Već dugo dugo – ima tome i više godina – povremeno, gotovo svakodnevno i cjelodnevno, slušajući programe radio-postaja, barem nekoliko puta godišnje čujem i pjesmu, blago rečeno upitne moralne poruke, gotovo moralne rugalice životnog stava: „Bolje biti pijan nego star“!!! – Sklepao (skladao) ju je onaj, tada tek mladac, momčić, a sada već poodrastao čovjek što se rodio s onom kapom „poklapačom“ s kojom je stalno, i sada već kao „čovjek u godinama,“ – glavopokriven pa čak, valjda, i noću u krevetu spava s njom na glavi, s tom kapetinom.
Isto tako u zadnje i aktualno vrijeme, sve češće slušamo upozoravajuću činjenicu kako se naša mladost (djeca) već u osnovnoškolskoj dobi alkoholnim pićima „oblejava“, opija i alkoholizira. Svjedočim i sâm tome sve češće i ovdje kod nas u Splitu, gotovo svakoga petka i subotnjih večeri dečkići i curice sedmog i osmog razreda osnovne škole do izaponoći, pogotovo u rubnim naseljima grada bauljaju „pijani k´o majke“ vraćajući se kućama, ili lutajući do pred samo jutro.
I sada ja kao čovjek u poodmaklim godinama, odnosno kao star čovjek sjetim se svoga „prvoga (alkoholnog) pijanstva“. Bilo je to tu u Županji, kao adolescent završnog razreda odnosno maturant županjske Gimnazije – dakle ipak ne kao osnovnoškolac nego srednjoškolac, momčić, a reklo bi se u primjerenijoj životnoj dobi za koju se kaže“došlo doba da se život proba(!?).“ – Utvaram si, dakle, da znam je li bolje biti pijan ili (nego) star; pa navru sjećanja na Koloniju, Šećeranu i Županju u to vrijeme krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina sada već prošloga stoljeća.
Mi mladež iz Kolonije, ne samo u školi nego i u slobodno vrijeme bili smo pod odgojnom paskom i učitelja i nastavnika ali i roditelja, susjeda i obiteljskih poznanika i prijatelja (a svi smo bili jedni drugima dobri obiteljski poznanici, i mi međusobno i naši roditelji). Isto tako npr. teta Marica Brkić iz kina „Kristal“, i konobari restorana „Kristal“ Marko Skelin i teta Zlata; teta Marica u dućanu i komunalni redar Stevo Pupovac pa Đuro Ignjačić iz kuglane itd. i tako redom – dakle, svi smo međusobno bili toliko „socijalno uključivi“ – reklo bi se stručno danas pa bi svaka nepodopština nâs mlađarije već sutradan postala općepoznata i dostupna i našim roditeljima. – Kako onda, tada, u tim okolnostima biti u mogućnosti za: „bolje biti pijan nego star“!?
Ne znam koja je prva od generacija maturanata i/ili „trećaša“ Gimnazije otkrila rješenje. – U proljetni ili jesenski sumrak ili već i mrak, nasipom pravac, pješke, čak tamo daleko „pod Savom“ u „anonimnost“ gostionice „Kod Šareca“ što ju je godinama držao poznati i simpatični gospon Šarec, nadimkom Naci !!! – E, – to je bila predstava …
Mi mladi „junoše“ po dvojica-trojica stigli bi pred Šarecov „birc.“ Već pri samom ulasku domaćin nas je pozdravljao s „dobra večer gospodo“ i izražavajući dobrodošlicu pogledom i gestom bi pokazao prema susjednoj prostoriji koja je bila i kao neki separe i salon – u odnosu na onaj skromni šank – i samo jedan stol s dvije stolice u prvome prostoru za kojim je i prije i poslije podne pa i navečer uvijek sjedio neki čovjek s fraklićem rakije na stolu. – Bio je to Aca Maganov, tako barem priča kaže.
