B.MARIČIĆ – KOZERIJE & IVERJE: „Šćećeranski memento“ – Neki meni omiljeni ljudi, – Josip DEDIĆ, naime

E, – sad, ovako: mislim da sam vas već navikao na moje takozvane „Posebne ljude“, međutim, imamo i ljudi koji nisu ni po čemu, objektivno, općenito posebni, ali su samo meni osobno posebni pa ih evo nazvat ću „Omiljeni ljudi“. Predmjevam, gotovo sam siguran da će i određen poveći broj pravih Šećeranaca, stanovnika Kolonije, onih malo starijih, sjetiti se toga čovjeka koji, kažem, nije bio nadaleko poznat, ali meni je bio poseban, omiljen i evo naročito drâg čovjek, u djetinjstvu, naravno. 

U ta „daleka“ vremena djetinjstva, moja obitelj i obitelj čika-Josipa Dedića bili smo susjedi na kućnom broju 21. u Koloniji. Mi u stanu na katu, a obitelj Dedić ispod nas u prizemlju, što je po pravilima stanovanja i življenja u Koloniji značilo da smo imali zajedničko dvorište kojega je „samo“ živičana“ ograda dijelila od glavne (centralne) prometnicom-šetnice kroz naselje Kolonije; svatko je imao svoj pripadajući vrt, a uz zajedničko dvorište,  stanari su imali i dvorišne objektiće tipa kokošinjac i slično iza kojih su bili vrtovi – „bašče“, kako se tada u žargonu govorilo. Ispred kuće/zgrade bio je cvjetnjak prilične površine s betonskim pločama formiran ulaz u gornji stan, a uzazid prilaz stanu u prizemlju, i naravno, razno-razne voćke kao stvorene za dječje nestašluke kada voće bude još nezrelo i zeleno. – Rijetko koja voćka – a bilo ih je i u onome vrtu-bašči ohoho – bi dočekala vrijeme da dozrije. 

Čika-Joso, a ne Josip, Dedić kako smo ga svi u naselju i oni u tvornici zvali, bio je kao i moja obitelj Dalmoš; Dalmatinac podrijetlom tamo negdje iz onih sela sjevernije od Drniša. To što je bio Dalmoš nije za to vrijeme kao ni danas ništa posebno, ni dobro niti loše – ali čika-Joso je bio baš Dalmoš od glave do pete, i to svoje dalmatinsko podrijetlo je stalno, uporno, dosljedno, naglas i svagda isticao i ponosio se time. Da, Hajdukovac!!! Ma, koja današnja Torcida!?!

Bio je omalen rastom, s jednim zlatnim zubom u gornjoj lijevoj čeljusti, a kako je bio vedar i veseljak u svim životnim i svakodnevnim zbivanjima, upamtio sam taj njegov osobni tjelesni detalj. Bio je vrsni majstor električar u tvornici. Druželjubiv, privržen  radnom kolektivu i stanovnicima naselja, čak bi se moglo reći da je bio i popularan, u Koloniji, – razumije se. Dakle svakom prigodom i u svim situacijama: Dalmacija, Dalmacija i opet Dalmacija!!! – Ne bih se pouzdano mogao sjetiti kada se doselio u Slavoniju i Županju, ali, ipak mislim da je došao pred sâm Drugi veliki rat. Supruga Boja, sinovi Jovo i Branko – za koga se sjećam kada se i rodio – s mojom obitelji, ostvarivali smo zajedničke susjedske srdačne i bliske odnose pune međusobnog poštovanja i privrženosti jednih prema drugima. – Ostalo mi je u sjećanju kako je posebno volio moga brata Miru tako da je svakoga drugoga dana u svibnju, na Mirin rođendan, obavezno se s mojim roditeljima veselio i „tražio“ da se barem boljim kolačima obilježi taj dječji rođendan, što nije bilo baš obavezno i obiteljski „glamurozno“ kao danas. 

