Tamo nekako krajem listopadsko-novembarskog kasnojesenskog, predzimskog, mokrog, tromog, tamno-sivog, već prohladnog i vlažnog a sumagličavog predvečerja u Koloniji bi zavladao neki ambijentalni muk i tišina, utiha dubinski, potmulo, slušno pozadinski teškog ali tihog zujanja postrojenja tvornice koje se nečujno uvlači i sjedinjuje s tom tišinom pa kao da ga nema; gdjekoja škripa zatvaranja dvorišne predkućne kapijice na već nakrivljenoj ogradi / plotu susjeda Krtalića, zakašnjelog u povratku iz dućana ili mesnice; zvonce rijetkog biciklista koji iz kuglane hita kući pa u sutonu nesiguran u vidljivost mogućeg pješaka što se vraća s roditeljskog sastanka u osnovnoj školi, zvoni li zvoni već potrganim zvoncem; rezak topot, korak špicpleh cipela profesorice popodnevne satnice u gimnaziji; pa glasan kratak lavež psa vučjaka gospodina Gašparovića; onda možda onaj ljigavi, ljepljivi, vlažni šum autoguma po mokrom asfaltu presvučenog već truležnog zaostalog lišća pod kotačima tek opranog prolazećeg Fiće onog omalenog električara Košćaka ili Opela Luje Bošnjakovića; pa opet mir i ona teška tišina, tišina ljudi, domaćih životinja po kokošinjcima i mokrih od lišća ogoljelih tamnosivih stabala bagrema i živičane ograde uzduž one središnje šetnice kroz naselje; tužni, tamni, bezlisni „postroj“ orijaša jablanova s obje strane cestovnog dvotračnog ulaza u Koloniju; tek veseli odsjaj neonskih svjetiljki pred kinom i restoranom; brončano crvenkasto-žuti odsjaj iz bricinog lokala-radnje s dva muška bicikla parkirana / zabodena u onaj rešetkasti željezni stalak za te potrebe; na zidu pred vratima dućana prislonjen pony-bicikl nevidljivog kupca špeceraja kod tete-Marice; i ono … „a zrak bi bio nekog čudnog slatkastog okusa i mirisa koji pomiješan s kasnojesenskom maglom stvara dojam i ugođaj … koji nikada više nećeš ponovno osjetiti … ako te život odnese nekamo daleko i negdje drugdje.“
I tako iz dana u dan do jedne večeri kada se obdanica polako gasi u predvečerju i prohladnim sumraku što ga te večeri donese neki hladni fruškogorski „severac“; zahladilo prilično, do ispod kaputa; zimski već friško pa kasnojesenska mokra sumaglica poče se pretvarati najprije u kišicu pa susnježicu pa prave velike pahulje snijega što se započe lijepiti za tlo i ona tmurna neživa stabla bagrema, i po parkovnim klupama svugdje po Koloniji, po krovovima kuća, po travnatim dvorištima i baščama i baščicama za´ i pred kućama, – a, tek je pet sati popodne; oni zvonki glasovi svakodnevnog života u naselju postadoše prigušeni k´o u zatvorenoj velikoj kartonskoj kutiji. – Pőče padati gusti, gusti snijeg i … i, i sve odjednom őživi … SNIJEG! SNIJEG! … bijeli, bijeli snijeg!!! Őživiše kuće, stabla, one klupe uz šetnicu postadoše bijeli češljevi i buzdovani bogatog sloja „rebara“ bijele čokolade … a ljudi, ljudi i djeca, mladež pogotovo, őživiše iz kuća; ona svjetla na sjecištima fasada i zabata pod krovovima kuća postaše prekrasni svjetionici na nebu … SNIJEG! SNIJEG! bijeli, bijeli … blijedobijele neonske svjetiljke uz ulicu postadoše ures zasniježenom okolišu; eno Krpani, Željko, Dragiša i Zvona pa Drago i Branko Pavelić; pa Tušekovi Željko i Branko pa Vjeko Verić kod rampe i garsonjera; pa Milakovići, Đurica i Branko, i Mirko pa Stipa Lozer, Milče Knežević; pa Jovo Dedić, Mića i Danko Farkaš pred svojim „Redom“ i pred već snijegom okićenom velikom jelkom pred Šickovom kućom kao u novogodišnjim čestitkama; pa Miro i ja, i Željko Mikić, Ruža Dabić sa sestrama; pa Verica Mirecki (Mireckova) i sestra joj Ivanka; pa Ado i Sëka Pekušić; pa Aldo Godina i Zolika Genter; pa „Gulaši“; i Darinka i Marijan Skelin odnekud, – veselje, veselje i graja; neki se pokušavaju već grudati … asfaltna šetnica i cijela Kolonija zablista u svom svečanom bijelom zimskom ugođaju … Bože, Bože kako „život“ odjednom bješe lijep, ljepši nego jučer … i danas uostalom; kako priroda, okoliš i ljudi odjednom postadoše ljepši i svečaniji … sjedinjeni u skladu s Božjom voljom …
Snijeg, snijeg, ujutro ga već „do koljena“; i ralica je već prošla; ugaženim snijegom prva smjena tvornice već je napravila i prtinu utabanu obućom i radničkim čizmama, a snijeg, snijeg još pomalo pada … pa onda opet navečer cika i vriska nas dječulije; neka žena poskliznuvši se pred dućanom pade „k˙o torba“ … čika-Vinka Čaldarević uz`ase gura svoj muški bicikl veći i viši od njega samoga jer ga sinoć nije dovezao kući; upornim trljanjem ugaženog tvrdog, utabanoga snijega pravimo „klizanke“ pa se zalijećemo i klizanjem ih produžavamo pa onda zasipamo tankim slojem snijega i izdaleka gledamo kako će neki od prolaznika poskliznuti se i pasti na tur pa udri u smijeh; onaj čika-Miro iz prvoga „Reda“, u zelenom hubertusu sa svojim poslušnim vučjakom izašao tek do predkuću da i sam udahne ljepotu čistoće, svježine i ozoniranog zimskoga zraka i ugođaja; sutradan već saonice (Krpani su imali najbolje) pa po Koloniji gore-dolje pa na nasip i saonicama niz nasip skoro pa u onaj veliki kanal; čika-Husnija Mešanović na skijama tamo „od Županje“ niz nasip pa opet niz nasip amo k nama … Po kolniku tvrdo utabanog snijega Kolodvorske tamo kod izlazne rampe iz naselja, mi „gradska“ djeca molimo prolazeće zaprežne saonice: čiko, čiko, možemo li se malo vezat i zakačit za saonice da nas malo vučete tamo do ulaza u Šećeranu kod Prvomajske …
O, mladosti, o radosti moja i naša …
Evo ovdje, a i tu je +38
