Primiče se i onaj dio godine kada uz poklade, korizmu i još neka događanja i obilježavanja – i prije i poslije Uskrsa – na neki način pripadaju ženama (Valentinovo, 8. mart, Majčin dan), pa meni nešto pade napamet kazati koju – doduše – općenito o ženama. – Ali, ne ono i onako kako se to govori uopćeno, nego baš o jednoj karakterističnoj skupini žena, kojih ima i danas, ali ja bih o onima 1960-tih godina. – U naslovu ovoga Pisma upotrijebio sam riječ „feminizam“, a ja zapravo ne bih baš o feminizmu u tom priželjkivanom smislu riječi, nego nešto drugo i/ili slično.
U mojoj knjižici KOLONIJA – ŠEĆERANA rekao sam – između ostaloga. istaknuvši kao poseban i najveći događaj u naselju „kampanju prerade šećerne repe“. – Da, to je uistinu bio najvažniji i najveći događaj u životu i radu, i same tvornice i svih pojedinačnih obitelji naselja, zapravo stanovnika (iako ne samo njih), ali šećeranaca općenito, baš vezan za njih, za jednu skupinu jednu skupinu žena.
Nekakva posebna strka iliti atmosfera u naselju počinjala je odmah nakon godišnjih odmora, pred sam početak školske godine, ili tako nekako. Roditelji bi se nešto došaptavali, dogovarali; majke bi odlazile u tvornicu (valjda sređivati nekakve papire) – a sve se to događalo kao neke pripreme i u obiteljima i u samoj tvornici. – Pripremala se – kako već rekoh KAMPANJA PRERADE ŠEĆERNE REPE. – Tvornica sama po sebi – tehnološki, organizacijski i svakako drugačije – bila je veoma velik i složen proizvodni proces i postrojenje koje je zahtijevalo i visoko-stručnu, i ostalu mnogobrojnu radnu snagu. Jer poslije svake kampanje, do posljednjeg vijak rastavljalo se ogromno postrojenje šećerane. Tih godina, obzirom na tehnološki nivo rada i proizvodnje, u šećerani je bilo možda i petstotinjak radnika (innžinjera, tehničara i mnoštvo visokokvalificiranih radnika koji su – zamimljivo – ljeti radili kao bravari, tokari, električari, pa čak i stolari, staklari i lijevači lijevanog željeza jer su imali i visoku peć za proizvodnju željeznih „tučanih“ dijelova, – a u kampanji su radili na vrlo složenim poslovima „kuhara melase“, centrifugaši, manipulanti, i razno-razni drugi, baš, majstori posebnih vještina, znanja i spretnosti.. Također tvornica je imala i vlastitu termoelektranu na ugljen, i krečanu,npr.) Itd.Itd.- Kampanja je počinjala na samom početku rujna svečanom potpalom te krečne peći jer je to proces pokretanja proizvodnje tako „zapovijedao“.
Pored tih stalnih radnika početkom kampanje trebala je i dodatna radna snaga pomoćnog karaktera nekvalificiranih ili polukvalificiranih, ali vještih i vrijednih radnika bez kojih kampanje nije moglo biti.- Slijedom navedenoga, svake kampanje primali su se na rad na određeno vrijeme i masa radnika, ali i radnica koji su ostajali raditi samo dok kampanja traje. Radilo se u tri smjene i „petkom i svetkom“, subotama, nedjeljama i praznicima.- Nekih godina kada je šećerna repa dobro rodila, radilo se od početka rujna, pa sve do, sjećam se jedne godine – do veljače. (Vremenska dužina rada kampanje zavisila je i od količine repe koja se čak uvozila iz Mađarske, ali je zavisila, ključno, i od poboljšanja tehnologije prerade repe, tako da su kampanje postajale sve kraće i kraće da bi danas, mislim već za mjesec-dva sve bilo gotovo).
Osobni dohotci (danas: plaće) ovih sezonskih radnika i radnica nisu bili bagznašto ali s dodacima za noćne smjene, nedjelje i praznike, bili su to pristojni obiteljski prihodi uz one koje su zarađivali muževi (supružnici) stalno zaposleni u tvornici.
Hoću, zapravo, naglasiti kako su baš žene, majke, supruge, obitelji iz naselja prvenstveno radile u kampanji, i gotovo da nije bilo kuće iz koje žena / majka / supruga nije radila u ovom obliku radnog odnosa. A sve odreda te žene – ustvari domaćice, kućanice – bile su za današnje pojmove polupismene žene ali atmosferom ozbiljnosti i odgovornosti posla i tvornice same, tražile su besprijekorno obavljanje povjerenih im poslova. Sjećam se, neke su radile „na „filterima“, neke u sirovinskom, neke u rafinerijskom, neke „na treskalici“, neke čak i u laboratorijskom dijelu šećerane. Uglavnom, bio je to težak i zahtijevan rad često i kao asistiranje onim pravim majstorima nosiocima proizvodnje.
E, sad, – po danu, i u isto, cjelodnevno, vrijeme biti domaćica, kućanica, majka, supruga i što sve ne ide uz ženske poslove, – možete zamisliti koje junakinje, i rada i života su bile te žene. Mnoge od njih su biciklima i/ili pješice dolazile „u smjenu“ iz onoga drugoga dijela Županje, sa Šlajsa ili čak izdaljeg. – Poslije dolaska kući nakon treće smjene nije se išlo na spavanje, nego su se obavljali obiteljski poslovi spremanja djece za školu, kuhanja, ručnog pranja rublja i drugih domaćinskih poslova, pa tek onda koji sat / dva / tri spavanja za pregrmiti slijedeću noćnu smjenu.
Mogao bih ja sada nanizati na desetke tih žena imenom i prezimenom – ali bojazan da koju od njih ne povrijedim – ne da mi za pravo da to učinim ne navođenjem i njihovih imena.. (Jedan mali dio spomenula je Mira Zorić (rođ- Brčić) u svojoj besprijekorno posloženoj knjizi „Šećeranski spomenar“.)
Sve – ali baš sve – te žene bile su skromne domaćice i naše majke koje nisu bile dame sa crvenkasto-ljubičasto-svilenkastom kosom kao današnje feministice. – Najveći luksuz koji su si mogle priuštiti nakon kampanje bio je odlazak kod frizerke tete Ljubice (iza dućana) da bi si napravile trajnu (frizuru) ili, eventualno, sašiti novi „šlafrok“ – O bojenju kose i onome prethodno opisanom koloritu frizura, tada nije bilo govora,.
Da nije bilo kampanja i rada tih žena u njima, (njihova feminizma) vjerojatno danas neki od nas tadašnje djece ne bi smo danas uz ime i prezime imali i one kratice sveučilišnih titula, kao – uostalom – i autor ovoga teksta.