velim misteriozno: gdje je on; zašto se ne javlja; zašto ne dolazi po blagdanima pa čak da i roditelji ništa ne znaju o njemu. Nakon prvotnog šaputanja o toj njegovoj misterioznosti, postalo je i upozoravajuće općepoznato da s Piletom očito nešto nije u redu. – Pročulo se da se u „potragu“ uključio i Centar za socijalnu skrb. Vijesti odnosno ne-vijesti o Slavkovom nestanku kao da su i koju godinu utihnule i kao da se diglo ruke od njegova (ne)nalaženja.
Kad, onda, nakon pustih godina i već zaboravljenosti na Pileta – Bum vijest: vratio se Pile!!! – E, ali to više nije bio onaj Slavko kojega smo poznavali i povremeno se dječački mladenački „šegačili“ nego Slavko-Pile duševni bolesnik koji ne zna gdje se nalazi i tko je kome što; „socijalna služba“ dovela ga je nakon pustih godina i „predala“ roditeljima. Ne znam i ne sjećam se je li teta Mara bila još živa ali otac Filip jest i u cijelosti roditeljski nježno prihvatio Slavka i brinuo se o njemu.
Ne morate mi vjerovati „na riječ“ odraslog ozbiljnog čovjeka – iako ovdje u Splitu – u nekoliko navrata padalo mi je na pamat što će biti s njim – sa Slavkom-Piletom – kada u „rajske dvore“ ode i otac mu Filip. – Znao sam i poznavao – radeći u socijali – gotovo sve ravnatelje socijalnih ustanova u Hrvatskoj, kao i oni mene, uostalom, – pogotovo Slavonce – pa sam se na razno-raznim seminarima, konferencijama i susretima ravnatelja socijalne skrbi „zbližio“ s mojim slavonskim kolegama te mi je u jednom danu na nekoj „radionici“ na Bjelolasici, pao na um baš Slavko-Pile. Dozvao sam k sebi defektologa Nenada Lučanina ravnatelja vrhunski sređene ustanove za zbrinjavanje psihički bolesnih odraslih osoba u Nuštru, koji mi j doista, na neki način bio blizak, i kojemu sam posebno bio drag i poštovan pa sam bi slobodan kazati mu izričito: „Zapiši si negdje kada ti iz Županje dođe zahtjev za smještaj Slavka Sučića nemoj mi se misliti i dvoumiti imaš li slobodnog kreveta nego ga „izmisli“ i smjesti mi ga tu „kod sebe u ustanovu“ (uz dosta uvaženih osoba iz Hrvatske koje su pri kraju života psihički trajno oboljevale i zbog „urednosti“ te ustanove završavali baš u toj ustanovi), – smjesti mi moga drugara iz mladosti i djetinjstva „pod svaku“ cijenu. I, zaista tako je i bilo. – Prije nekoliko mjeseci, možda već i godinu dana moj „insajder“ iz Županje S.M. javio mi je da je umro Pile i da su ga iz Nuštra dovezli sahraniti na Karaševu s roditeljima. – Ne mogu vam opisati koliko sam bio opčinjen tim osjećajem ponosa, dostojanstva i neke posebne životne nježnosti kao prema nekom „svojemu“ tako bliskom kao da mi je rod rođeni. – Tako, nešto slično doživio sam i kada sam u osmrtnicama pročitao da je umro čika-Pavo Debelić, naš šećeranski kino-operater. Znao sam da mu sestra neće moći još dugo biti „kadra“ brinuti o bratu, sinu čika-Pave pa sam joj odmah osigurao smještaj mentalno-invalidnog brata u moju – bit ću neskroman – svjetski uglednu ustanovu Centar za rehabilitaciju „MIR“ u kojoj sam bio ravnatelj. – Hoću reći kako su to posebni trenuci nekog životnog „zadovoljstva“ da si nekome učinio puno, jako puno što inače – moguće je – ne bi dobio da nisam bio u prilici osobno to učiniti.
Slavko moj, Pile, mirno snivaj svoj nebeski san. Život je bio takav kakav je bio. Nekome majka, a nekome maćeha.
