Fenomen športa u suvremenom svijetu gotovo je doživio svoj vrhunac u svim športskim „granama“ i oblicima natjecanja: lokalna, regionalna, nacionalna, europska i svjetska prvenstva, i kao vrhunac, ljetne i zimske olimpijske igre, – globalni su događaji koje putem TV-a i koje-kakvih „IT platforma“ gledaju milijarde ljudi na ovoj „Baloti zemaljskoj,“ – kako se to u Splitu za cijeli svijet popularno kaže.
U tom fenomenu športa na jednoj strani su igrači/natjecatelji, a na drugoj smo mi, gledatelji/publika, u kojoj smo, opet, neki tek, i samo gledatelji, a neki smo i posebne skupine publike – navijači ! Navijamo za neke pojedince športaše ili za neke ekipe/klubove ovoga ili onoga tima, opet od lokalnog kluba do neke domaće ili svjetske ekipe (kluba) ovoga ili onoga športa. – Nogomet je, naravno, nešto posebno, navijački uzvišeno, – i najpopularniji! (Pravo mjesto u ovome tekstu da se uzvikne – „Hajduk“ živi vječno!“)
Sjećanja mi kažu da je u vremenu mog djetinjstva u Županji
postojao samo nogomet: „Radnički“ i „Graničar“. Doduše rukometne utakmice Gimnazije i ŠUP-a (škole učenika u privredi) koje su se održavale samo jednom godišnje, – za nas učenike svih škola (obiju osnovnih i navedenih dviju), bio je poseban športski događaj, skoro kao i međusobni susreti, (utakmice) „Radničkog“ i „Graničara“ u kup natjecanju ili prigodnim „prijateljskim“ susretima. Dakle, samo kup ili prigodnim „prijateljskim“ jer se u „službenoj“ konkurenciji nisu ni mogli susresti pošto je „Graničar“ bio u natjecanja razine i ranga regionalne tzv. „Zone,“ a „Radnički“ je bio u natjecanju nižeg ranga tzv. Vinkovačkog nogometnog podsaveza s vječnom, neuspješnom težnjom plasirati se u „Zonu“!“
Ali, – ostavimo malo nogomet po strani jer bih vam po sjećanju
htio ispričati par nostalgično sjetnih dojmova i detalja o još jednom šećeranskom klubu, timu, vrsti, momčadi, ili kako ga već hoćete nazvati, u jednoj sasvim karakterističnoj športskoj disciplini:
Kuglaški klub „RADNIČKI,“ naime !!!
Već su bile poodmakle one najgore sirotinjske godine poslijeratne neimaštine svega i svačega, a kako je šećerana, tvornica šećera, redovito činila krupne iskorake u zajedničkom, društvenom životu i standardu svojih radnika, – među tadašnjoj šećeranskoj mledeži (omladini) – a to su uglavnom bili naši roditelji-očevi – u toj situaciji i okolnostima, Šećerašima je palo napamet izgraditi kuglanu, utemeljiti kuglaški klub, naravno, pod imenom KK“Radnički.“ (A kako bi se drugačije mogao zvati !?) – Cijeli objakt u kojemu je bila i kuglana zapravo je bio multifunkcionalan. Na katu su bile foto i šah sekcija a u pročelnom dijelu visoko reprezentativna dvorana za sastanke s tapeciranim sjedištima i mini radnim stolovima za svakog sudionika konferencije ili kakvog drugog sastanka-sjednice; luksuznim „francuskim prozorima“ s dvostrukim zavjesama od vrha do poda; posebno izdvojenom govornicom odvojenom od zelenom čojom prekrivenog dugog stola za radno predsjedništvo okrenutog prema publici; toaletima i još koječime.
U prizemlju stražnjeg dijela objekta bile su svlačionice NK „Radničkog“ s toplom vodom u svako vrijeme i prostor takozvanog „oružara“ kako se nazivalo čovjeka/osobu koja se brinula o opremi igrača. U sjećanju su mi kaospremištari-oružari ostali pedantni strogi čika-Tuna Mikić i poslije njega, rastom omaleni „oružar“ Šok. Naravno bile su i svlačionice za suce te prostorija za „delegate“ službenih utakmica.
