Kada je u motrištu radiopostaja Županja, onda ja – iz razumljivih i barem dvostrukih razloga – trošim isto toliko pozornosti da ne povrijedim tu instituciju. – A, o njoj imam što kazati, ili bolje rečeno pričati pisanjem doduše.
Čitam ovih dana da se digla neka velika graja oko radiopostaje Županja i moga NetŽupanjca. – Također, kada je ono obilježavanje obljetnice njihova osnivanja, svake godine (mislim u srpnju), dođe mi da objasnim (napomenem) neke činjenice iz pretprošlosti, a sada je to možda pretpovijest osnivanja (nastanka) Radio-Županje, prilika da se malo, prigodno, „nabacim“ nekim činjenicama i za povijest i za pretpovijest radiopostaje Županja. Dvostruko vezan, i za jedne i za druge moje životno , mogao bih što-šta reći i kazati, ali … K svemu tome, moje dugogodišnje životno iskustvo i odsustvo iz Županje ne daje mi za pravo prosuđivati o stanju kokoši u tuđem dvorištu. – A vrag mi ne da mira, i, evo, kazao bih samo pâr riječi o postanku (nastanku) radi postaje Županja, a to je bilo, evo će već prije pedeset dvije godine. Napominjem da razumijem i prihvaćam da je sasvim normalno da se piše, govori i prigodno obilježava isključivo službeni početak rada radiopostaje Županja.
Ali – kako već rekoh – to oficijelno osnivanje i početak rada, „emitiranja“ programa ima i svoju „neku“ pretpovijest, te bih, ovom prilikom zapisao i neke činjenice koje se u tim službenim prigodama – redovito – ne spominju.(Što je možda i razumljivo.)
Tu pretpovijest osobno sam iskusio kao gimnazijalac, tijekom godinu, a možda i više dana, kroz tzv. probno emitiranje i probni rad Radio-Županje.
Redoviti postupak osnivanja normalno se odvijao. Općinske „strukture“ tadašnje – ne baš male – općine Županja, donijele su odluku o osnivanju vlastite radiopostajee, što je postalo trend i „IN“ u gotovo cijeloj Hrvatskoj, odnosno cijeloj „Jugi“. Zadaća je stavljena naručje Narodnom sveučilištu kao nadležnoj instituciji za takve stvari.
Baotić (mislim da se zvao Ivan / Ivica) koji je u Kombinatu radio neke kadrovske poslove, a bio je član tih „struktura“, pozvao me na razgovor u svoj ured. Ja gimnazijalac, maturant (?). Objasnio mi je sve potanko kako bi trebalo raditi, odnosno kako je odlučeno da se osnuje radiopostaja. Kako sam bio u gimnaziji kulturnjački, pa i šire angažirani učenik, rečeno mi je da se i ovom prigodom priključim ljudima koji će to raditi. Ja – međutim – sve što sam radio, radio sam u najtješnjoj suradnji s prijateljem i pajdašem Matom Dretvićem Filakovim. (Uh, zadovoljstva i planova.) – Otišli smo par dana na stan njegove gradištanske obitelji i radili, razmišljali, maštali, skicirali i pokušavali osmisliti neku emisiju za mlade. Ubrzo, gotovo odmah nam se pridružio Slavko Marković kao glazbeni urednik jer je danju i noću slušao Radio-Luxemburg, pa je bio u tijeku svjetske produkcije i top-lista svjetskog rokenrola. – Trebalo je osmisliti naziv emisije, opći okvir emisije koja bi išla jednom tjedno s odgovarajućim rubrikama.- Što se tiče poezije i sličnih sadržaja tu nam je bila pri ruci već „gotova“ pjesnikinja Marica Reljanović, i ubrzo Viola Matagić. – Kasnije nam se pridružio i Boris Matec kao „stručnjak“ za fim i filmske teme. – Konačno smo odlučili da se emisija nazove po gotovo najnovijem hitu Beatlesa: „Give Pece a chance“ (u prijevodu: „Treba dati priliku“.)
Urednik programa radiopostaje bio je mladi prof. Marko Buklijaš iz naše gimnazije, koji je – iskreno govoreći – imao povjerenje u nas.
