Te subotnje noći mještani su htjeli prokopati cestu, koja mjesto dijeli na dva dijela kao nasip, ali nisu imali bagera. Neko vrijeme nije stizao ni pijesak. Htjeli su prokopati put vodi, proširiti prostor Velikog kanala, kako ga zovu, koji od Save i popucalog nasipa vodi prema šumama Spačvanskog bazena. Netko je mobitelom zvao u Vinkovce, kada su rekli da cestu ne smiju kopati. Pola sela potopljeno je do metar visine, temelji kuća su u vodi, poštanski sandučići i kvake na ogradama još se vide, ali voda se u ovih tjedan dana povukla neznatno.
‘Kod susjeda smo smješteni, cijela obitelj, ne znamo do kada’, ispovijeda nam se Branko Panić dok nam se približava i susjeda tvrdeći da su oni toliko bliski svih ovih godina da su postali familija.
Neviđeni razmjeri poplave u Hrvatskoj potvrdili su dugotrajno prijateljstvo ovih susjeda. Kod njih je tlo suho, terasa, pletene stolice i stol i kuhana kava jednako je topla za našu novinarsku ekipu kao i za Branka, koji u čizmama odjednom ulazi u dvorište uzeti još neki alat iz šupe. U dvorištu dalje poplavljen je Mijo Županić. Htio je ovog ljeta srušiti stari štagalj i obnoviti krov iznad kuće s ganjkom. Sada se vozi u čamcu obučen u ribarske čizme i kombinezon.
Negdje su gladne svinje, a on zna tko ima puno kukuruza. Voze kola kroz Podgajce slalom između vozila s registarskim tablicama svih krajeva Hrvatske. Nailazimo na kolonu šlepera s vrećama pijeska. Mještanin poklanja kukuruz, ali ne želi da ga snimamo. Iza prvog šlepera sa znakom Hrvatskih voda postavljena je policijska blokada. Sedam kilometara do Gunje ljudi u bijelim kombinezonima špricaju gume policijskih vozila. Ne može se dalje, jer su danas proglašene mjere sprečavanja zaraze od ove crte do Gunje, Rajevog Sela i dalje. Higijenske maske koje smo dobili od tehničara Hitne pomoći u kriznom centru u Županji, još uvijek nam ne trebaju. U Podgajcima nema smrada napuhanih životinja, prelivenih septičkih jama i smeća. Jučer su ih nosili zaštitari životinja, koji su u Rajevom Selu spasili dvadeset pasa.
‘Nije bilo sredstva za eutanaziju one krave sa slomljenim nogama u Rajevom Selu! Ma to je samo jedna, puno je životinja ostalo’, očajni su volonteri pod jednim hrastom. Pit bull i njemački ovčar žedni dahću i čekaju udomitelje. Straha od životinja nema, jer kao da u tom vodenom paklu znaju da ih u čamcima mame ljubitelji spremni riskirati vlastito zdravlje i opasnost od zaraze, priča nam desetak dobrovoljaca. U Gunji i Rajevom selu psi su im sami doplivali do čamca i prepustili se nakon preživljene muke. ‘Pišemo evidenciju, adrese, pasmine, opise, ono što pomaže da nađemo njihove vlasnike. I uspjeli smo s velikom većinom. Za ovog smo našli udomitelja u Koprivnici’, objašnjava Tatjana Zluić, aktivistica, koja životinje spašava zajedno s aktivistima iz Koprivnice, Bogdanovaca i Vinkovaca.
Drugi punkt je na polju kod Soljana. S obje strane ceste su zečji nasipi u njivama. Preventiva od navale voda s Dunava koje se čekaju za možda tjedan dva, da ne bi iznenadile kao savske. Iz Strožinaca kombi vozi dvije obitelji s vrećicama u rukama. U selu je od 300 ostalo 12 ljudi. Policija ne propušta dalje i ponavlja onu uputu, već svima poznatu, o zabrani ulaska na poplavljeno područje zbog sigurnosti ljudi, imovine i protiv širenja zaraza. Nije karantena, nego preventiva protiv zaraze.
