Kruha i igara !!! – Evo smo došli na svoje ali ne po svoje što nam pripada nego smo se vratili kući prije završetka jer je tako odredio onaj svemogući majstor od UEF-a igara Ćeferin. Ćrferin kažeš.Da se tako zove predsjednik europske nogometne organizacije, Ćeferin, – ma daaaaaj! Svaka mu čast ali po mome mogao bi biti jedino predsjednik kinološkog saveza Slovenije, bože´em prosti. – Ali štáš, izabrali ga i – gotovo.
Nogomet i nogometaši nekada i danas, dakle.
Naglavačke, neusporedivo. Časna riječ. – Bio sam registrirani nogometaš NK“Radničkog“ i dobro znam čak i nešto malo više od vas prosječnih nogometnih kibica jer me je trenirao vrstan poznavatelj nogometa i nogometne igre – Kostić Dimitrije zvani Mitke! – To ističem da se odmah ogradim od eventualnih stručnjaka drugačijih mišljenja, razoružavam ih činjenicom da sam bio REGISTRIRANI igrač NK „Radničkog“ doduše samo juniora, u Vinkovačkom nogometnom podsavezu, Nogometnog saveza Hrvatske, i Fudbalskog saveza Jugoslavije!
Najjednostavnije rečeno možemo govoriti o nogometu kao športskoj disciplini, grani športskih igara u kojoj sudjeluje više sudionika – nije, naime, pojedinačni – šport nego momčadsko nadmetanje dvaju timova, ekipa nogometaša u natjecanju tko će više golova „zabiti“ u protivnička vrata (gol); igra koja po unaprijed određenim pravima traje devedeset minuta podijeljenih u dva poluvremena sa stankom od petnaest minuta. – Igra se, nadmeće, natječe se po strogim pravilima – pravnici bi rekli „ius cogens“ – dakle tvrdim imperativnim pravilima u svakom pogledu i što se tiče pravila igre, ali i npr. i odječe igrača koji čine jednu momčad. – Iako me sve „vuče“ prema onome pravilu o devedeset minuta, – ovaj puta ćemo o opremi igrača, nogometaša. – Taktika, model, „obrazac“ načina igre momčadi određuje trener i doveden je skoro do sveučilišne znanosti, studija na nekom visokom učilištu; pa kada je tako evo ja ću kao „docent“ povijesti nogometa pisati najprije o opremi igrača nogometa.
Ako „pođemo“ nekim logičnim smjerom onda treba kazati da svaka momčad nastupa u svojoj „službenoj“ odori koja započinje s majicom, dresom ali na način – zavisno je li domaćin ili gost – dresom koji se bitno po boji razlikuje od suprotne momčadi domaćina – radi sudačkog, gledateljskog i svakog drugog jasnog i razvidnog razloga, ako ništa drugo, ono kad igrač sam sebi zabije gol, autogol, neka se zna. – Dresovi, majice su bile kratkih i dugih rukava zavisno o godišnjem dobu i terminu koje je određivao organizator natjecanja. Niti u kojemu slučaju nije se moglo dogoditi da u istoj momčadi jedni imaju duge a drugi kratke rukave. Sjećam se, međutim, jednoga vrhunskog znalca „Radničkog“ koji je skoro uvijek igrao zavrnutih dugih rukava i na taj način doskočio pravilu o rukavima. Bio je to Pejaković, vrsna polutka svoje momčadi. – (Što je to „polutka“ pri kraju ovoga teksta.) – Danas, međutim, igra se svakako i u dugim i u kratkim rukavima pa čak i u kratkim rukavima s nekom potkošuljom („dukserom“) ispod majice, tto je vjerujem čak iz nekog psihološkog razloga a ne temperature. Gornji dio dresa, majica, morao je biti utisnut u donji dio dresa (gaćice) i to pod obavezno jer bi sudac znao prekinuti igru da upozori igrača na neispravno odjeven dres. Danas je normalno sasvim obratno od negdašnjeg. – Donji dio dresa, gaćice, hlačice kratkih nogavica morale su biti oko tijela vezane platnenom vrpcom („svitnjakom!