B.MARIČIĆ – KOZERIJE & IVERJE: POSEBNI LJUDI – dipl.ing. Rade PAVLOVIĆ

B.MARIČIĆ – KOZERIJE & IVERJE:  POSEBNI LJUDI –

    – dipl.ing. Rade PAVLOVIĆ

    U ovoj Kozeriji koja možda po definiciji to (kozerija) baš i nije, – ponovimo, dakle, istaknimo i zapamtimo i ovom prigodom jedan mudri i provjereni „frazem kojim se danas hoće reći kako davna zbivanja uvijek moramo smještati u odnose zbiljskog konteksta tih minulih vremena“ o kojima, inače, danas, možemo misliti što i kako hoćemo, – ma kakva ta bivša vremena objektivno da su i bila !!! 

    U svojim dosadašnjim pisanijama u nekoliko navrata pisao sam baš o posebnim ljudima, misleći pri tome na ljude koji su nekada ili sada po životnim, radnim, profesionalnim rezultatima svoga rada, i osobinama na neki način posebni i „naročiti“ u  odnosu na nas običnu raju, iako smo i mi, svaki čovjek / osoba, pojedinačno, bogomdani posebni ljudi i osobe. Kako sam tada pisao mi „redoviti“ građani i građanke živimo i radimo uglavnom i samo za svoje obitelji pri čemu u svojim životima osim obiteljskog zajedništva i ljubavi prema bližnjima, postignemo i međusobna uvažavanja, roditeljska poštivanja, odanosti i ljubavi za te svoje bližnje, a k tome  ostvarimo i manje ili više i materijalnih dobara za životnu dobrobit ovih svojih najbližih, svoje obitelji, pa čak i za dvije tri generacije koje će se i poslije naših života tim našim rezultatima koristiti i uživati ih. Istovremeno, netko manje a netko više, ostvarimo i nešto društvenih kontakata s kolegama, susjedima, kumovima, prijateljima i istomišljenicima u raznim društvenim organizacijama: vatrogascima, KUD-ovima, raznim interesnim udrugama i udruženjima, i tako dalje, i tako dalje, rekao bi moj susjed gospodin Joško Grgić s četrnaestog kata u stanu iznad moga. 

    Ovi drugi, pak, kako ih nazvah, „Posebni ljudi“ u svojim životima pored te dobrobiti i bogatstva obiteljskih odnošaja i privrženosti svojim obiteljima i bližnjima, – ti „Posebni ljudi“  svojim profesionalnim, a osobnim radom, i društvenim aktivnostima, za razliku od nas običnih građana, postignu rezultate toga svoga rada, svojih profesija, svojih društvenih aktivnosti u korist cijele ljudske zajednice kojoj neposredno pripadaju. Nekada taj doprinos bude mjesnog, regionalnog pa i svenarodnog značaja u određenim povijesnim razdobljima i životnim kontekstima svoga vremena. – Uobičajilo se da tim posebnim ljudima uglavnom smatramo pisce (književnike), znanstvenike ili ljude umjetničkog korpusa prošlih vremena, a rijetko, pak, takvima „Posebnim ljudima“ istaknemo, recimo, gospodarstvenike (privrednike). Dakle, rekoh, najčešće su to ljudi takozvane šire društvene zajednice, države, nacije ili još šire, ali kada imate takvog čovjeka kao svoga suvremenika, svoga sugrađanina, kojega čak i osobno poznajete, – onda je to, ipak, nešto drugo, pa je poštovanje i osobni, pa i neki kolektivni ljudski stav prema takvim ljudima,  nešto sasvim drugo, i nešto posebno da ne kažem i iznimno.

    O čemu ja to ovom prigodom želim nešto reći pa ovako izdaleka (opširnim uvodom), takoreći „okolišavam“?

    Dipl.ing. Rade PAVLOVIĆ, – naime !!!

    I, još jedna opaska: uz poštivanje generacijske različitosti; uz neke vrijednosne intelektualističke neistomišljenosti za negdašnja već povijesna događanja („hrvatsko proljeće“) naprimjer; ili neku možebitnu drugačijost gledanja  na najširi kontekst objektivnih društvenih promjena koje su nam se obojici i svima nama u međuvremenu dogodile, – pa uz napomenu i naglasak – unatoč svemu tome – humanističkom, i iskrenom, a objektivnom  ljudskom sagledavanju naših života, – uz rizik da budem i krivo shvaćen, – ponavljam i javno izričem ovaj svoj sud o čovjeku, i drugu i gospodinu, i opet Čovjeku dipl.ing. Radi PAVLOVIĆU! – Za mene kao Šećeranca iz Kolonije, čika Rade, kako ga oslovih u nedavnom telefonskom razgovoru, sada, daleko poslije mnogih općih kontroverznih životnih aktualnosti, – mislim da je jedan od rečenih „Posebnih ljudi“!!! ovoga našeg županjskog kraja.

