– Gdje su sad stručnjaci i stručnjakinje, vojni, politički i kojekakvi analitičari svega i svačega ? Nema ih nigdje ! Šute !?- Ali su zato tu aktualna režimska prdekala kojima smeta što je u zadnjim redovima gledališta bio ovaj ili onaj „problematični“ građanin. Prekomjerno se mahalo hrvatskim zastavama; pjevalo se „zovi samo zovi“; prekomjerno se zviždalo; nije bilo po ukusu Gojanice; Joško Ševo je prekomjerno glasno govorio stihove himne; predsjednica se prekomjerno srdačno grlila s predsjednicom Ustavnog suda; prekomjerno su zvonila zvona i prekomjerno su grmili počasni plotuni, itd. itd. – Ma, hajte, molim vas, odrebatite (da ne kažem kako drugačije) s tom vašom nervozom i anksioznošću na sve što je u ovoj zemlji narodno-hrvatsko.
Onoga epehaovskog pizduna smeta cijeli (bašcijeli) tekst hrvatske državne i narodne himne o kojoj je još Matoš pisao kao o jedinoj himni koja pjeva o pejsažnoj ljepoti svoje Zemlje, ljepoti krajolika svoje Domovine, a ne o prolivenoj krvi neprijatelja kao što pjeva himna jedne napredne i civilizirane europske zemlje i države (Francuske). Zagrebačka gradska, neodgojena, drska i bezobrazna derišta, prznice i skorojevići koji dobro govore engleski jezik i koji su vježbeništvo i pripravništvo proveli u diplomaciji koju im je Tuđman osnovao i omogućio, – sjedili su u prvom redu istoga toga gledališta, namrgođeni i nezadovoljni što doživljavaju poraze i neuspjehe, pa su kontra/protu/pljeskali onima nečastivima iz zadnjih redova čime su se izjednačili s njima, kao što uostalom i jesu jednaki. Pitao bih ga ja, bi li postigao to što je postigao u životu da je u život i politiku krenuo iz Babine Grede ili sa Šlajsa ´ko Mato Arlović koji je – ma što o njemu mislili – dostojanstveno predvodio ceremonijalnu prezentaciju ustavnih sudaca.
Pitao bih ga ja, da je biciklom dolazio iz Štitara (kao što je zimi dolazio moj šulkolega Mija Živković), ili iz Gradišta kao Šima Jovanovac, na nastavu u našu gimnaziju u Koloniji, – bili i tada taj musavko iz prvoga reda gledališta bio tako narajcan na trobojnice tkanice i počasne postrojbe iz hrvatske nacionalne povijesti. Iz ugodnog djetinjstva u zagrebačkim četvrtima nikako se ne može razumjeti da je Savom poplavljeni kokošinjac i štala sa štagljem sirotinje u Posavskim Podgajcima, za njih (sirotinju), to što im se proljetos desilo, – „sud svita“ bez obzira što nisu imali građevinsku dozvolu pa im sada Mrak Taritašica odgađa obnoviti taj svinjac i kokošinjac koji im život znači.
– Tako osorno i ignorantski ponašati se na jednoj državnoj svečanosti, ne bi se ponašali ni navijači Graničara da je kojim slučajem Radnički negda osvojio nacionalni kup u nogometu (ili obratno, dakako). Na kraju krajeva, gospodo-drugovi iz prvoga reda, što bi bilo, i kako bi bilo da, recimo, kojim slučajem nije bilo ulaznica za Markov trg, pa da je na svečanost pripuštena raja bez ograničenja i da se pojavilo kojih dvadesetak tisuća ljudi u narodnim nošnjama,- što, priznat će te – nije bilo daleko od mogućnosti. Što bi onda progresivna jezgra i konzervativna većina. Kako bi onda bile opuštene gubice u prvom redu gledališta i na prvom programu javne, nacionalne televizije!? U svakom slučaju: Bravo Kolinda-tim, bravo gospon Krešo! Živili.