U tom svome dosljednom „dalmatinčenju“, sjećam se, – iz rodnog kraja  dobavio je DIPLE (!), dalmatinsko zagorsko, seosko narodno glazbalo koje je u stvari bila ovčja mješina koja bi se napuhala; držala se pod pazuhom svirača; a na sebi je imala nekakvu sviralu – ma, u stvari … ovdašnje GAJDE! – Bio je utemeljitelj i igrač kuglač (kao i većina Dalmoša) Kuglačkog kluba „Radnički“, ali je neumoljivo tražio da se, i negdje, makar u parku oko Restorana, napravi i BOĆALIŠTE, – što mislim da je i ostvario kada sam ja već bio „otišao“ iz Županje, dakle, negdje sedamdesetih godina.

Posebna atrakcija za susjede i stanovnike Kolonije bila bi prigoda kada bi baš na nagovor čika-Jose, on, i moj osamdestgodišnji djed, također imena Joso, i susjed Miškulin na onoj glavnoj prometnici-šetnici kroz Koloniju, ispred „naše“ pripadajuće parkovne klupe, – kada bi, dakle, njih trojica, igrali poznatu dalmatinsku igru ŠIJAVICU!!! – Svako malo bi čika-Joso isprovocirao djeda i zajedničkog susjeda podrijetlom odnekud iz Hrvatskog primorja Miškulina, na igru šijavice jer se igrajući tu igru jako, naglas, iz sveg glasa izvikuje: ŠIJE; ŠETE; OTO; NOVE – MOJE !… zbroj ispruženih prstiju svih igrača istovremeno, i, – naravno, pri tome karakteristično dalmatinski psuje (!), pogotovo moj djed. Ta „šijavica“ za okupljene susjede i prolaznike bila je čudna fešta i događaj kojega nisu mogli razumjeti ni shvatiti, jer, kako se u onoj brzini „izbacivanja“ prstiju igrača može zbrojiti i saznati tko je pogodio ukupan zbroj izbačenih prstiju, i u isti čas, odmah, trenutno, uz naročito glasno vikanje MOJE!!! – nastaviti igru s drugim igračem, koji je napet k`o puška čekao ishod, i bio spreman odmah nastaviti igru s prethodnim pobjednikom… I, tako do unaprijed određenog kraja, zbrajanjem „poena“ nekog od igrača.   

Iako „tek obični električar“ Joso Dedić je bio u svakodnevnom i cjeloživotnom  svjetonazoru pametan, razuman, pozitivan i afirmativan čovjek, uvijek okrenut naprijed, a za svoj obrazovni status bio je posebno bistro intelektualno suvremen čovjek. Znam da je, s naročitim ponosom osobno, i na svoj trošak, išao na pogreb Ivana Meštrovića u mauzolej kod Drniša 1962. godine.

Još i danas se tako vjerno sjećam kako je prigodom čestih zimskih večernjih susjedskih druženja u njihovom ili našem stanu, uporno nagovarao moga oca da se  naše obitelji vrate živjeti u Dalmaciju. To je pogotovo „eskaliralo“ kada je donesena državna odluka da se iznad Obrovca na Zrmanji, baš u Zatonu, rodnom selu mojih roditelja gradi (pokazat će se nažalost kasnije) „najveći investicijski promašaj“ – izgradnja tvornice glinice. „Šime, to će biti velika tvornica i trebat će puno radnika, i domaćih ljudi, i ljudi sa strane; pa i tamo će biti neka Kolonija sa stanovima za radnike, hej, živjet ćemo opet u našoj Dalmaciji!!!“ I, evo, to – „vraćanje korijenima“ –  nikada se nije dogodilo i životno ostvarilo, pa niti post mortem, – i jedni i drugi počivaju na županjskom groblju.

Obiteljska druženja, poštivanja i uvažavanja nastavila su se i kada su Dedići odselili u onaj drugi red kuća/zgrada nedaleko dotadašnjeg. – Čika-Joso je bio jedan od prvih „običnih“ radnika koji je kupio vlastiti televizor puno prije onih radnika što su kasnije, preko sindikata badzašto, masovno pokupovali RIZ-ove TV aparate. – Sjećam se jako dobro kako je čika-Joso nesebično okupljao djecu iz susjedstva, prije svih Danka i Miću Farkaša te moga brata i mene na gledanje tada popularnih humorističkih emisija „Građanina pokornog“, i „parada humora“ Miodraga Petrovića Čkalje, ili pak programa na Sivestrovo za doček Nove godine. – K tome, sjećam se dobro da je Jovu, Branka, moga brata i mene u dva navrata „vodio“ na doček Nove godine u kino Kristal gdje je Josip Šimunović „ministar“ kulture u Koloniji, uz projekciju nekog popularnog filma i nekog njegovog programčića s tombulom, u prepunoj dvorani kina „Kristal“ priuštio i tim „običnim“ radnicima i njihovim obiteljima da ipak Novu godinu dočekaju negdje izvan kuće i vlastitog doma. 

