Dragi moji poštovani i cijenjeni čitatelji, nakon dužeg vremena mojega ne-pisanja „Pisama iz Splita“ namjera mi je ponovo katkad, tu i tamo, povremeno štogod baciti na papir i podijeliti s vama ako nemate što protiv, odnosno iako će neki imati što protiv pa će kao onaj anonimus svojevremeno reći: „Ja ne znam tko to (moja Pisma, op.a.) uopće čita.“
Zašto više nisu „Pisma“? Pa pisma, dopisnice pa i razglednice više skoro nitko niti ne piše niti šalje (poštom). – Ma, sjećate li se onih dopisnica zelene boje s već otisnutom poštanskom markom (bez ikakve omotnice) koje su služile za kratka javljanja sa samo nekoliko riječi. Bilo ih je i službenih s kratkim tekstom nekoj od svojih stranaka ili klijenata, a bilo ih je i privatnih: „Sretno smo stigli“- naprimjer, ili „bila je svinjokolja pa ćemo ti ovih dana poslati paket sa malo čvaraka, masti, jednom kobasicom i još koješta.“ – Dopisnicu si mogao vrlo jeftino kupiti na svakom kiosku, a poštanskih sandučića je bilo zaista dovoljno i na frekventnim mjestima u naseljima. – Pisma su bila sredstvo kojim se malo opširniji tekst u zatvorenoj omotnici slao prijateljima, službenim tijelima državne vlasti i sl. ili kao „otvorena pisma“ upućena širem krugu ljudi kakva su bila i moja Pisma iz Splita. Tih „otvorenih pisama“ ima i danas pa ih se vrlo često objavljuju u pisanim medijima ili pak na zaslonima vizualnih medija
Što su kozerije i iverja vjerojatno znate ali ću u jednom od slijedećih obraćanja vama koji dvojite oko definicija kozerija i iverja i sam nešto napisati. Obzirom da ću nastojati ne dirati se u „velike“ i ozbiljne teme promijenio sam i sličicu koja će me najavljivati na NetŽupanjcu.
Ovaj znak između riječi „Kozerija“ i Iverje“ koja sliči glisti nataknutoj na pecarošku udicu za upecati karase i deverike na Savi ili Biđu upotrijebio sam umjesto veznika „i“ hrvatskog jezika i pisma, – upotrijebio sam ga, dakle, da bih iskazao svoje svekoliko suvremeno priklanjanje i poštivanje kulturne stečevine naše nove domovine koja se nazivlje Europska unija. – Ne provjeravajući hrvatsku pravopisnu, gramatičku i riječničku literaturu, čini mi se da o toj glisti
nema bogzna kakvog objašnjenja ili pravila za uporabu i pisanje.
Eto, za početak samo toliko. Do prvih pravih „Kozerija & Iverja“, – zdravi i veseli mi bili.
