Nekada davno, prije nego što su ravnicom istočne Slavonije zazvonila crkvena zvona i prije nego što su se seoske ušorene kuće poredale uz prašnjave sokake, naša je pradjedovska zemlja disala u ritmu posve drukčijih bogova. Tamo gdje se moćni, mutni Dunav spaja s Dravom, i ondje gdje se pitoma, vijugava Sava ulijeva u duboke hrastove šume županjske Posavine, stari su Hrvati tkali svoje priče gledajući u nebo, u zemlju i u tamne, neprohodne lugove.
Vjerovali su da cijeli svijet počiva na jednom golemom, svetom hrastu koji svojim korijenjem drži podzemlje, a krošnjom podupire samo nebo. Na samom vrhu te nebeske krošnje, u bljesku munja i tutnjavi groma, sjedio je silni Perun, bog pravde i neba, sjekire čvrsto stisnute u rukama, dok je duboko u korijenju, tamo gdje izvire crna zemlja i gdje teku tihe vode, obitavao njegov vječni suparnik Veles, bog podzemlja, magije i zaštitnik stoke, često zamišljen kao golemi zmaj ili medvjed. Između njih dvoje, kao vječni most i majka koja daje život, bdjela je Mokoš, boginja plodnosti i zaštitnica žena, koja je u jesen prela zlatno vreteno i darivala slavonsku zemlju bogatim urodom.
Kada su na ove prostore stigli kršćanski misionari, ovi stari bogovi nisu jednostavno nestali u magli povijesti; oni su mudro i tiho promijenili svoja odijela. Perun se preselio u lik Svetog Ilije Gromovnika koji i danas ljeti vozi svoje kočije preko slavonskog neba i grmi, Veles je postao Sveti Blaž koji čuva blago po posavskim štalama, a Mokoš se stopila s toplim štovanjem Majke Božje. No, osim ovih velikih nebeskih vladara, slavonska je ravnica oduvijek bila puna nevidljivog naroda. U gustim krošnjama hrastova lužnjaka i nad mirnim posavskim barama plesale su prelijepe, ali hirovite vile, u kućama iza starih zidanih peći skrivali su se maleni kućni duhovi Tintilinići, dok su u proljeće poljima jahali zeleni momci vođeni Jarilom (Davor), bogom proljeća, donoseći život nakon duge i hladne vladavine ledene boginje Morane.
Među svim tim bićima, jedno je ime ipak ostalo najdublje urezano u djetinjstvo svakog slavonskog djeteta, ime koje je imalo moć da u trenu stisne i najhrabrije srce pod jorganom – Baba Roga. Dok su vile i bogovi polako prelazili u stare pjesme koje se pjevaju samo uz tamburicu oko ivanjskih krijesova, Baba Roga je ostala živjeti u svakom mračnom kutu, na svakom tavanu na kojem se sušio kulen i u svakoj dubokoj šumi pokraj Save gdje sunčeva svjetlost nije mogla probiti gusto lišće.
U narodu istočne Slavonije opisivali su je kao nevjerojatno staru, pogrbljenu ženu, lica izboranog poput kore stogodišnjeg hrasta, s dugim, koščatim prstima koji stalno nešto traže u mraku. Ono što ju je činilo uistinu demonskom bio je kvrgavi rog nasred čela, simbol njezine divlje, neljudske prirode, i velika prljava vreća koju je uvijek vukla za sobom preko ramena. Njezino je podrijetlo zapravo mitsko i seže do same boginje Morane; narodno pamćenje kaže da kada zima predugo traje i kada starica Mara izgubi svoju ljepotu, ona se od tuge, leda i ogorčenosti pretvara u ovo šumsko strašilo. No, za odrasle u županjskoj Posavini, Baba Roga je stoljećima bila nešto puno opipljivije od mita bila je vrhovni zakon i najbolji seoski odgajatelj. Kad bi u tople ljetne večeri komarci počeli zujati nad sokacima, a djeca odbijala ući u kuću i leći u krevet, bilo je dovoljno da djed ili baka pogledaju prema mračnom kraju šljivika i tiho kažu kako Baba Roga već hoda uz tarabu i osluškuje tko još ne spava. U tom trenu, sva bi dječja graja prestala, a bose bi nogice u trenu strugnule prema postelji, jer nitko nije želio riskirati da završi u njezinoj vreći. Ona je bila čuvarica granica: branila je djeci da idu blizu dubokih i opasnih posavskih bunara, pazila je da ne zalutaju u nepregledna polja kukuruza u kojima se lako izgubiti i držala ih je podalje od tajnovitih i mračnih šumskih predjela gdje su vukovi i divlje svinje vladali noću.