I, – konačno, – najveći dio prizemlja zauzimala je kuglana. Opet, naravno svlačionice, spremišta opreme i sl. Mislim da je od prvoga dana tamo u sjeverozapadnom dijelu („kutku“), malo separirajući bio (i ostao) prostor za igranje biljara.
Sav interijer koji se mogao proizvesti rukama vrijednih i vrlo sposobnih majstora u radionicama tvornice, – dizajniran je i napravljen stručnim umijećem tih majstorski sposobnih ljudi. U sjećanju mi ostaju okrugle stolice za publiku koje su bile na sivim metalnim nogama ali sa zanatski iztokarenim okruglim plohama za sjedenje. Ograda koja je odvajala dvije pararelne kuglaške „staze,“ bila je posebno dizajnirana i izvedena u kombinaciji željeza i tokarenog drva cijelom dužinom „staza“ koje su bile crne boje od nekog materijala sličnog izuzetno ravnom i sjajnom asfaltu; prva i druga „staza“ bile su odvojene posebno urešenim podestom na vrhu kojega je bio žlijeb pod blagim nagibom tako da su se već izbačene kugle gotovo nečujno vraćale na početni malo nadignuti podest, za nadohvat ruke kuglašima koji bi bili na početku „staze,“ a na tom početnom dijelu staze bila je po sredini postavljena „daska“ (zelene boje) na koju se pri bacanju kugle prema čunjevima moralo baciti kuglu da bi „bacanje“ bilo regularno. Kažem „daska“ a u stvari to je bio neki linoleum ili tvrda gumena ploha po sredini početnog dijela „staze“ dužine kojih sedam osam metara i širine oko četrdeset centimetara. (Svako „bacanje“ mimo te „daske“, mislim da je bilo ne regularno.) – Na tom početnom podestu kugli uvijek je bilo barem sedam-osam kugli. Sve kugle bile su ili crne ili malo smeđikasto tamno šarene, a jedna je bila zelene boje s nekom bijelom šarom/vijugom koju su kuglaši samo povremeno, rijetko koristili, ne znam iz kojega razloga. – Prije modernizacije (tamo nekih sedamdesetih godina), proces funkcioniranja bio je „primitivan“ s ručnim postavljanjem u početni položaj svih devet čunjeva („kegli“) i ručnim uklanjanjem oborenih čunjeva te isto tako ručnim vraćanjem kugli kroz onaj žlijeb koji je dijelio staze.
Ulazna vrata u sam prostor kuglane bila su ona „leteća“ koja su se samo u luksuznim hotelima mogla još vidjeti. – Desno od ulaznih vrata bila je – a nadam se, i provjerio sam – postavljena je velika u zid ugrađena vrlo reprezentativna vitrina s fotografijama predsjednika, upravnog odbora i članova kluba, – sve po tadašnjim „dizajnerskim“ pravilima raspoređeno i vrlo luksuzno – za to vrijeme – urešeno s crtežima motiva postavljenih i oborenih čunjeva i kugli, te crtežom cijelog objekta kuglane. Prozori na zapadnoj strani, tipa „od poda do plafona“ s prozirnim ili poluprozirnim zavjesama davali su dovoljno dnevnog svijetla za prostor publike. U tom prostoru nije bilo sjedalica poput kakvih tribina nego je publika onako s nogu sudjelovala u tom „festivalu“ kuglaškog događaja. – Ta, spomenuta vitrina još i danas u izvornom obliku postoji, doduše s vidljivim tragovima prohujalog vremena. (Tko zna kada je zadnji puta otvarana; postoji li negdje još njezin ključić za otvaranje i kod koga se nalazi!?) – Osnivače i prvi organizacijski odbor uglavnom su sačinjavali redom Dalmatinci u Koloniji i tvornici: Stipe Grabić, Ante Grabić, Josip Dedić, Ante Skelin, Marko Skelin, Šime Maričić, a ostali (tada) mladi ljudi, kao igrači ili članovi upravnog odbora, ili, pak, zbog neke druge okolnosti npr. samo članovi ili počasni članovi kao npr. Josip Oswald, projektant cijelog objekta; pa uglavnom iz Kolonije i tvornice, portetnim fotografijma još i danas na vremenom požutjeloj podlozi, za buduće generacije, ostaju da svjedoče kako je Kuglaški klub „Radnički“ osnovan u lipnju mjesecu 1957. godine. Na fotografijama su, pored već navedenih i: Vid Juratović, Vlado Štengl kao počasni član, Raonić Bego, Veseljko Orešković(?), Herman Seidl, kao član, Ilija Grgić, Mirko Jurjević, kao član, Stjepan Blažinkov, kao član, Stipe Validžija, Miloš Barbir, kao član, Bošnjaković Franjo, Antun Marjanović, Stipo Matajić, Franjo Pejić, Mato Marijanović, Vilim Šmit, Milan Filipčić, Tomislav Vulić, – i još neki drugi (kojima se ispričavam zbog nenavođenja).
