B.MARIČIĆ – Pisma iz Splita: JAVNA POLEMIKA
Nekada dok još nisu došla ova „nova vremena,“ društveno istaknuti ljudi, književnici, a često i političari ili druge tzv. „javne osobe“ veoma su često javno, naglas – u pisanim medijima naročito – razmjenjivali svoja različita, suprotna stajališta o kakvom književnom djelu ili kakvoj društvenoj pojavi, odnosno o međusobno različitim stajalištima u nekoj stvari (književnom djelu, društvenoj pojavi, javno izgovorenim stavom o nekome ili nečemu). I, to smo nazivali polemika – javna polemika. – Znalo je biti razdoblja u društvenom životu zajednice kada je te javne polemike bilo ne baš malo. Pogotovo u „uzburkanim“ vremenima, znalo je biti povuci-potegni, jednokratno ili višekratno; žučno; oštro; gotovo riječima „razbijački“. Sudionici su znali k`o rogonje jedan na drugoga stavovima, argumentima i svim „normalnim“ govornim sredstvima nasrtati k`o jarci na brvnu. – Završetci su bili kako-kada razgovjetni ili neriješeni, gotovo 0:0 !!!
Danas, međutim, u vrijeme društvenih mreža iliti Facebooka, Twittera, Instagrama i drugih sredstava javnog komuniciranja stvari stoje sasvim drugačije, a pogotovo posredstvom tzv. press-konferencija iliti konferencija za novinare.
Nekada se na argumente jedne strane odgovaralo (osporavalo) analognim argumentima opisno više ili manje uvjerljivo za koju od strana. Citiralo se ovoga da bi mu onaj drugi bespredmetnim protu-citatom osporavao stajalište i tako redom od početnog do krajnjeg argumenta, tvrdnje ili stava oko kakve sporne „točke“, – recimo to tako. Ja tebi, – ti meni, međusobno bi se osporavali ili pobijali. Vrlo bi rijetke bile više ili manje polucinične podbadalice osobnog, a nedajbože obiteljskog iili srodničkog nazivnika. – Promatrač sa strane dovoljno jasno je mogao razabrati „uklještenje“ stavova i tvrdnji jedne i/ili druge strane pa se mogao i opredijeliti u tom dvoboju stajališta.
Evo su – međutim – došla vremena kada sve frca gotovo uličarskim načinom komuniciranja, argumentiranja i sučeljavanja do te mjere da se „normalan“ čovjek pita čemu i kamo to vodi. Gotovo revolveraški, mačevalački, boksački i slični dueli samo što nisu nastupili javno i na javnim televizijama da se obrani svoj tvrdoglavi stav.
Neki manje ili više istaknuti funkcionar (nositelj javne funkcije) u nekom svom relativno dužem govoru i nastupu javno izgovori sijaset rečenica o nekoj stvari – koja može biti i ne odveć značajna – ali ju obrazloži nekim svojim tvrdnjama, slutnjama ili dilemama pa i čvrstim argumentima potkrijepljenim izvorima tih saznanja, – na kraju zahvali na pozornosti, i, ide ća. – Kad tamo sutradan, ili već za koji sat neki stavovi najčešće izvučeni iz konteksta nabijaju se na kolac, a govornika posere do glave jer je rekao da je danas srijeda, a nije nego četvrtak. – Ubit, pribit, tulav, ima klempaste uši, punica mu je lapača itd.itd. do u nedogled. Bez argumenata bilo koje vrste a kamo li ozbiljnog odgovora, suprostavljene i argumentirane tvrdnje da je drugačije nego li je onaj prvi rekao to što je rekao. Svi pametni, svi dobro informirani, svi doktori, svi endokriolozi, svi znaju sve (!) a onaj prvi je budala, hohštapler, neznalica, uhljeb – treba ga odstraniti, potjerati, zabraniti mu da govori – i, opet, itd.itd. kako kaže moj susjed s četrnaestoga kata kada se ne može drugačije zaustaviti u svojim govornim tiradama o koječemu važnom ili manje važnom. – Tako – nažalost – to danas izgleda i nastavit će se do vijeka.
Ma gdje sam ono stao? – Da! – I u svemu tome pismenost (pravopis i gramatika) je nula; svaka treća riječ je skraćenica; zatim bez obzira na kontekst obavezno treba upotrijebiti povremeno popularne riječi: npr. „definitivno“, „iskomunicirati“, „presica“ i slične, a završetak mora biti odvojen od teksta u novom retku točno ovako kako slijedi:
Lp
(Bez točke molim.)