Moj naročiti prijatelj i schull-kolega M.D.F. iz IVb razreda, inače Gradištac koji je u Koloniji bio u „životu sa stricem,“ zaputili bi se onim prvim redom kuća ispred garsonjera pa pored „livadice“na kojoj sam kao dječarac igrao nogomet odmah lijevo do pruge i brdašca šljake iz tvorničke lokomotive, pa preko tračnica tvorničkog odvojka željezničke pruge i stražarnice, po šljakom utabanoj stazi pored tvorničke ogradne žice visine preko dva metra kao na konc-logoru, – i onda tamo pod nasipom na kraju te tvorničke ograde bio je doista široki kanal u kojemu je uvijek bilo puno vode i žaba kreketuša u šašu, a koji je bio toliko velik (širok) da ga ni dobar sportaš ne bi mogao preskočiti. – Ali štos je bio u tome što tu niti ljeti a pogotovo ne zimi nije bilo mosta, mostića ili kakve ćuprije nego bi bila tek jedna uska greda (možda i dvije), širine kao dva željeznička „šlipera“ pa je trebalo raširenih ruku kao ono „akrobatski,“ nogom pred nogu, stopalom pred stopalo, prijeći na drugu stranu i onda se popeti na prvi dio (stupanj visine) nasipa pa navrh nasipa i onda … pod svjetlima i odsjaju svjetala već dosta udaljene „gradske“ rasvjete u Kolodvorskoj ulici, uskom, uskom utabanom stazom od biciklista – prema Županji, prema Muzeju i konačnom cilju, – u gostionicu kod gospon Šareca. Inače ta „biciklističko-pješačka“ stazica od utabane glinene podloge (ravne i glatke kao staklo) omogućavala je da samo jedna osoba može njome ići i kretati se, a ovaj drugi morao je cijelim putem hodati po rosnoj ili mokroj travi ne sluteći na što će mu sutra ujutro sličiti cipele i otkrivati ga gdje je sinoć bio. Cijelim tim putem trebalo je proći, dakle, gotovo dva kilometra u svakom pravcu, i na toj relaciji u to doba dana (noći) nije bilo prolaznika pa je „inkognito“ hodnja (šetnja) bila zagarantirana izuzev u rijetkim slučajevima kada su se tu mogli zateći i sresti jedino ljubavni parovi koji bi se u toj polutami, polusjeni skrivečki sklanjali „u ilegalu“ od moguće publike, jer su „kao“ bili u tajnosti i anonimnosti bez obzira iz kojega razloga im ta tajnost i ilegalnost bila potrebita. – Međutim, jedna zgoda i/ili nezgoda ostala je zapamćena kada se jedne večeri jedan maturant (M.M.) našao u istoj situaciji na toj stazici u mraku i polusjeni, a iz suprotnog pravca, također sa svojom damom, zagrljen im je ususret došao njegov – maturantov – mladi „ledični“ profesor pa ga je njegov maturant pozdravio s „dobra večer profesore“(!!!). Sutra-dan pod velikim odmorom profesor je prišao tome maturantu i ispod glasao mu priopćio: „ako me još jednom pozdraviš, – na kraju godine imat ćeš jedinicu!“
I sada, znači, stupili smo u gostionicu i ispozdravljali se s gospon Šarecom koji je jadničak bio od´rana udovac, ali koji je bio nekog sebi svojstvenog ponosnog držanja; odjeven u crveno-crnu flanelastu košulju s vunenom vestom i – i, leptir mašnom!!! Uzglavu zalizane kose i poluobrijan, s rukama obavezno prekriženim iza leđa posebno uljuđeno bi nâs dvojicu ponudio sa: „Gospodo, s čime ću vas poslužiti?“ (iako je znao da slijedi narudžba litre crnoga vina „Ružica“). Otišao bi za šank i uz razmjenu nekoliko riječi s Acom Maganovim, natrag bi se pojavio s tacnom na kojoj je bila litra „Ružice“ i dvije čaše, – „izvol´te gospodo, – prijatno!“, i vratio bi se za šank tako da nas ima na oku za svaki slučaj i potrebu nove narudžbe. – Inače, tada je Naci već bio etablirani i ugledni županjski gostioničar i s već „debelim“ ugostiteljskim stažem koji je davno započeo i koji je nekada na mjesečnom stočnom sajmu,“vašaru,“ što se svakog drugog dana u tekućem mjesecu održavao tamo pod auto-putom kod mljekare „Pionir,“ gdje je držao uglednu i uhodanu „meanu“ pod šatorom, a posluživao je sve delicije poput kuhanih kobasica u kotlovini, dok bi ugošćena publika ispijala „aldumaše“ za uspješno obavljenu kupo-prodaju stoke, uglavnom svinja, i povremeno konja, koje su nakupci poput domaćeg županjskog lidera, nakupca Đijana, kupovali i vozili na željezničku stanicu na utovar za izvoz u Italiju. – Što se tiče ugostiteljske gastronomije kod dijela publike bio je poznat i fiš-paprikaš petkom kod Šareca u gostionici pod Savom.
Nakon popijene litre „Ružice“ nas dvojica bi popili još možda čašu dvije natočene i donesene sa šanka pa, – pravac, nazad u Koloniju, mrklim mrakom uz već nesiguran korak za onu usku stazicu. – I, kada bi već bili skoro do ulaza u Koloniju trebalo je u onakvom mentalno i fizički nestabilnom stanju savladati ponovno ono brvno na velikom kanalu. Dugo pješačenje bi malo konsolidiralo psiho-fizičke sposobnosti, i evo nas ponovno kod garsonjera blizu stanova u koje se oko ponoći trebalo ušuljati da nas ukućani ne zateknu „in flagranti“ u pripitom stanju. – Ostala mi je u pamćenju i zgoda jedne skupine „trećaša“ Gimnazije, momaka iz Kolonije (D.K.; Ž.S. i N.P.) koji su imali veliki peh pri povratku i prijelazu preko noga brvna kada se navodno Ž.S nije mogao u povratku dovoljno „akrobatizirati“ pod utjecajem popijene „Ružice“ pa se kompletno „ubucao“ u kanalu do mjere da je sav mokar i blatnjav došao kući i tko zna kako je prošao pred roditeljima.
I na kraju ne bih htio ostaviti ne izgovoreno / ne napisano kako je gospon Šarec, Naci, kao udovac odgojio i u samostalan život uveo dvoje djece, kći i sina koji se niti u čemu nisu morali sramiti karakteristične osobnosti svoga oca.
Pa vi dragi moji čitatelji razmislite je li bolje biti pijan nego star!?
Zdravi i veseli mi bili.
Borislav Maričić