Službeno osoblje!?- Dugo godina nakon što mu je pri izlasku iz teretnog vlaka zbog nezgode ili kojih drugih razloga amputirana lijeva noga, – glavni i odgovorni ključar, organizacijski rukovoditelj i domaćin kuglane, bio je Đuro Ignjačić zvani Đuro Gujan. Točno u 16 sati tada već popularnim biciklom „Pony“ s jednom ispruženom nogom, onom drvenom, lijevom, spretno bi biciklirao do ulaza u kuglanu i otvarao je za taj dan za uporabu: rekreacijsko kuglanje, trening bacanja članova kluba ili pak za službena natjecanja, doduše, koja su se održavala nedjeljom ujutro i prije podne.
Nedjeljna prijepodneva bila su idealno vrijeme za pohodit i posjetiti kuglanu (do nedjeljnog obiteljskog ručka) za mnoge Šećerance gotovo svih uzrasta bez obzira je li toga dana bilo kakvo službeno natjecanje KK „Radničkog“ ili tek neformalno natjecanje ljubitelja kuglanja. U svakom slučaju društvo u kuglani bilo je šaroliko po svim kategorijama starijih i mlađih posjetitelja pa čak i nâs šećeranske djece kao publike posjedanih tamo pri kraju „staza“ do, po stasu i „piskavom“ glasu omalenog čovjeka (Blaža) koji je postavljao čunjeve i vraćao kugle na početni položaj. – Nedjeljno prijepodne provedeno na kuglani bilo je jedan od oblika „društvenog“ života u naselju. – Istovremeno druga „ekipa“ Šećeranaca bila je za šankom restorana Kristal gdje su se sučeljavale prognoze i argumenti navijača Hajduka, Dinama, C. Zvezde, Partizana i drugih prvoligaških nogometnih utakmica koje će se toga dana, te nedjelje poslijepodne, odigravati diljem tadašnje države.