Prostorije radiopostaje bila su dva skučena sobička na istočnoj strani prizenlja zgrade tzv. „Ljepotice“ koje su bile odvojene velikim staklenim oknom između režije i studija. Materijalna opremljenost nije bila baš siromašna: pored mnoštva režijskih (tonskih)) uređaja jednog dana nam je rečeno da pođemo u prodavaonicu radio tehnike u preko puta „Jelena“ te da nam poslovođa po nadimku „Zviz“ nabavi (dade) najbolji mogući reporterski magnetofon „Uher“ što je ovaj pod hitno i napravio. – Prvi tonski „meštar“, ali jako kratko vrijeme bio je Kruno Krajina, da bi ga ubrzo zamijenio majstor Jozo Ostrogonac, inače invalid, kino-operater u kinu „Mladost“, ali koji – pokoj mu duši – nije baš imao puno smisla za taj posao, iako ga je dosta dugo obavljao. (da bi se izbjegle one duge stanke između govornog dijela i glazbenog priloga Mato i ja smo po sto puta ponavljali, da majstor Jozo malo „navuče“ gramafonsku ploču da ona blesava stanka između govora i glazbe bude što manja, jer cijela emisija se snimala.
Za glazbeni repertoar brinuo se Slavko Marković preko Ivice Štekića koji je radio negdje u Nizizemskoj, a kako je često dolazio kući, donosio nam je svjetski najpopularnije ploče. – Jednom prigodom mi je čak urednik Buklijaš dao neku svotu novaca pa sam otišao u Zagreb i u prodavaonici Jugotona (u Bogovićevoj) kupio nekoliko ploča sa svjetskim hitovima koji su već i kod nas bili objavljeni – prije svih, još i danas popularni Honky Tonk Women The Rolling Stonesa.
U programu su emitirane i govorne emisije, ali već pod blagim utjecajem, od službene politike, „odmetnutog lista „Polet“.
S onim „Uherom“ smo Mato i ja snimili, sjećam se. „turiranje“ nekog „Fiće“ AMD-a što nam je omogućio Željko Tušek, a nama je to trebalo radi nekog prilogao o veeć popularnome auto-moto športu.
I tada je već nakon nekoliko pokušaja za spikericu, pa i novinarku, došla Nada Jelić. Poljoprivredna emisija je išla svake nedjelje. – Za ton majstora je došao Marko Vuković koji će postati „špajzer“ profesoru Hermanu „Zizi“.
Možda nije za ne spomenuti da smo Mato i ja dobivali i neke simbolične, ali novčane naknade što nam ih je pod velikim odmorom u gimnaziji donosio prof. Buklijaš; na kraju suradnje već na polugodištu četvrtog razreda gimnazije nagrađeni smo još jednim skijanjem u Ogulinu s generacijom iza nas, a već smo kao trećaši bili na skijanju u Delnicama prethodne godine.
Prolazilo je vrijeme naših gimnazijskih dana, a jednom smo nešto i društveno-politički uprskali, i … adio Radio-Županja. MI na faksove u Zagrevb i Split, a najslušanija emisija postaju „Želje i pozdravi slušatelja“ nedjeljom skoro do pred noć: „Otiš`o si sarmu prob´o nisi“
Meni osobno najveće priznanje dogodilo se jedne zgode, također na velikom odmoru, kada mi je prišla mlada profesorica njemačkog i umjetnosti i rekla otprilike ovako: „Pa što vi to radite na Radio-Županji. Jučer sam slušala jednu emisiju i misleći da je Radio-Zagreb, ostala sam oduševljena jer to rade moji učenici.“ – Uh, – kako sam samo bio ponosan.
Moglo bi se tu sada o tome još puno pisati o današnjim dojmovima, ali … prošlo je već tako puno godina.
Probno emitiranje trajalo je kojih godinu dana i za mene bilo i ostalo nezaboravno iskustvo.
Za priznati je da je kasnije (u jednom vremenu) Radio-Županja postala respektabilan medijski čimbenik koji je Hrvatskom radiju i Hrvatskoj televoziji podario (temeljno osposobio i baš podario) do danas najuglednije novinare i razne druge suradnike, među ostalima i gospodina Martina Vukovića, novinara, i u svom fahu najsposobnijega urednika na prvom programu Hrvatskog radija.
Na samom kraju ovoga Pisma, ispričavam se na eventualnoj grešci u navodima ljudi i možebitnih važnih činjenica, – pa, zaboga miloga prošlo je preko pedeset godina !!!