B.MARIČIĆ – Pisma iz Splita: Posebni ljudi međunama

    U prošlom Pismu bavili smo se društvenim, civilizacijskim promjenama i njihovim manifestacijama, učincima – općenito. Ali u životima nâs pojedinaca, obične raje / naroda, ljudi koji su (doduše) sudionicima tih velikih društvenih promjena – nismo, ili smo ih na neki način samo problematizirali, pogotovo s aspekta jesmo li ih kao takovih, (epohalnih promjena) svjesni ili nismo, nego ih tek površno promatramo, jer iz neznanja ili preokupiranošću tekućim (svakodnevnim) problemima življenja,  niti  ne primjećujemo kao takve. Nismo ih (često) svjesni ! –Snalazimo se tu (u tim) promjenama kako tko, s manje ili više sreće ili nesreće, neki se“debelo, bezobzirno omrsiše“, neki se muvaju danas ovako, sutra onako, neki vrište, neki i ratuju, međusobno se ubijaju, neki se u osnovi kao ljudi mijenjaju, uzdižu i padaju . . . 

    To je tako s državama, civilizacijama kada ih se gleda u njihovim (najčešće) dugim periodima i cjelinama, ili katkad sažetim u kratkim vremenima kao što je aktualno stanje.

    A što je s nama, ljudima kao pojedincima u našim životima gledanim kao cjelinama, cjeloživotno i pojedinačno, bez obzira na prethodnu temu civilizacijskih belaja?

    Što je s pojedincima među nama, pogotovo ako se život protegne onako normalno po Božjoj volji, kojih osamdesetak godina, pa uključuje raznorazna zanimanja i profesije; življenja kojegdje; djetinjstva, mladosti, zrele godine i sve što one nose: zaposlenja, ženidbe, uudadbe; katkada društvene funkcije i manje ili više odgovorne poslove u okviru profesija ili mimo njih (političari, npr).

    Rekao bih ovako: ima ljudi koji u pojedinim svojim životnim razdobljima i raznim okolnostima savršeno uspješno, ljudski korektno odrađuju poslove; odživljuju svoje bračne, roditeljske i svake druge živote; u društvima i društvenim zajednicama budu više ili manje prihvaćeni i/ili popularni i priznati, itd.itd., – pa onda, zbog nečega (najčešće novca) i materijalnog bogatstva, padnu na samo dno ljudskih vrijednosti, dno, dna. – Ima, naravno i onih drugih, sasvim suprotnih od opisanih baraba ili čak neopisanih prosječnih ljudi – normalnih što bi se reklo.

Svi imamo i poznajemo i jedne i druge slučajeve, a ja ovom prilikom imam želju i namjeru – bez posebnog povoda – kazati (napisati) samo par riječi

o jednom čovjeku, životno uspravnom i uglednom; dostojantvenom i dostojnom svakog poštovanja koje priliči rijetkima. – Puno vâs tu u Županji poznajete ga  baš zbog takvog njegovoga besprijekornog cjeloživotnog habitusa.

Prof. Josip BARIŠIĆ, naime !

Bio sam osnovnoškolski klinac kada je u Koloniju / Šećeranu sa suprugom Nadom doselio učitelj, nastavnik, profesor, ravnatelj, i drug i gospodin, profesor Josip Barišić – Nije trebalo puno vremena proći da se iz profesora Barišića, svakodnevno, i u školi, i u naselju, i među ljudima uopće prepozna i isčita profesionalna sposobnost; ljudska dobrota i korektnost; dječja omiljenost i mladenački respekt dostojan čovjeka i prosvjetnog radnika. – Obgrlio je novu sredinu u koju je došao (Šokačko sijelo); iskazao se simpatijama za roditelje svojih učenika, susjede, kolege i suradnike.

Podarivao se svim svojim sposobnostima i privrženošću cijeloj Župaanji, pa je uspješno i samozatajno  obnašao i one ne baš omiljene ali visokozahtijevne društvene funkcije u kojima je davao cijeloga sebe kao i u obiteljskom, bračnom i roditeljskom odnosu prema svojima bližnjima. (Nama šećeranskoj djeci ostaje uspomena na tetu Nadu, i kao učiteljicu, i kao samo tetu Nadu).

    Sjećam se dobro, bila je onomadna velika svečana parada nekih od državnih blagdana. Tisuće ljudi: đaci svih škola, radnici svih poduzeća i ustanova, svečana gungula na kojoj se očekivao govornik. U prvim redovima sva – danas bi se reklo – krema društveno-političkih uglednika iz Županje, Vinkovaca i Osijeka. Svi u elegantnim varteksovim odijelima s kravatama, poneki (građanski) šešir, naviksane cipele; žamor mase, vriska djece i mladeži . . . . a u centru pozornosti kao jedan od govornika, skromni, samozatajni, nasmijani i vedri, svima omiljeni čovjek, – profesor Josip Barišić u „normalnom“ odijelu s bijelom košuljom i kravatom, ali umjesto sakoa od odijela u – špenzletu. !!! – Hej, funkcionar, na javnom skupu, pred masom naroda u reklji !!! A, bilo je to onih sivih godina društvene epohe kada je to moglo štošta značiti u glavama onih u civilnim odijelima u prvim redovima publike.