Kada bi bile službene „utakmice“ KK „Radničkog“ i kojega drugoga kluba npr. iz Vinkovaca, bilo je i veoma glasnog navijanja i aplauza domaćoj momčadi pogotovo prilikom obaranja „devetki“ ili uspješnog „čišćenja,“ recimo u slučaju kada bi ostao samo lijevi „seljak“ pa kada bi ga pravi znalac iz prvog hitca oborio. Zvučna „kulisa“ jednokratno oborene devetke, odnosno zvuk „pokošenih“ čunjeva čuo se diljem cijeloga okolnog parka, sve do ispred dućana. – A inače, igrači su se dijelili na one koji su često obarali „devetke“ i one koji su bili dobri u „čišćenju“ ostalih pojedinačnih čunjeva nakon prvog bacanja u početno postavljena svih devet čunjeva. – Znalo se koji su igrači bili specijalisti za devetke, a koji za „čišćenje“, a bogme je bilo i onih univerzalnih i za jedno i za drugo. Dobar kuglaš je bio onaj koji je u tri bacanja „očistio“ svih devet čunjeva te tako omogućio slijedećem da svoja bacanja započne s punom postavljenom devetkom „kegli.“
U nekakvoj pomlađenoj „mojoj verziji“ posebno dobrih kuglaša vraćaju mi se sjećanja na: gorostasnog Marka Marića u čijoj se ruci (ručerini) tek nazirala uzeta kugla; Vladimir Dicent posebno ozbiljan, odgovoran, naočit mladi čovjek, ljubitelj svih športova, pravi Šećeranac kojega se sjećam kao mornara na vojničkim dopustima u onim bijelim odorama i kasnije kao vlasnika „raskošnog“ „Citroena GS“ kada je Koloniju preplavio „Stojadin.“ Posebno dobar u to doba već je bio i Dragan Turudić, pa Ivan Vidović-Zive, Tunjo Petrović, Franjo Tot, da bi zatim došao i odlični, u svakom slučaju jedan od najboljih kuglaša Dragan Kupusović, jednako dobar i odličan u svim oblicima i slučajevima bacanja u bilo koju postavu čunjeva, – šećeransko dijete s kojim sam igrao nogomet u juniorskom sastavu NK „Radničkog,“ da bi ga u nogometnoj vještini kasnije zasjenio i nadmašio mlađi brat Ivica, Pece! – Dragan je za razliku od mnogih Šećeranaca upisao i završio srednju ekonomsku školu u Vinkovcima te postao ugledni i posebno sposobni računovodstveni radnik. Sjećam se i njegovih osobnih duhovitosti jer je mogao satima, jedan za drugim, pričati viceve; bio je dobar kartaš i plesač na plesnjacima u Restoranu. – Kada sam otišao iz Županje moj osnovnoškolski prijatelj, također pravi Šećeranac, Antun Tonča Stipandžija – kažu mi – bio je također dobar kuglaš.
Posebna životna i športska priča je Vujica Marinko-Šiljo koji je kao izvrstan nogometaš najprije igrao u NK „Radnički“ da bi nogometnu karijeru završio kao posebno dobar nogometaš NK „Graničara.“ – Kao pravi Šećeranac volio je i kuglanje i bio odličan kuglaš. Nažalost jednoga dana baš na kuglani, baš kada je bacio kuglu i okrenuo se po slijedeću kuglu – pao je – istog časa preminuvši od srčanog udara. – Svake godine njemu u počast županjski kuglaši amateri organiziraju „Turnir Vujica Marinka-Šilje.“
Za publiku-promatrače, a pogotovo za nas djecu bilo je posebno interesantno promatrati igrača koji je bacio kuglu te ju je osim pogledom, do dolaska bačene kugle pred postavljene čunjeve nekim imaginarnim, karakterističnim pa čak i čudnim naginjanjem tijela, grimasama, pokretima ruku, nogu, „keljenjem i beljenjem“ jezika, zamahivanjem nogu ruku ili cijeloga tijela kao „daljinskim“ nevidljivim upravljačem, kuglu „usmjeravao“ i „navodio“ na pravo mjesto gdje bi on želio da kugla udari u čunjeve. Samo loši igrači i početnici bi bačenom kuglom dodirom i odbijanjem od „mantinela“ ishodili nepriznavajuće obaranje čunjeva. – Neki od tadašnjih igrača prvih generacija, kao naprimjer Marko Miljak, u ukupnom svom nastupu bio je posebno „zanimljiv“ da ne kažem i smiješan: pri bacanju kugle nije se uobičajeno previše saginjao nego bi kuglu bacio onako skoro iz stojećeg stava pa bi kugla do pola staze poskakivala a ne klizila po stazi, a on je svojstvenim grimasama cijeloga tijela „navodio“ kuglu k čunjevima – uglavnom neuspješno pa bi skoro svaki izbačaj popratio s kakvom dalmatinskom psovkom, a bio je rezervni igrač u momčadi „Radničkog.“ – U posebnom mi je sjećanju ostao i jedan naročito drâg čovjek, Dalmoš od glave do pete, onizak rastom, pametan, razborit, ozbiljan, a vedar i veseo, te posebno „društven“ čovjek, električar u tvornici, pravi kuglaš koji je karakterističnim stilom uspješno bacao kugle na prava mjesta, baš tamo gdje je u niskom startu na stazi i gađao čunjeve. Osobno znam da mu je kuglanje bilo tek nadomjestak za igru balota, boćanja, slijedom čega će puno godina kasnije biti inicijator i organizator izgradnje pravog boćališta (dal. „zjoga“) u dijelu parka ispred restorana, – bio je to poštovani Josip DEDIĆ, porijeklom iz Siverića, koji je „sanjao“ kako će se jednom u životu vratiti živjeti u Dalmaciju, što mu se nažalost nije dogodilo. – Ne bih se mogao sjetiti tko je od tadašnje, dakle prve generacije, bio najbolji. Sjećanjem mi se čini da je dobar bio Mirko Ezgeta, ali i još netko kao posebno dobar, ali se nažalost ne mogu sjetiti pa bih volio kada bi me netko od čitatelja ovoga teksta podsjetio na doista najboljeg kuglaša „Radničkog“ toga davnog vremena.