I, sve ovo, bilo bi – i jest – dovoljno za portretiranje čika-Jose Dedića, samo da mene ne progoni sjećanje na jedan karakterističan dječji događaj koji, zapravo, ilustrira i vjerno, zorno „prikazuje“ čika-Josu Dedića, a ja se evo, pitam je li primjereno da ga opišem. – Ma, – hoću!!! – Baš hoću!!! – Mi, djeca, bili smo još „mulčići“ od kojih desetak godina, a njegov Branko je bio baš „klinac“; toliki klinac da je, igrajući se jednoga dana – kroz prijepodne – progutao novčić, kovanicu od 5 dinara koja je bila izrađena od neke legure u kojoj je prevladavalo olovo (socijalistička skromnost u svemu pa i monetarnoj sferi); onako malešan uplašio se i počeo se derati i plakati trčeći majci Boji reći što se dogodilo; odmah su se skupile sve susjede (domaćice, kućanice – naravno); vika, galama, panika; što prije tvorničkom liječniku Freifogellu … ma, ne … u bolnicu u Vinkovce (!) na operaciju … Moj brat je dobio majčinu zapovijed da odmah otrči onih stotinjak metara do šećerane da kaže i zove čika-Josu (!) … ajme „kuku lele“ što će biti s jadnim djetetom … napetost i isčekivanje … kovanica od 5 dinara nije bila baš mala … opasno za izgubit glavu … Nije prošlo neko kratko vrijeme, kad evo čika-Jose; smije se još izdaleka (!) … plače teta Boja, plače moja mati, plače teta-Kata Sašekova, susjeda s druge strane kuće; svi plaču i paničare a on se smije s onim zlatnim zubom! – „Koji doktor, koje operacije … „ – kazuje sa smješkom čika-Joso i zapovijeda meni, mome bratu i svom starijem sinu Jovi da sjednemo na travu ispred malo povišenog ulaznog trijema ispred njihovog stana; supruzi je naredio da nešto skuha (mislim nekog čaja i još nešto) te je to Branko (čini mi se po količini prilično obilno za dijete) pojeo i popio; na onome povišenom ulaznom trijemu postavljena je noćna posuda – „lona“ – (znate valjda što je „lona“); Branko je sjeo na „lonu“ a čika-Joso u onom plavom radnom odijelu sa smiješkom se smjestio do nas trojice. Čekali smo skoro kojih dvadesetak minuta – kad se u „loni“ ispod Branka začulo ono „cingl“ – udarac petodinarke o stijenku noćne posude !!!

(Dragi i poštovani moji čitatelji, pored ove male, banalne priče za koju me možete i „optužiti“ da je totalno promašena i nepotrebna, uostalom kao i svi ovi moji tekstovi – osim eventualne literarne vrijednosti – i/ili bilo kakvog drugog značaja, – ja vam, evo, priznajem i ovom Kozerijom da mi je zadovoljstvo, i da volim pisati o svemu i koječemu-svačemu, nije bitno, važno mi je da pišem.  – Spreman sam, dakle, i na rizik da budem krivo shvaćen pa vapim, evo, nemojte se ljutiti niti zamjeriti mi – molim vas!!! – I još bih vam, ovom prigodom kazao kako je u tvornici, šećerani, i naselju Kolonije, tada, bilo još barem dvadesetak, trideset i više ljudi majstora kao i Dedić – koje bih vam ovaj čas mogao pobrojati – tako pozitivnih, afirmativnih, bistrih  ljudi-radnika, koji su u onim skučenim objektivnim životnim okolnostima bili jednako životno razboriti i „napredni“ kao, uostalom, i današnji mladi ljudi unatoč j*****m internetu koji im mi svakodnevno nabijamo na nos!!!)

A`jd` – zdravi i veseli bili.