“) i to tako da bi se čvor vezanosti izbacio prema naprijed kako bi se vidjelo ispravno odijevanje a ne da je kojim slučajem u donji dio dresa bila uvučena rastezljiva traka od tanke gume i tekstilnog vlakna koja se inače umeće u dijelove rublja ili odjeće da (u ovome slučaju) gaćice dresa bolje prionu za tijelo. – A, inače recimo „štucne,“ nogometaške dokoljenke, koje nisu bile velike čarape-dokoljenke nego tek samo gornji dio ispod kojega je bio obavezan „kostobran“ za zaštitu potkoljenice igrača, a koji je bio malo veći od dlana ruke izrađen od tankih drvenih letvica gusto obloženih tankom tkaninom i prošiven elastičnim koncem, ili kako slično drugačije, – bio je obavezan dio opreme igrača zbog mogućeg težeg ozljeđivanja. – Zatim su dolazile obične čarape, i to bi bilo to što se triče igrača. Golman, vratar je bio druga priča; on je obavezno bio u crnom dresu s brojem jedan neki su nosili kapu a na koljenima su imali „koljenice“ zaštitnike koji su s podebljanjima na prednjoj strani zbog padova pri intervencijama jer su tereni (travnjaci) igrališta bili obično od tvrde podloge na kojoj zbog njegovog stalnog hodanja u tako malom prostoru najčešće nije ni bilo trave nego „gola“ zemlja. U to doba vratari nisu nosili nikakve rukavice a pogotovo ne ovakve kakve danas nose pa izgledaju kao boksači i kickboxing borci pa kada skaču na loptu iz kornera i rašire prste tih rukavica zahvaćaju kvadratni metar prostora iznad glava igrača koji sudjeluju u skoku na ispucanu loptu iz kornera. – Ne mogu odoliti da se ne sjetim tadašnjih vrsnih županjskih golmana koji su kao obrasci negdašnjih pravih golmana ostali Tonča Podlašek u „Graničaru“ i Mato Lakota u „Radničkom“; u crnim odorama (dresovima) djelovali su mačo muškarački u odnosu na ove današnje golmane-šonje koji nose rukavičetine i dresove u bojama afričkih papagaja i sitnih domaćih ptica, a rijetko koji zna dobro ispucati loptu iz bekštosa, ako znate što je to bekštos, i odakle i tko ga može (smije) ispucati prema svojemu napadačkom dijelu momčadi odnosno prema centarforu, polutkama („halfovima“) koji su čekali tako ispucanu loptu na tuđoj polovici terena. Inače bekštos je mogao pucati i neki od igrača, obično centarhalf. (Ima jedna splačina od priče na Šećerani kako je jedan juniorski bek (branič) zabio svojoj momčadi autogol iz bekštosa kojega je ispucavao!) – I, još smo od opreme – za kraj – ostavili kopačke kao vrlo važan odjevni dio nogometaša, koje su od vremena 50-tih do danas prošle gotovo revolucionaran razvoj u svakom pogledu: materijalu izrade, izgledu, i jednu posebnost o kojoj ja, priznajem, nisam upućen; najprije su to bile obične dobre kožne cipele s „čepovima“ na stopalu radi sprečavanja proklizavanja igrača pogotovo na mokrim, vlažnim travnjacima., i onda tamo negdje sedamdesetih kada mi obični plebejci nismo ni znali o koliko fantastičnim se svotama novca u svijetu nogometa barata, tada, dakle, mi obični promatrači gledali smo nadmetanje dviju svjetskih firmi, proizvodnih i tržišno-robnih marki „Adidasa“ i „Pume“. Zatim su došli „Nike“ i kojekakvi drugi nogometaški postolari, ali je ostala jedna nepoznanica koju bih volio znati!? – Tržišnu i dizajnersku marku dresova određuju klubovi, a kopačke!?- Je li, naime, od milijunskog kolača to možda ostavljeno nogometnim zvijezdama da sami „pazare“ taj dio jer vidimo da svaki igrač nosi neku svoju tržišnu marku kopački. Baš bih volio to zapravo znati.
Eto tako to bješe nekada, a ako sam što pogriješio neka to ide u generacijski otpad koji nastaje gerontološkim promjenama tekstopisaca.
