Znate li vi draga djeco i draga mladeži što je to „NABIJAČ“? – Sjećate li se vi odrasli čitatelji „Nabijača“? – Kada i zašto se upotrebljavao? Je li bio legalan ili ilegalan? Čemu je služio? Gdje i kako se mogao kupiti? – Oneline, – sigurno ne! – Ni u najboljem Westegateu ili City Centru, također ne !- A, bio je pravo bogatstvo. Tko ga je imao, taj je bio dâsa, frajer i mangup. – Koristio se u ove predbožićne i novogodišnje dane. – E,- to što se koristio u novogodišnje blagdane, bilo je legalno, pa čak i poželjno, dakle društveno prihvatljivo, – ali, u božićne dane to je bilo gotovo zabranjeno, društveno neprihvatljivo, nazadno i . . . da, da, – skoro zabranjeno. društveno-politički, moralni i redarstveni zločin, gori od današnjeg bračnog nasilja. Tko je pred Božić bio uhvaćen, ili samo primijećen da koristi „Nabijač“, – bio je državni neprijatelj broj jedan. – I još nešto važno: „Nabijač“ se nije moglo – kako rekoh – kupiti u trgovini, dućanu, a mislim da ga kao proizvoda nije bilo ni u tada europskom shoping centru bivše države, – Trstu u Italiji. – Bio je to, dakle, samo ručni, unikatni rad, jer dva ista „Nabijača“ na kugli zemaljskoj, nije bilo.- Mogao vam ga je – naime – u tokarskoj radionici tvornice šećera i vrenja „Boris Kidrič“ ili kojoj drugoj tokarsko-bravarskoj radionici napraviti dobar očev prijatelj, komšija, ili tko drugi blizak vlastitoj obitelji.
Po definiciji nije bio igračka, ali s aspekta korisnika, bio je isključivo u vlasništvu i posjedu djece. Možda ga je imao i koji djetinjasti poluodrasli čovjek.
Također po definiciji, to je bio metalni, čelični, željezni ili od neke legure metala, – napravljen predmet, u pravilu okruglog oblika poput željezne cijevi ili željezne šipke, promjera od „cirka, oko“ najmanje tri centimetra, a dužine „cirka, oko“ pet do najviše petnaestak centimetara. Sastojao se od glavnog dijela (nazovimo ga tijelo“Nabijača“) koje je imalo šupljinu za centimetar/dva kraću od dužine toga glavnog dijela, te je taj dio bio cilindričnog oblika. – Drugi dio bi je ustvari klin koji je ulazio do dna ovoga cilindričnog dijela, u obliku slova“T“i kojih milimetar, dva uži od stijenke cilindra. I jedan i drugi dio imali su utore ili rupe na sebi kako bi oba dijela bili povezani (spojeni) komadom (obično) izolirane žice ukupne dužine „cirka, oko“ 70 do 80 centimetara, a koja je po sredini bila uvrnuta kako pri uporabi ne bi dijelovi odletjeli tko zna kud svaki na svoju sstranu.
U cijev ovoga osnovnog dijela (cilinrični dio) stavljao se sumpor u prahu u raznim količinama primjereno ukupnoj veličini „Nabijača“ (reklo bi se kalibra) i to otprilike koliko stane na vrh one najmanje žličice za kavu, ili pak, malo više (skoro cijela žličica) kod većega „Nabijača“, – sve radi veće ili manje eksplozije.U tako napunjen cilindar stavljao se onaj drugi klinasti dio, pa bi se tim klinastim dijelom malo jače udarilo u zid ili kakav kamen te bi došlo do željene eksplozije / pucnja.
Efekt uporabe „Nabijača“ bio je – dakle – zvuk eksplozije, pucnja, decibelno otprilike kao zvuk opaljenja pravog pravcatog pištolja / revolvera, ili pištolja tzv. „plašljivca.“
Pa, čemu ta pucnjava i eksplozije? Za ili protiv koga? – Odgovor je: zbog božićnog i /ili novogodišnjeg veselja, svečanosti i radosti !!!
Sumpor ili nastrugane sumporne „glave“ nekoliko žigica bila je municija „Nabijača“ koja je proizvodila taj željeni prasak, detonaciju i željene efekte današnjih petardi ili vatrometa.
Mi šećeranska djeca smo s malim metalnim kutijicama kozmetičke kreme Solea ili Nivea, nabavljali bi smo sumpor za sitni dječji džeparac čak u Karčinoj kući pod Savom, a prodavatelj je bila obitelj Balko ili Sekur. (Molim biti ispričan od jedne ili druge obitelji koju sam pogrešno naveo.)
I sad bi trebao slijediti malo duži i ozbiljniji tekst o slavljanju / Božića i veličanju Nove Godine tamo nekih 50-tih, 60-tih, 70-tih godina već prošlog stoljeća, sa svim običnim tzv. svakodnevnim, ali i ozbiljnim reperkusijama slavljenja i obilježavanja ovih dvaju – danas – blagdana, a nekada državnog ignoriranja, zabranjivanja, pa i izrugivanja slavlju Božića: dječje packe i ukori u školi, i partijske kazne onima čija su djeca pucala “Nabijačima“ ili koji su slavili Božić. Itd.Itd.
Ali, – manimo se ćorava posla. Koga to još zanima. Najblaže rečeno: bilo, pa prošlo. – Danas, već na blagajni bilo kojeg dućana možeš kupiti petarde gotovo topovskih zvučnih efekata.
Dragi i poštovani moji čitatelji sretan vam, radostan vam, blagoslovljen vam Božić !!! Čestitam vam Novu Godinu i želim vam sve najbolje u novoj godini !!!
2 Comments
Šečeranac
Nabijač. To je bila prava stvar.
Mi smo dijeca na Šečerani skoro svi to imali tamo neki 60-tih i 70-tih godina.
Gordana
Sjećam se nabijača i zabave u vrijeme
tadašnjih Božića i Nove godine. Mi cure, iz tog vremena pomalo smo se plašile te pucnjave ali svejedno obazavale smo vrijeme u kojem smo uzivale.