Ipak, u slavonskim se pričama, koje su se uz pucketanje vatre pripovijedale tijekom dugih zimskih večeri, skrivala jedna velika i važna tajna koju su baka i djed prenosili samo onima koji pažljivo slušaju. Unatoč svom svom strašnom izgledu i velikoj vreći, Baba Roga nije bila nepobjedivo biće čistog zla; ona je zapravo bila stara čuvarica prastarih pravila, a njezina najveća slabost bila je njezina vlastita pohlepa i nedostatak mudrosti. Slavonski junaci, ma koliko mali bili, uvijek su je uspijevali nadmudriti koristeći tri najmoćnija oružja: bistar um, strpljenje i čisto srce. Kada bi Baba Roga ulovila nekog neposlušnog dječaka iz Županje ili okolnih sela i donijela ga u svoju skrivenu kolibu u šumi kako bi naložila peć, mališan ne bi gubio nadu niti ronio suze. Znao je da njezina moć traje samo dok vlada crna noć i da s prvim zrakama sunca i kukurijekom seoskog pijetla ona gubi svu svoju snagu. Zato bi započinjao razgovor, nudio joj pomoć, postavljao joj zamršene zagonetke i namjerno prosijavao brašno zrno po zrno, kupujući dragocjene minute sve dok se u daljini ne bi začuo spasonosni glas ranog pijetla koji označava pobjedu svjetla nad mrakom. Još važnije, priče kažu da je Baba Roga u svojoj kući imala sluge koje je stalno mučila, izgladnjelu crnu mačku, starog psa na lancu i teška, drvena vrata koja nikada nije podmazala. Mudro dijete bi, bježeći iz njezine kolibe, dalo psu komad slanine iz džepa, mački ulilo malo toplog mlijeka, a stara vrata namazala s malo masti. Kada bi se Baba Roga probudila i bjesomučno vikala na njih da zaustave bjegunca, njezini bi vjerni čuvari samo šutjeli i propustili dijete, odgovarajući starici da im je mališan dao ljubav i hranu, dok su od nje godinama dobivali samo batine i kletve. Tako nas ova prastara priča iz slavonske ravnice uči nečemu što vrijedi i danas: najveća čudovišta se ne pobjeđuju strahom, nego pameću, a dobrota koju pokažeš prema slabijima uvijek nađe način da ti spasi život kada se najmanje nadaš.
Nakon što bi se prvi rani pijetao oglasio s nekog posavskog plota, tjerajući Babu Rogu natrag u njezinu mračnu jazbinu, nad hrastovim šumama županjskog kraja polako bi se podizala jutarnja magla. No, iako bi sunce obasjalo zlatna polja, priče o ovoj tajanstvenoj starici nisu prestajale, dapače, one su se tek rasplitale u dugačka obiteljska stabla koja povezuju cijeli slavenski svijet. Za odrasle koji su znali čitati između redaka starih predaja, Baba Roga nikada nije bila usamljeni šumski demon koji je nastao sam od sebe; ona je imala moćnu i prepoznatljivu rodbinu raštrkanu po svim slavenskim zemljama, od ledenog Sibira pa sve do jadranskih obala. Njezina najpoznatija sestra, s kojom dijeli gotovo isto mitsko srce, jest glasovita istočnoslavenska Baba Jaga. Dok naša posavska Baba Roga živi skrivena u mračnim zemunicama, zapuštenim tavanima ili gustim lugovima lužnjaka, njezina ruska sestra Baba Jaga prebiva u dubokoj tajgi, u čuvenoj kolibi na kokošjim nogama koja se okreće na zapovijed. Obje te starice u svojoj biti predstavljaju jedno te isto prastaro božanstvo, strašnu i mudru čuvaricu granice između svijeta živih i svijeta mrtvih. U najstarijim pričama, prije nego što su postale puka strašila za djecu, one su bile šumske svećenice i gospodarice divljine koje nisu činile zlo bez razloga. One su bile te koje su iskušavale junake na životnim prekretnicama: tko bi u njihovu kolibu ušao s poštovanjem, čistim namjerama i poniznošću, od njih bi dobio čarobne predmete, zlatne savjete ili vatrene konje, a tko bi bio lakom, bezobrazan i ohol, završio bi kao večera u njihovoj velikoj peći.