Pošto smo se, znači, propisno odjenuli za utakmicu s rednim brojevima na poleđini majice-dresa od jedan (golman) do 11 krilni napadač, i pošto je delegat organizatora provjerio sve što treba za odigravanje utakmice, uključujući stanje terena, igrališta, travnjaka do konzultacija sa sucima, – momčadi predvođene sucima izašle bi na teren i obje ekipe zajedno sa sucima okrenuli bi se glavnoj strani gledališta; pa bi kapetan (govorili smo kapiten) malo iskoračio i okrenuo se svojoj momčadi te rekao: „Triput zdravo za publiku!“ pa bi se momčadi rastčale igralištem, kao „zagrijavajući“ se za igru; glavni sudac i kapetani (kapiteni) su bacanjem novčića „pismo“ – „glava“ odredili početne strane igrališta i momčad koja prva ima loptu na centru. (O ovome kapetan i/ili kapiten; o brojevima na dresovima igrača; o početnom kretanju s loptom na početku igre; o vraćanju lopte svome vrataru i još koječemu drugome pa sve do današnje „War-kontrole“ pored dvaju pomoćnika, linijskih sudaca negdašnjih autrihtera sa zastavicama (kome i čemu oni služe) itd.itd. rekao bi moj susjed gospodin Grgić s četrnaestog kata u stanu iznad mojega, koji je nota bene, bio profesionalni igrač „Čelika“ u Zenici, – dakle, o još mali milijun detalja možda nekom drugom prigodom.)
(Uh, nikako završiti ovaj tekst.)
Za kraj: ključni „igrač“ svake momčadi bio je – a tko bi drugi – nego, trener odnosno selektor. Onaj koji „rukovodi“ taktikom igranja, sastavom momčadi i određivanjem rezervnih igrača te kada će se koja izmjena obaviti … a to znači „glavnog“ krivca i/ili glavnu facu uspjeha ili neuspjeha i konačnog rezultata na kraju utakmice. – „Na štitu“ ili sa štitom!? – A tu se krije savršena čarolija nogometa jer svi mi gledatelji osnovano imamo pravo na svoj sud o vođenju utakmice.
Na radio-postajama i televiziji postoje reporteri i/ili komentatori utakmica koji „pomažu“ gledateljima da se bolje snađu u onome što vide i što čuju o igri i svim drugim okolnostima i detaljima, npr. odlukama sudaca, – pa su nama starijima u sjećanju ostali Ivo Tomić koji je u stihovima prenosio na Radio-Zagrebu, pa Božo Sušec na televiziji, te legendarni Marko Marković na Radio-Beogradu i Mirko Kamenjašević na Radio-Sarajevu koji je ( … „uteklo mu“ …) op**dio je loptu u korner …
E, to i tako je bilo dok je Bog hodao po Zemlji, – međutizim, danas, u ova nova vremena kada i mokrenje muškaraca uz vjetar ima svoju znanstvenu podlogu, – tako isto i u nogometu pored reportera s tribina, novinara komentatora u studiju imamo i – vjerovali ili ne – sveučilišne nogometne komentatore-analitičare koji „pomažu“ i novinarima i milijunskom auditoriju gledatelja da se snađu u taktičkim varijantama sastava obiju momčadi; izgledima tko će koga nadmašiti i pobijediti … – Čuju se tu rečenične i misaone konstrukcije za „ubit´ vola“. – Prof. Igor Štimac kaže da će njegova momčad igrati na polovini terena kratkim točnim dodavanjem, a onda će srednji vezni okomitu loptu brzom polukontrom ubaciti u šesnaesterac protivnikaa i, i, gol će pasti sam od sebe; vrhunac znanstvene teorije Hajduka prof.dr.sc. Stanko Poklepović (pokoj mu duši) jednom je zgodom u „Bijelom salonu“ novinarima objašnjavao što je to „Spiralna impotacija“ u napadu momčadi … i ušao u legendu nogometnih znanosti koje će se uskoro naći na popisu kolegija (predmeta) na Nogometnom fakultetu Sveučilišta u Splitu.