Što od ponosa, a što od jada, prilazi nam čovjek s vrećicom u rukama i priča o zajedništvu Strožinaca od onog časa kad su vidjeli val kako srlja prema njihovim domovima. Rekao je da su pjevali neke pjesme u toj muci slaganja vreće na vreću. Uspjeli su spriječiti prodor u selo s jedne strane. Odjednom se stvorilo ljudstvo peterostruko veće nego što živi u Strožincima, daleko na istoku, za koji većina Hrvatske možda do sada nije ni znala. Ostavio je ondje imovinu vrijednu dvadeset godina rada i uspomena, od povratka nakon rata do provale nasipa. A s tom jednom žutom plastičnom vrećom u ruci, govori nam o svom stažu u Hrvatskim željeznicama, da im je trebao možda jedan ili dva bagera da prevale zemlju ispred vode. I onda ode u Soljane, gdje se kuha grah u kotliću i toči pivo za jedan autobus Kutinjana, koji su se spustili u ponedjeljak od kada kopaju, tovare vreće i premještaju imovinu. Doveli su ih Damir Petranić, zamjenik kutinskog gradonačelnika, i Damir Markuš, predsjednik tamošnjih braniteljskih udruga. Njihova trodnevna smjena je završila.
Markuš tvrdi da je u Podgajcima u poplavnoj noći trebalo bagera, nekoliko kamiona pijeska i dopuštenje da se prokopa cesta. Ne bi li onda presjekli prometnu vezu prema potopljenoj Gunji i Rajevom Selu gdje su se sljedećih dana spašavale životinje? To je jedina njihova nedoumica, dok čekaju paljenje autobusa i pokret za Kutinu. ‘Soljani nam nisu dali da odemo bez večere.’ Niz cestu je Vrbanja gdje su seljani na nogama već tjedan dana. Kako se živi kad ti država proglasi katastrofu, pitamo Bernardicu Pejić, 24-godišnju volonterku u Vrbanji, koja ponavlja da opasnost za ovo središte od 2500 ljudi još uvijek nije prošla.
‘Nikoga nismo zvali. Opremili smo školu i općinu za prijem policijaca i vojnika na spavanje. Svi općinski prostori puni su pomoći, hrane i higijenskih potrepština’, potvrdila nam je Bernardica, jedna od tridesetak volontera koji danonoćno iz Vrbanje pomoć šalju u okolna sela. Jučer su to bile dvije i pol tisuće ručkova za vojnike, policajce i radnike. Njen otac Tunj Pejić pomagao je u Strožincima i Posavskim Podgajcima, a priprema se, za svaki slučaj, za obranu svog sela.
‘Voda je u Rajevo Selo došla za jedan sat, u Gunju za dva sata, u Podgajce za tri. Vrbanja je na takvom mjestu na koje bi poplava došla polakše, ali zato mi pomažemo susjedima. Bio sam u Strožincima i sutra ćemo opet. Tamo smo gotovo uspjeli. Zaustavili smo vodu s jedne strane, a onda nam je došla s leđa. Trebali smo jednog čiču koji nas zna usmjeriti gdje treba prokopati i gdje treba nasipati, da zaustavimo poplavu. To je zakazalo’, ocijenio je Pejić.
Slično smo čuli od Milana Komljena u Posavskim Podgajcima, koji je također rekao da bi dva bagera bila dovoljna prošle subote da se prokopa barem jedan put za višak vode. Sreli smo se u njegovoj radnoj pauzi. Popio je pivo s vojnicima i susjedima i rekao da od života može od sada izgubiti jedino ono što vidimo. Iza je bila jedna lijepa kuća katnica i poplavljeno dvorište do praga. Nije ga voda preplavila, ali mu je srce povrijedilo što je stric preko puta u vodi do pasa. Nakon infarkta, supruga se liječi od raka u bolnici u Osijeku. Kuća je nedavno izgorjela u požaru, obnovili su je i sada prijeti voda s Velikog kanala udaljenog pedesetak metara. Ovako gleda na situaciju: podigao je motornu pilu na tavan, gdje će propiliti grede i popeti se na krov postigne li poplava protiv njega ono što je već učinila drugima. ‘Iz kuće se ne mičem’, Komljen je to rekao s takvim posavskim podsmijehom i odobravanjem susjeda i suradnika, da nam se ono jezero do šuma unedogled činilo doista premostivim.
Sreli smo nebrojene volontere, policijske patrole, ministra Ostojića u pratnji novinara na putu za Rajevo Selo, šatore HGSS-a, vojske, Državne uprave za zaštitu i spašavanje, Civilne zaštite, helikoptere iznad Vinkovaca i Županje, kombije Hrvatskih voda, rukavice i maske preko lica službenih lica, a ono što ostavlja najsnažniji dojam jest radnički duh posavskog naroda i solidarnost svih krajeva Hrvatske.
{youtube}9rWT2OekW2c{/youtube}
tportal.hr