U toj velikoj mitskoj mreži, Baba Roga održava vrlo žive, iako često zategnute odnose s ostalim velikim bogovima i bićima slavonskog i hrvatskog neba. Njezina najdublja i najtragičnija veza jest ona s Moranom, ledenom boginjom zime i smrti. U narodnom vjerovanju, Baba Roga je zapravo naličje same Morane, njezin produžetak u svijetu smrtnika. Kada mlada i prelijepa boginja Mara potkraj ljeta pretrpi ljubavnu izdaju svog muža Jarila, njezino se srce smrzne, a njezina se ljepota počne topiti brzinom prvog snijega. Pretvarajući se u zlu staricu, ona siječnjem i veljačom hoda slavonskim selima pod krinkom Babe Roge, donoseći oštar mraz koji puca po granama drveća i zaleđuje Savu. Zbog te svoje veze sa smrću i podzemljem, Baba Roga je u stalnom dosluhu s Velesom, gospodarom podzemnog svijeta (Nava). Dok Veles čuva korijenje Svjetskog stabla i vodi brigu o blagu i vlagi, Baba Roga djeluje kao njegova zemaljska produžena ruka, sakupljajući duše onih koji su povrijedili zakone prirode i odnoseći ih u svojoj vreći duboko u mrak. S druge strane, njezin najveći neprijatelj na nebu je silni gromovnik Perun. Kada ljeti nad Posavinom počnu sijevati munje i pucati gromovi, stari su ljudi govorili da to Perun svojim vatrenim strijelama gađa Babu Rogu i njezine vještice dok se pokušavaju sakriti pod krošnje svetih hrastova, tjerajući ih natrag u podzemne jazbine kako ne bi uništile ljetni urod.
No, unutar same slavonske šume, Baba Roga ima i svoje podređene, čitavu vojsku nižih mitoloških bića koja joj služe ili s njom dijele noćni miris posavske ravnice. Vrlo često blisko surađuje sa Štrigama – seoskim vješticama koje noću kradu mlijeko kravama i donose bolesti na usjeve. Vjerovalo se da je upravo Baba Roga njihova velika učiteljica koja ih na tajnim sastancima u gluhonijemo doba noći podučava magiji i spravljanju napitaka od otrovnih šumskih trava. No, na njezinu žalost, njezinu strahovladu u šumi stalno narušavaju druga, veselija bića. Prelijepe vile lužnje, koje plešu na šumskim proplancima i čuvaju izvore čiste vode, ne podnose Babarogorinu gorčinu i ružnoću, pa često pomažu djeci i zalutalim putnicima da pobjegnu iz njezinih pandži, osvjetljavajući im put svojim mjesečevim sjajem. Isto tako, maleni i nestašni Tintilinići (ili Maljčići) uživaju u tome da Babi Rogi skriju njezin kvrgavi štap, zamrse joj kosu dok spava iza peći ili joj probuše vreću kako bi iz nje ispalo sve što je mukotrpno skupila.
Kroz sve te odnose, stara nas priča podsjeća da u slavonskoj prirodi, baš kao i u životu, sve mora biti u savršenoj ravnoteži: nema zime bez proljeća, nema mraka Babe Roge bez toplog Perunovog svjetla, a svaka strašna tajna iz prošlosti uvijek nosi važnu pouku za mudru budućnost.
Zoran Lucić
