U nedjelju 7. rujna na Prvom programu u udarnom tzv. „prime teime“ terminu javnoga HRTV-a uprizorena nam je treća, finalna večer ovogodišnjih „Zlatnih žica Slavonije“ pa smo bjelodano svjedočili naivnoj, drskoj, a nasilnoj i perfidnoj „de-slavonizaciji“ i „de-šokaštvu“ nekada nacinalno uzornog i uglednog, muzički besprijekorno dobroga regionalnog festivala svekolikog tamburašenja i njegovanja sviranja tambure i pjevanja uz nju u formi malih tamburaških sastava i velikih festivalskih tamburaških orkestara. Ugledni solo-izvođači najviše pjevačke razine poput Đanija Šegine, Vere Svobode, Vice Vukova, Kiće Slabinca, „Ladarica“, Ive Robića i kasnije mnogih drugih majstora pjevanja i natpjevavanja milozvučnih slavonskih boja tonova i taktova što su ih uglazbili najbolji znalci skladanja poput županjskih, đakovačkih i osječkih autora notnih tamburačkih napjeva s tekstovima i stihovima – da, da stihovima (!) – autora, pjesnika poput Britvića i Bilopavlovića, „i tako dalje i tako dalje“ rekao bi moj susjed gospodin Grgić sa četrnaestog kata u stanu iznad mojega, – a ove godine smo na „Žicama Slavonije“ dobili papazjaniju koju pas s maslom ne bi polizao! – ma, ja´te molima vas!!! Toliko prozirno, neznalački, jeftino i neukusno, primitivno, diletantski napravljeno i producirano da sam se morao sramiti prijatelja i poznanika koje sam (ili su sâmi) u moju čast i prijateljstvo, ali i zaljubljenici u tamburu i prave tamburaše, terminski u obiteljskoj dokolici „rezervirali“ na HTV-eu! – Kad tamo, – bruka i blamaža od festivala „Zlatnih žica Slavonije !!!
– I ne samo to; nego najozbiljnije gledano bio je to egzemplaran dokaz kako Slavonija odumire ne samo brojčano, (autohtono) DEEMOGRAFSKI nego i svekoliko pa i kulturološki jer … jer te večeri nisam u toj „priredbici“ što je sličila negdašnjim zabavama za Dan žena ili sindikalne proslave, – te večeri, dakle, nisam na pozornici vidio niti jedno ŠPENZLE / REKLJU neke od regimenti u „Bečkom perivoju,“ „Granici vojne krajine“; nisam vidio niti jedan pravi šokački ŠEŠIR i skoro niti jednog pravog BERDAŠA nego samo pet komada električnih (elektronskih) klavijatura, jedan doboš bubljić i – zamislite – SAKSOFON (!!!). Na zapozorju je stršio veliki ekran na kojemu su se smjenjivali amaterski video uradci nekih mladenaca na vjenčanjima i gdjekoji originalni motiv neki baranjskih sokaka i šorova …
„Sve u svemu; na koncu konca“ – bila je to sramno skromna priredbica nedostojna moje, naše i vaše majčice Slavonije i Šokadije!!!
A kako se to ponosno šokački radi pogledajte ispod ovoga teksta antologijsku tamburašku „stvar“ u Lisinskome koju prije nekoliko godina podariše nam moji prijatelji pok. Stipa Bogutovac i živući baća, producent, Martin Vuković. – Hvala na pažnji. – Zdravi i veseli bili – Vaš B.Maričić
