B.MARIČIĆ – Pisma iz Splita: (BEZ NASLOVA)
Tamo 1960/70-tih kada sam od gimnazijalca postajao brucoš, student, još su bili živi i u naponu stvaralačke snage i Krleža, i Andrić, i Marinković, i Lovrak i Cesarić … i da ne duljim; svi „krugovaši“ i svi „razlogovci“,- bili su mojoj generaciji suvremenici, ali već naveliko afirmirane, etablirane nacionalne veličine (doduše na zalazu svojih karijera), a neki i međunarodni autoriteti; – a dolazili su – također, u punu stvralačku snagu – lavovi / znalci Igor Mandić, Igor Zidić i još puno „Igora“ u spisateljskom, kritičarskom i svakom drugom najboljem naponu snage uma, intelekta i stvaralaštva svojstvenog ljudima od pera. – Dakle, npr. bili su živi i Krleža i Andrić, i mi smo ih kao suvremenike ali već kao takve – uveliko afirmirane, etablirane, pa i međunarodno poznate čitali, učili, pamtili i „usvajali“ kao posebne genijalce u književnosti i svemu onome što se o književnicima i piscima trebalo znati. – A, i mi smo, dakle, – kao čitatelji, publika i „potrošači“ – bili u životnom naboju snaga mladih mozgova da sve to o ovima prvima „pijemo“, učimo, „obožavamo“, osporavamo, ili tek „radi lektire preletimo“ našim mladim glavama, punim koječega drugoga lakšeg i dražeg, te ih samo proletimo radi pozitivne ocjene iz hrvatskog jezika.
Danas nije tako. Da nije Tribusona (puta dva), Pavličića, Matanavićke, i možda još koga, koji – svaka im čast, ali po rezultatima rada, – ipak nisu ono što su bili oni prvi;- ostaju nam Ante Tomič, Renato Baretić, i Miljenko Jergović, koji su daleko, daleko, ispod, i ovih drugih, a da o onim prvima ne govorimo.
Pa, što, rekli bi smo. Tako je povijest htjela … i bit će bolje.
Ne zaboravimo, međutim, da pisac, književnik, pjesnik, spisatelj, baš za vrijeme, ili bolje, i u vrijeme stvaranja svojih najboljih djela, i na druge načine sudjeluje u društvu svoje sadašnjosti aktualnim angažmanom u javnim nastupima, javnim tribinama, društvima i udrugama književnika, i na druge načine iskazuje svoje stavove o mnogočemu aktualnom za društvo u kojemu živi. – Onima prvima to je bila gotovo rijetkost obzirom na sredstva masovnog komuniciranja (i koješta drugo!), a mi smo ih čak vrlo rijetko vizualno mogli vidjeti s njihovim šeširima, povremeno u kakvim novinama i publikacijama. O njihovim privatnostima znali smo jako malo ili gotovo ništa. Njihova riječ i sud o koječemu neknjiževničkom u društvu bila nam je nepoznata ili malo poznata. Nismo znali čak ni jesu li hajdukovci ili dinamovci. (Vlastodršci su sigurno sve to znali i po tome ih čak, (možda) vrijednovali, ako ne kao književnike, a ono kao ljude, sigurno.)
O njihovim međusobnim odnošajima znali smo jako malo, ali smo ipak znali, jer je javna polemika bila uobičajena, ali samo za prave znalce književnosti koji su to pratili u stručnim i skoro isključivo cehovskim publikacijama. Granica, prag, prva stepenica njihovog uvažavanja na televiziji i radiju (pored ostaloga) bili su vrlo visoki i rigorozni da bi se netko od njih javno prezentirao i učinio dostupnim običnoj (širokoj) publici). – Itd.Itd. rekao bi moj susjed s četrnaestog kata .
Danas je, međutim, sasvim druga priča. – ovi tobožnji „veliki“ sa kaubojskim šeširima, kovrčavim kosama, svakodnevno iskaču iz pašteta; slikaju se na svakom koraku i u svakom kafiću; pričaju (sude) i o stvarima o kojima nemaju veze; navijaju za Inter i Bayern; misle da o svemu znaju sve i svašta, – a njihovi književni radovi su tek povod za povremene kolumnističke tračarije po žutoj štampi i jeftinim (besplatnim) ali masovnim portalima internetskih „prozora“ u svijet odavde do Pertha gdje oni imaju rodbinu i nekakve površne poznavatelje njihovih skromnih uradaka. – Jezik kojim pišu je mauritansko-aboridžanski pomiješan s hrvatskim i engleskim, pa ti Brajo čitaj i uživaj.
Eto tako ! – da nije našeg županjskog Krešimira Nemeca mi ne bi znali je li Krleža bio oženjen i je li Ivo Andrić imao jednu kraću nogu, – ali, zato, baš on naš Nemec, svako malo oduševljava svekolikim analitičkim, komparativnim i svim drugim karakteristikama bardova koje mi po drugi ili čak treći puta čitamo jer su ovi sa kaubojskim šeširima do u bizarne detalje opisali kako su služili u petoj armijskoj oblasti JNA. Na kraju sve ovo što ja napisah nije točno, nego se to meni samo čini, – ako je istina kategorična tvrdnja ravnatelja Gradske knjižnice, poštovanog prof. Jurice Buljana da se i sada naveliko čita sudeći po posudbi knjiga u prethodnoj godini. – Vidjet ću te ja Jurice poslije COVIDA (ako mu, i kada mu, jednom dođe kraj). I još ovo Jurice: KNJIGA JE DANAS U KNJIŽARI PRESKUPA !!!