( i sjećanja na gostujuće utakmice Radničkog od Prkovaca do Svinjarevaca)
PRVI DIO
Sve tri riječi, svaka posebno i svaka za sebe, a i cijeli rečenični niz u naslovu ne upućuju vas na bogznakako važnu i veliku temu i stvar. A, – ja bih htio baš pod ovim naslovom progovoriti o nekim – gotovo banalnim – stvarima koje me „češkaju“ ovih dana, pa rekoh hajdmo nakon dugo vremena nešto „išćerati“ iz sebe, ako se za pisanje razmišljanja može tako kazati. – Nećemo po redu riječi, nego od sredine.
Ovo „Vs.“!? tako se često koristi u javnom govoru i pisanju – a to mi jako smeta – pa evo prilike za odušak. Tražio sam, kopao po internetima, wikipedijama, riječnicima, pravopisima, – i, – nigdje suvisla odgovora. Zapravo najodmjereniji odgovor sam našao – ne sjećam se više ni gdje – kao „igra s dva suprostavljena tima“! Iako se, dakle, u ovome slučaju ne radi o dva suprostavljena (različita) tima, nego o istom klubu, odnosno nazivu istoga kluba, – radi se, ipak, o dva suprostavljena naziva za isti klub, pa je smisleno što se to „Vs.“ nalazi u naslovu teksta. Sada kao pravnik kažem: nota bene – gadi mi se više to trpanje engleštine u svakodnevni hrvatski jezik; pisanje hrvatskim jezikom i pismom, što me podsjeća na srpskohrvatsku tanjugovštinu kada bi beogradski radio-komentatori (Milojko Pantić i onaj Stojaković) po sto puta u tijeku radio prijenosa nogometne utakmice Zvezde i Partizana izgovarali: „Na stadionu Marakana, super-derbi meč favorita 12 kola fudbalskog šampionata Jugoslavije !!!“ (Nula srpskog, nula hrvatskog jezika.) – Moglo bi se o ovome još, – ali, pametnima dosta. Jel´da.
E,- sad hajdmo vidjeti, Sladorana ili Radnički!? – Pa, zapravo, zaključno bi se unaprijed moglo (dobronamjerno !) reći: nema tu puno nekog značaja ni mudrosti ni filozofije – sve u svoje vrijeme, – ali uvijek isto. Da ne ispadne da ja skrivam svoj stav, jer objektivno, pa i za mene je Radnički uvijek bio Radnički, samo što se u određeno vrijeme, sada već u svojoj prošlosti zvao Šećeraš i Sladorana, a, – božemoj, Radnički je Radnički, jer to što je ta osnova: imenica „radnik“ trpila svekolike budalaštine u zakonodavnoj i svakoj drugoj praksi i uporabi, – nema veze. Povratku imenice „radnik“ – priznajmo – primjeren, u ovom slučaju posredan doprinos je dao i jedan čovjek sa Šlajsa – sudac Ustavnog suda Hrvatske, sviđalo se to nekome (pa i meni) ili ne, iako taj tip sa Šlajsa nikada nije bio ni blizu Radničkog ni bilo kojega pojma s tim nazivom, ni u najširem širem, ni u najužem smislu i pojmu te riječi, – osim što je bio naučnik ŠUP-a dvije-tri godine u Šećerani. – Zaključno, ne treba zamjeriti ni onima koji su ga nazvali Šećeraš, ni onima koji su ga krstili Sladorana, pa ni onima koji su ga nekada i opet sada nazvali Radnički, jer treba objektivno uzeti sve najšire društvene okolnosti u kojima su se te promjene naziva kluba događale. (Ha, ha … da je osnivač kluba svojevremeno bila, recimo, tvornica čarapa bio bi se zvao, recimo Čarapnički ili kako slično!) – Lako je bilo Graničaru !
U konačnici, dakle, mislim da je svako lomljenje zubi – ideološko, svjetonazorsko, ili nejdajbože stranačko – na ovome pitanju i „problemu“, ništa drugo nego prava budalaština !!!
