B.MARIČIĆ – Pisma iz Splita: IN MEMORIAM
KRUNOSLAV KIĆO SLABINAC
Bio je prosinac 74/75-te. Magla, skoro kišica, oko 17 sati predvečer na županjskoj „spici“. U centru grada. Nigdje nikoga, a ja potegao iz Iliševićeve kao obično jer inače nigdje žive duše, čak ni na Šečerani. Sav sam se uvukao u zimski kaput jer je bilo i prohladno. Kad tamo: opet ni žive duše. Al` računam iako su moji najbolji prijatelji po fakultetima u Zagrebu ili koje gdje. Računam, naići će netko s kim ću tu malo postajati pa nazad kući ili u Riblji na pivo. Gdjegod koji Fićo prođe i ode tamo prema Savi ili dalje kroz Veliki kraj. Ali, – ama baš nikoga. Sam samcat pušim i drugu cigaretu te mislim: kog sam vraga dolazio jer mogao sam pretpostaviti kako po ovakvom vremenu i u ovo doba baš i ne može koga biti. – Stojim i smrzavam se, kad tamo, evo ti jednog oniskog čovjeka koji se još više uvukao u zimsku jaknu i ide prema meni. Bog. –Bog. – Nole, – prijatelj, više poznanik, – brat mu Vlado Marošević, moj gimnazijski kolega. U međuvremenu prođe gdje kogod, valjda s večernje Svete mise, i opet nigdje nikoga osim nas dvojice.
„Hej – kaže Nole – ajmo u Bošnjake – gostuje Kićo Slabinac.“ – Nisam mogao vjerovati, ali … Ni subota, ni nedjelja, nego neki četvrtak ili srijeda: koncert Kiće Slabinca u Bošnjacima !? Nole je imao nekakvog Fiću i mi pravo u Bošnjake.
Nasred sela, gotovo kao u Županji, jedna bandera s rasvjetom, reklo bi se „ćuk il´ netopir.“ Noć. Hladno. Samo što ne kiši. S rukama duboko u džepovima.Gdje koji Bošnjačanin, amo-tamo. Ma, daaaj …Platili smo neke ulaznice i ušli u polumračnu dvoranu i sjeli u drugi red postavljenih klupa i stolica. Jednaka jačina svjetlosti na malo povišenoj pozornici i ostalom dijelu dvorane odavala je osjećaj onoga „ćuka il netopira“ samo je još falio „lavež pasa“. Na pozornici – ništa ! Počeo se sklupljati svijet i sjedati što na stolice, što na klupe, što uzazid, i napunila se dvorana. Prilično naroda. Publike. Poluglasan žamor okupljenog svijeta bez glamura, makar primjerenog Bošnjacima. Kao, nešto se čeka. Pa, zaboga čeka se početak koncerta. Čeka se Kićo. – Na pozornici još uvijek – ništa.(Moje misli miješaju se s dojmovima raz-raznih koncerata u Splitu i ove tišine ovdje …).
Nakon još nešto vremena, tamo na bini, iza nekakva otvorenog zastora, bez dodatnog paljenja reflektora, da ne kažem jačeg osvjetljenja, polunasmijan, poluozbiljan evo ga – Kićo ! – Veliki pljesak i aplauz. Odmah postade nekako toplije u neugrijanoj dvorani. Živnuše svi, ali i Kićo sada već nasmijan i očito profesionalno raspoložen. Na pozornici nigdje nikog, samo Kićo s miktofonom u ruci (onaj na šnuru).
I … odnekud iz pozadine glazba „Plavuše“, pa „Divne crne žene“ i tako redom. Gledam, slušam i ne vjerujem … Gdje su makar kakvi svirači. Muzičari. Ne. Nitko osim KIće na pozornici. Publika se već zagrijala, plješće. Žamor sve veći, kao i aplauz nakon svake pjesme. Ma, i meni nekako drago. Tu pred nosom pjeva mi Krunoslav Kićo Slabinac. Da. Da. Onaj sa splitskog festivala kojega sam gledao i slušao iz zadnjih redova zgužvane publike. Vidim i na njemu – na licu mu – da se i on nekako razdragao kao na onim pravim koncertima. Povremeno bi ubacio neki štos za još bolje raspoloženje. – Tulum, graja, raspoloženje. – Kada je otpočeo (bez stanke) drugi dio sa slavonskim pjesmama, vrag je već odnio šalu. – I ja, i Nole se oraspoložili i pjevušimo iz drugog reda s Kićom Slabincem.- Ludnica – nikako završiti, dok se već dobro oznojeni i zadihani Kićo nije pozdravom oprostio sa šokačkim, bošnjačkim svitom, i nestao tamo odakle je i došao, iza nekog zastora poluosvjetljene pozornice.
Izašli smo vani … raja svako u svoj sokak u grupicama, još uvijek nasmijani i raspoloženi, a ja i Nole Fićom u maglovitu noć između Bošnjaka i Županje. Bilo je već pred ponoć kad me Nole iskrcao predkućom u Iliševićevoj.
S rukama u uzglavljuveć ugrijanog jorgana na kauča na kajemu sam spavao vrtjele su se slike koncerta i dojmovi pjesama koje je Kićo i te večeri iz slavonske duše ispjevao, ali – mislim – i odradio kao pravi profesionalac zarađujući glazbenički kruh i ondje daleko od reflektora televizije, uglađene gradske publike i glamuroznog svijeta ljetnih pozornica ljeti na Jadranu.
Treba živjeti muzičarski život i rad … Ja sam zaspao, a Kićo još vozi do Osijeka ili Zagreba, s magnetofonom i dva poveća zvučnika u gepeku, doduše nekog malo boljeg auta od Noletovog fiće.
Snivaj Kićo svoj nebeski san – tvoja Slavonija cijelu budućnost pjevat će tvoje pjesme, možda kao narodne jednoga dana, a tvoj glazbenički odjeljak u muzičkim enciklopedijama bit će pozamašan kao i tvoj doprinos svim izričajima od rokenrola, šlagera, božićnih pjesama i napjeva široke slavonske, hrvatske, šokačke duše.