Možda već i zakašnjelo ali iskreno i odgovorno – bolje ikad nego nikada – evo ću se sada s odgovornošću ozbiljnog, odgovornog odraslog čovjeka ispričati svim mojim dragim Županjcima što sam, ako sam, bez njihove privole i suglasnosti u svojim tekstovima navodio ih osobno njihovim imenima i prezimenima. Kažem to s istinskom isprikom ako sam ih zbog navođenja njihovih imena i prezimena nečim povrijedio i/ili doveo u neugodnu osobnu ili društvenu situaciju. – Nisam, doduše, do sada imao takav slučaj a možda je bilo nekih „graničnih“ situacija kada bi netko volio da ga nisam osobno imenovao vezano za neki događaj ili kontekst neke „problematične“ životne, radne, profesionalne ili samo načelne stvari. – Evo to me katkada „kopkalo“ ali vjerujte mi nikada ne bih to (spominjanje imena) zlorabio, a, – pišući ovakve tekstove o našim životnim okruženjima to je na neki način neminovno jer bi tekst bez toga bio tek prdac u prazno!
Eto tako, – odmah mi je lakše. – Hvala na razumijevanju.
Već dugo, dugo pa i koju godinu prevrćući sjećanja na ljude iz Kolonije, na um i u neko ozbiljno i odgovorno sjećanje zaluta mi jedan pravi Šećeranac, jedan čovjek, ljudina, kojega pamtim još od mojih dječačkih dana, – a evo prođe i život a da s tim čovjekom nikada niti jednom riječju nisam porazgovarao osim urednog (i ugodnog) pozdravljanja na ulici ili kakvoj prigodi društvenih događanja, najčešće športskih.
Još sam bio tek dječak kada sam jednoga ljetnoga prijepodneva vrteći se nešto pred ulazom u park u kojemu tada još nije bio izgrađen vrtić nego tek nekoliko „brežuljaka“ za igru djece, ali i neveliki neduboki bazenčić; već tada oronuli škripavi ringišpil, klackalice i tako to. Stojeći rekoh na ulazu bio sam okrenut prema garsonjerama i prilazu od rampe, kada je iz toga smjera naišao visok, nekako gord, svečan i uljuđen naočit, rastom visok mladić, mornar ratne mornarice u onoj ponosnoj bijeloj odori ali je kapu držao ispod ruke a ne na glavi. Kratko (vojnički) ošišan mene je plijenio nekim dojmom urednosti mornara kojega prije toga nisam viđao u Koloniji. Možda mi je to i bilo uopće prvi puta tako izbliza vidjeti mornara. – Nije ušao u prvi red do garsonjera nego u onaj drugi koji započinje s kućom u kojoj je stanovala (pa i danas stauju tu) obitelj Stipandžija. Ne znam ni u koju je kuću ušao niti znam u kojoj je stanovala njegova obitelj. Nisam poznavao „iz viđenja“ niti njegova oca niti majku, niti je li imao braće i sestara – nevjerojatno, ali istina je.
No, – dobro. Sve to nije ni bitno ni važno ili važnije od onoga što želim reći. – U stvari vjerojatno je bio jedan od majstora kojega od zanata u tvornici pa ga u „masi“ nisam uspio razabrati, jer da je bio štogod drugo moguće bih za njega čuo.
U svakom slučaju – prije svega – za toga čovjeka bih rekao da je tu u okružju naselja bio i jest primjereno pristojan, ozbiljan, poštovan, čak i ugledan po uljuđenosti i posebno ugodan sugrađanin i ničim nametljiv osim te svoje pristojnosti koja je zapravo činila to da ga naprosto želiš sresti i pozdraviti ga. Da, – bio je vrstan kuglaš KK Radničkog i privrženik nogometnom klubu Radničkoga. Kasnije sam ga viđao na rukometnim utakmicama što će reći da je volio športska natjecanja. (Ali sve opet fino, neprimjetno, ozbiljno … a u svoj toj ozbiljnosti, pristojnosti, gledajući ga u lice osjećao si neki trajno potisnuti smiješak dobričine, ljudine jer i fizički je bio, i jest visok, stamen i po tim osobinama kao da odskače od sredine ljudi s kojima ga viđate i uspoređujete. Nikada, ali baš nikada nisam toga čovjeka vidio ni čuo u kakvoj nedoličnoj međuljudskoj, društveno upitnoj situaciji i okolišu.
Znam samo da mu je supruga odnekud sa sjeverojadranskih otoka, i još jedna vremenski kasniji detalj- okolnost da je imao (kao rijetko tko) Citroen GS što mi je odavalo neku njegovu ljudsku karakteristiku kao kada čovjek odrasle dobi počne nositi šešeir ili kada kakav mladac s mjerom ukusa prefarba svoga staroga Fiću. Sjećam se, to je bilo u vrijeme mojih splitskih studentskih dana kada je, već popularni Oliver Dragojević imao isti takav auto. – Ma, evo sada ću u ovome tekstu priznati i kazati da bih sve o Vladimiru Dicentu mogao saznati od mojega županjskog insajdera S.M.-a, ali neću jer onda „to ne bi bilo to!“
Dakle Vladimir – vjerojatno među svojima Vlado – Dicent, predstavlja na neki način oličenje šarmantnog sugrađanina koji iako nije javna osoba zaslužuje poštovanje, povjerenje čestita čovjeka, premda pomalo rastom i figurom gorostasan, među ljudima u društvenom životu gotovo neprimjetan uljuđen i pravi gospodin ali ne gospodin sa šeširom i kravatom nego gospodin u čistoj ljudskoj spodobi dobrog čovjeka.*
*(Napomena čitateljima: dvojim bih li se prije objave ovoga teksta javio gospodinu Dicentu za suglasnost o javnoj objavi koju neki jedva čekaju, a neki ne tko zna. Vidjet ćemo.)