DRUGI DIO
Nedjeljne utakmice Radničkog kao domaćina, tu u naselju bile su događaj za sve stanovnike Kolonije. Već nedjeljom prijepodne osjaćao se neki naboj u zraku naselja, jer – u goste dolazi recimo jadran iz Gunje kao respektabilan protivnik nogomerno vrlo jakoga Vinkovačkog posaveza,
Oni nedljeljni aperitivi (prije obiteljskih ručkova) bi se ispijali za šankom u restoranu, Vatreni navijači, primjerice Arso, Vid Juratović, Joka Vestić, Stipe Grabić, Šećo, Ibro Ređepović, Milan Vlahović (zubar), onaj ozbiljni čovjek, šećeranac Ilija Grgić, Stevo Tušek i mnogi drugi – kojom prigodom i uvaženi šećeranci npr. Herman Seiddl – raspravljali bi o taktici kojom savladati neugodnog protivnika.
Ali, – gostujuće utakmice Radničkog i sâm odlazak na te utakmice bile su posebna poslastica za cijelu ekipu, a juniore posebno. Stvar je tekla otprilike ovako:
Vozaći, gospodin Šlat ili Bego bi oko podne parkirali posebno opran i uređen – za to vrijeme gotovo luksuzni, veliki autobus Tvornice šećera i vrenja Boris Kidrič, na onome križanju dviju glavnih prometnica naselja. – Prethodno bi – obično petkom prijepodne – na oglasnoj vitrini tamo na ćošku kod dućana, brižno otipkan ali s mnoštvom tipfelera, na pisaćem stroju, bio objavljen spisak prve momčadi (imenom i prezimenom igrača od golmana do centarfora, i popis rezervnih igrača koji dolaze u obzir za utakmicu i idu na putovanje). Spisak juniora nije bio redovit, ali, bio bi katkad i taj spisak.. – Pitam se danas u sjećanjima tko je na nekom pisaćem stroju u Šećerani s dva prsta „čvakao“ taj tekst. Imam neki osjećaj da je to radio strastveni zaljubljenik u Radnički, Omer Pekušić. Ali zato znam da ga je diktirao i sastavljao, trener, šef stručnog stožera, mag, coach – KOSTIĆ DIMITRIJE, MITKE. – Prvi bi se oko autobusa „muvali“ juniori, a nda bi jedan po jedan dolazili igrači prve momčadi. Svaki uredno – skoro svečano – odjeven i pripravan za gostujuću utakmicu. Nezaboravni su ostali, Sele_Seletković, Stjepan Jurilj, Jajara, Ilija Krunić, Ivo (kako mu ono bješe prezime), Pejaković-Pejak, golman-legenda Mata Lakota, Vujica Marinko-Šiljo, i mnogi drugi. A, onda, petnaestak minuta prije zakazanog polaska, tamo iz drugog reda naselja s desne strane pojavila bi se ljudska figura – tada „druga“, ali i gospodina – MITKEA, trenera svih trenera Radničkog u povijesti kluba. Besprijekorno (s odjevnim ukusom toga vremena) u bijeloj košulji kratkih rukava, na „crtu“ ispeglanih sivih hlača, „naviksanih“ cipela (obično mokasina smeđe boje), glumačko besprijekorno počešljane frizure, dostojanstven i ponosan je dolazio do autobusa gdje bi ga dočekali vozači, igrači i vođa puta. Međutim, – gotovo redovito se čekao jedan igrač koji bi kasnio iz objektivnih razloga: Pero MARIČIĆ – PEĆO koji je toga dana već ujutro u deset sati, sav „ušminkanan“ (s mantil-balonerom preko ruke) dolazio iz onoga drugog dijela Županje, čak iz Manđelosa. Ispričavao se što kasni a nikad nije priznao da kasni i zato što je „navratio“ u hotel Jelen i tamo pred graničarcima izgubio to vrijeme zakašnjanja. – Vođa puta – obično Vid Juratović ili tko od onih naprijed spomenutih, s vozačem bi zalupili vrartima autobusa, i – krenulo se uz ispraćaj „oružara-spremištara“ ili nekih simpatizera kojima je i ovo bio neki događaj, a koji će navečer oko osam-devet sati dočekati autobus da bi saznali kako je „prošao“ Radnički na gostujućoj utakmici jer mobitela, pa ni telefona tamo gdje se igralo, nije ni bilo, a neizvjesnost rezultata bila je golema.