Usputna anegdota: ljetnih popodneva, mi šećeranska djeca – „mulci“ – ako ne bi smo otišli na kupanje kod dizalice na Savi, i prije otvaranja kuglane i dolaska Đure Ignjačića i postavljača „kegli“ (onoga spomenutog) Blaža koji je biciklom dolazio iz ono ga drugog dijela Županje, – već bi se okupili pred kuglanom i ubijali dosadu ljetnih popodneva. Potom bi ušli u kuglanu a prije dolaska onih pravih odraslih kuglaša, Đuro Ignjačić s onom jednom drvenom „nogom,“ još poduprt invalidskim štapom, i onaj omaleni Blaž bi „za svoju dušu“ bacali po nekoliko hitaca čemu bi se mi prisutni smijali i zafrkavali. Sjedili bi smo ondje na početku druge „južne“ staze označene u staklenom okviru brojem dva. Taj stakleni okvir na prvoj stazi nekom nezgodom bio je razbijen te je ostala samo rupa u zidu bez broja jedan. – Jedan posebno osobeni, šaljivi i druželjubivi šećeranski mladić, Jozo RAKITIĆ-MURZI je jednom od braće po nadimku „Gulaši“ u zezanciji objašnjavao kako više ne postoji i ukinut je broj jedan, te se sada broji: dva, tri, četiri, pet, šest itd, – ali bez broja jedan jer je i sinoć u Dnevniku bilo objavljeno kako se i službeno ukida broj „jedan.“ – Mladi „Gulaš“ (mislim da je to bio srednji od trojice braće) „popio“ je „Murzijevu“ novost, pa sam, pri izlasku iz kuglane, naknadno naišao pored one klupe ispred kuglane na kojoj je sada „Gulaš“ objašnjavao nekom šećeranskom klincu, tamo iz prvog reda do gimnazije, kako više nema broja „jedan“ jer je ukinut što je sinoć bilo u Dnevniku televizije!!! – Nažalost i Murzi je jedan od onih koji su kao mladi ljudi bili pokošeni infarktom. I još nešto o Jozi Rakitiću: dok su se mnogi gastajbarteri iz Njemačke nakon samo koju godinu vraćali mercedesima, Jozo se nakon nekoliko godina rada u Berlinu vratio kuči s dva para traperica i četiri velika paketa long-play ploča rock glazbe „prvih“ svjetskih top lista !!!
Moj izvor za pisanje ovoga teksta* kaže da više ne postoji Kuglaški klub „Radnički.“ Tužno. Tužno!
- ovaj napis je sročen isključivo po sjećanju pa molim za ispriku eventualnih netočnosti. – Malu pomoć pri prizivanju u sjećanje okolnosti i činjenica dao mi je moj (ne)pouzdani izvor, inače cjeloživotni prijatelj i „pajdaš“ Slavko Marković koji u životnim sedamdesetim godinama vrlo aktivno kugla u nekoj ekipi nekog trećeg ranga natjecanja.
Zdravi i veseli bili.