Ovako izdaleka o promjeni naziva županjskog Muzeja, mi koje takve teme interesiraju malo više nego najširu „publiku,“ mogli smo o toj promjeni saznati isključivo i samo iz napisa gospođe Marije Lešić Omerović, dopisnice „Glasa Slavonije“ kojega je naš / ovaj Net tek suhoparno „prenio“ na svojim virtualnim stranicama. Da nije bilo prenošenja toga teksta, ostala zainteresirana javnost kojoj i moja malenkost pripada, ostala bi uskraćena za tu važnu kulturnu i svekoliko drugu promjenu dijela županjskog identiteta, jer, naš Muzej je vrlo važan čimbenik svekolike prepoznatljivosti naše Županje, dakle te čarobnosti koju mi Županjci gajimo i osjećamo prema gradu i prema Muzeju.
E, sad, ja se „ne bi` štel mešati“ iako predmjevam da to nije samo, i plošno banalna stvar – mijenjati naziv javne ustanove – nego bi to moglo biti i koješta drugo. Ne bih se čudio da to nije kakvo „usklađenje“ s nekakvim novinama zakonskih propisa, ili, jednostavno, nepisano „ujednačenje prakse,“ (nazivlja npr.) muzejskih ustanova, smišljeno negdje u državnim tijelima koja su nadležna za ustanove i „muzejsku djelatnost.“ – Jer, – nestade i izgubi se i „zavičajnost“ i ime čovjeka (prof. Stjepana Grubera) koji je – barem po onome što piše u impressumu web-stranice Muzeja – koji je, dakle, davnih godina, još socijalističkog društvenog i državnog okružja i uređenja kao ostvarenje svoga i životnog i profesionalnog povjesničarsko-profesorskog poslanja zadao sebi priličan zalogaj kao što je tada bilo osnivanje javne ustanove do koje je „tamo negdje“ u provinciji respektabilnom broju ljudi toga mjesta, tada još ne i statusa grada, naročito stalo da imaju baš „svoj“ – ni manje ni više nego – muzej, a kada u tom impressumu pročitaš imena onda ti stane dah, jer i socijalistički ali i „obični“ naši tadašnji sugrađani od ugleda, znanja i autoriteta, bili su sudionici, uličarski rečeno, trakavice koja je trajala kao da su tad osnivali nuklearnu elektranu.
Možda ja samo lamatam i mlatim praznu slamu, ali u svakoj od mogućih varijanti te promjene – između ostaloga – mogu pretpostaviti na kojoj kušnji i „zamci“ su se našli i osnivač i uprava Muzeja. Iz vlastitog iskustva rukovođenja javnom ustanovom znam, i mogu pretpostaviti neke stvari koje se u takvim „potezima“ prelamaju preko leđa odgovornih, čestitih, savjesnih, i svojoj profesiji pa i javnoj uljudbi, odanih ljudi kakvi su bili utemeljitelji našega Muzeja. Naš Muzej, nama Županjcima, jednako ili više, je vrijedan i životno značajan od bizarnog „poteza pera“ – rekli bi oni davni županjski ljudski i svaki drugi autoriteti kao što bijahu i sâm profesor Gruber, ali i Krunoslav Tkalac, Ivan Baotić, i napose dr.sc. Ivan Jelić, sve do gospodina Jurice Buljana, a, s ostalim mlađim Matičarima i članovima „Društva prijatelja …“, u paketu s državno zabranjenom Maticom zamotanog u neko „Društvo prijatelja“..,, još tada „Zavičajnog“ muzeja.
Poštovani i dragi moji čitatelji i prijatelji, molim vas, nemojte mi zamjeriti za ovo „čeprkanje“ po nečemu što se mene tako daleko od vas i od Županje, evo upustih u ovu „avanturu“!
Ma – hoću reći – ako ništa drugo, – malo, ili puno je nezgodno nekoga imenovati pa ga nakon puno godine de-imenovati „ni krivog ni dužnog“, i ostati ravnodušan. Isto vrijedi i za onu „zavičajnost“ jer su mnogi naraštaji Županjaca na neki poseban način vezani za tu riječ „zavičajnog.“– Evo, i profesionalno ću se zapitati nije li se moglo naći pravni kompromis u argumentiranom tumačenju i primjeni odredbi noveliranog Zakona o ustanovama (NN 127/19. i 151/22.) koji ostavljaju nešto prostora za taj kompromis u odredbama o nazivu i skraćenom nazivu ustanove (čl.21. i 22.)
Uostalom … Da. U pravu ste i vi koji kažete: „Što se petljaš tamo gdje ti nije mjesto, ni potreba!“
Zdravi mi i veseli bili.