Te gostujuće – ustvari seoske utakmice – za ta mjesta u koja se dolazilo prašnjavim drumovima, bile su događaji posebne vrste jer – dolazio je Radnički iz Županje svojim turističkim autobusom. Njihova igrališta obično su se nalazila negdje na kraju sela omeđena kukuruzištem ili seoskim tarabama. Publika je bila – gotovo pola stanovnika sela – „narajcana“ baš na Radnički valjda zbog zavisti na materijalno blagostanje Radničkog (svlačionice i tuš-kupaonice za igrače poslije utakmice, npr. pa i taj „vlastit“ luksuzni autobus) za koje se nadaleko znalo da Radnički to ima. (Da sam zločest, a vjerujte mi da nisam, rekao bih: e, da je Graničaru bilo to sve tada imati.) – Možda zanimljivo, valjalo bi zabilježiti kako su skromni bili ti seoski klubovi, govori i povremena praksa – doduše rijetko – pa bi se momčad Radničkog i presvlačila u autobusu jer bi za kišovitih i blatnjavih proljetnih i jesenskih dana, Mitke i vođa puta odlučili da je i to bolje nego se presvlačiti u dresove u kakvim polubarakama i nadstrešnicama. – No, dobro. – Idemo dalje.
O samim utakmicama dalo bi se ispričati sportsko-trilerske priče i dogodovštine, ali o tom po tom, nekom drugom zgodom.
Povratak s tih gostujućih utakmica – samo putovanje; raspoloženje u autobusu i slične stvari ostale su u sjećanjima sudionika a među njima i potpisnik ovih redaka, – mnoštvo zanimljivih „sličica“ pa evo samo ukratko nekih prisjećanja.
Nakon utakmice po tim kukuruzištima, a znalo je biti blata do koljena, igrači i vodstvo bi se što prije ukrcali u autobus i pravac Županja. Prethodno bi vođa puta ili trener potpisali nekakav zapisnik da je utakmica odigrana, i o okolnostima u kojima se igralo; a bilo bi i eventualnih primjedbi. – Ali, što prije pali autobus i kidaj u Koloniju. – Juniori u zadnjem dijelu autobusa; prva momčad u prednjem dijelu; vođa puta i trener Mitke na prvim sjedalima iza vozača. Uvijek bi se našao i netko od najstrastvenijih navijača ako bi to vođa puta dozvolio. Već na izlasku iz sela- nebitno od postignutog rezultata -započela bi pjesma: U golmana duge ruke, hvata lopte ko jabuke; A bekovi ko lavovi, odbijaju ko stupovi; Half linija naša dika, kao da je od čelika; Naša krila brza bila … ; A polutke kao lutke, zabijaju bez po muke … i tako dalje „preko“ krila i centarfora, do trenera. Nakon svakog dvostiha: šoraj, šoraj,- šoraj loptu naš je gol, – i na kraju: A uprava dobra bila, sve je probleme razriješila ! Šoraj, šoraj, -šoraj loptu naš je gol !!!
Ako je gostovanje bilo u selima istočno od Vinkovaca , Nijemci, Otok, Srijemske Laze i sl, – u povratku je slijedio odmor/okrijepa/nagrada za još jednu odigranu utakmicu. U Vinkovcima, – tamo negdje blizu centra grada bila je gostionica/restoran – mislim da se čak zvao „Željezničar“, igrači i juniori bili bi o trošku Radničkog počašćeni unaprijed dogovorenim obrokom koji se sastojao od bečkih, pohanih šnicli, a juniori bi dobili po sendvič i Koktu.
Nakon odmora i okrijepe, – nastavio bi se put kući u Koloniju. Što je Županja bila sve bliže, pjesma u autobusu je bila sve jača i gromoglasnija. (Vozač, gospodin Šlat nije baš volio to pjevanje ali je dostojanstveno podnosio već galamu u koju se pjevanje pretvaralo.) – Na samom ulazu u naselje – već kod trafostanice, a pri samom dolasku u centar Kolonije grmilo je iz autobusa: HEJ HAJ ŠEĆERAŠI SMO MI, I TAKVE KLAPE JOŠ NA SVIJETU … MI KUD IDEMO, SVUD PJEVAMO, HEJ HAJ ŠEĆERAŠI SMO MI !
Oni što su čekali da saznaju rezultat, po pjesmi nisu mogli saznati je li Radnički pobjedio ili nije. – Pa nije bilo ni važno, – jel´da !!!
Na fotografiji su juniori Radničkog 60-tih. Stoje, s lijeva na desno: Željko Krpan, Špoljarić, Drago (Dragiša) Krpan, Jurilj (nadimak mu je bio po engleskom nogometašu Steiles), Luka Ivkošić-Truman, a čuče: Željko Tušek, Boro Maričić, vratar Mladen Dominković, Dragan Kupusović, Željko Mikić i Admir Pekušić.