    U provincijski skučenim okolnostima rada i stvaranja novih vrijednosti; u krutom i restriktivnom, doduše „planskom,“ najširem okruženju vremena za hrabrije iskorake stručnih, profesionalnih i drugih ljudskih osobina, – tada, dakle, polučiti prvorazredne radne uspješnosti, realno ostvariti i realizirati vlastitu misiju nečega što će se puno, puno kasnije nazivati naročito uspješnim gospodarstvenikom – da ne kažem, a da ga ne uvrijedim, – menadžerom ! – Kada ovo i ovako kažem i napišem, prvenstveno mislim na njegovo životno ostvarenje i djelo: „Poljoprivredno- prehrambeni kombinat – Županja.“ – Za tih vremena slijedile su mu i politički pripadajuće dužnosti, (član CK SKH), ali također uspješne funkcije, kao i zapaženi rezultati u ulogama javnog državnog dužnosnika, od republičkog ministra i zastupnika u tadašnjem Saboru RH, do narodnog poslanika u Skupštini SFRJ, i saveznog ministra za energetiku, pa i čelnika HEP-a, da i to ne zaboravimo. – Zaključno govoreći o tim svim mogućim funkcijama koje je Rade Pavlović obnašao, za nas Županjce može biti samo zadovoljstvo, a ja kažem i ponos, što je uvijek do danas, i sada, isticao i ističe, i naglašavao, kao najsretnije, najuspješnije, najdraže, i životne i radne godine, provedene baš u Županji i suradnji s ovdašnjim ljudima, usuprot velikim pa i državničkim imenima toga vremena s kojima je blisko surađivao radeći odgovorne dužnosti, a koji su ga, također,  posebno cijenili i uvažavali u svim prigodama najsloženijih poslova i funkcija koje je i s njima obavljao.

    Osobnim radom u suradnji s biranim suradnicima koje poimenično nabraja, stvorio je i napravio je najbolju šećeranu (tvornicu šećera) u Jugoslaviji koristeći njemačku tehnologiju najmodernije rafinerije i drugih tehničkih i tehnoloških postrojenja koja čine jednu šećeranu – tvornicu, industriju šećera; unapredio preradu melase u špirit (etanol) kao tržišni proizvod pri preradi šećerne repe;  stvorio je po njemačkom modelu prve silose za skladištenje šećera u Jugoslaviji; američkom tehnologijom osposobio je mlinsku industriju „Slavoniju“ i među prvima u Jugoslaviji uveo silose i modernu sušaru za žitarice; mljekarsku industriju „Pionir“ osposobio je za prvog proizvođača mlijeka u prahu u Jugoslaviji; seljačku populaciju individualnih poljodjelaca, dotadašnje zadrugare, okupio je u uspješne i educirane proizvođače, ratare i stočare u tadašnjem (zadanom) obliku poljodjelstvenih proizvodnih organizacija tzv. „Suradnje sa selom“; inzistirao je i „izgarao“ te uspješno provodio komasaciju i arondaciju poljoprivrednih površina što je jedini  mogući preduvjet za poljoprivredne rezultate (prinose) na razini svjetskih učinaka agrarne  proizvodnje i „farmerskog“ stočarstva; odvažio se za najmoderniju tehnologiju sušenja (konzerviranja i skladištenja) rezanaca od iskorištene šećerne repe kao oblik stočne hranidbene mase za stočarstvo, itd.itd. I još puno, puno toga s uvijek visoko postavljenim ciljevima za modernu tehnološku i organizacijsku politiku razvoja Kombinata. – Među suradnicima autoritativan i kooperativan; među radnicima respektabilan, poštovan, uvažavan  i cijenjen, gotovo omiljen zbog ljudske neposrednosti prema njihovim osobnostima.

    Sladorana, šećerana, tvornica šećera i vrenja, i danas opet Sladorana, uvijek je bila okosnica i glavna poluga cijelog kombinata. Tehnološki možda najsuvremenija tvornica šećera u bivšoj državi, županjska šećerana (po kapacitetima i tehnološkim rješenjima) bila je gotovo osobno djelo Rade Pavlovića i njegovih najbližih suradnika. – Potvrda tada dobro odrađenog posla i poslovnih poteza jest i činjenica da i većina sastavnica bivšeg PPKŽ i danas, unatoč svim „pretvorbama i privatizacijama,“ još uvijek su „na nogama“ i kao samostalni poslovni subjekti kako-tako i koliko-toliko uspješno posluju. 

    Da. Da. Sve je to Rade Pavlović ostvarivao osobnim rukovođenjem, s povjerenjem u suradnike, ali i najosobnijim i najneposrednijim radom na realizaciji uvijek visoko, a realno, danas bi se reklo korporativno postavljenih ciljeva poslovanja Kombinata kao cjeline i pojedinih njegovih sastavnica. 

    U svemu navedenome kao moćni gospodarski subjekt, odnosno ljudi koji su ga vodili, imali su osjećaj i odgovornost za inkluzivnost Kombinata u sve pore društvenog života Kolonije, Šećerane; općine Županja od Babine Grede do Vrbanje i Drenovaca, pa i prekosavskih pasivnih krajeva; NK Radničkog, KUD-a Kristal, Šokačkog sijela, posebno osnovne škole i gimnazije, i još puno toga dobroga u svim aspektima rada i poslovanja, ali i svekolike  “nadogradnje“ koju podrazumijeva postojanje tako ugledne i uspješne firme (poduzeća) kao što je bio PPKŽ. – U tako pozitivnom ozračju moralna i svaka druga slična obveza je nekoliko generacija tadašnjih radnika Kombinata i njihovih obitelji, a napose njihove djece, biti ponosnima jer su u svojim životima postizali i u drugim sredinama, pa i uglednim institucijama postali visoko stručni, i visoko obrazovani  građani, stručnjaci i intelektualci od redovitih sveučilišnih profesora, liječnika, inženjera, pravnika, a tko zna bi li i uvaženi M.A. od šećeranskog električara sa Šlajsa, „dogurao“ i do danas aktualnog suca Ustavnog suda Republike Hrvatske.

    Obitelj: sin Đuro (Ado-Adica), kćerka Dubravka i nadasve neprežaljena supruga pok. Sava (Savka), profesorica i ravnateljica gimnazije „Vladimira Nazora,“ (najbolje škole koju smo u svojim životima pohađali), – bili su mu toplo obiteljsko gnijezdo koje je izrodilo tog „Posebnog čovjeka“ – dipl.ing. Radu PAVLOVIĆA !!! ***

    *** Ovaj tekst napisan je po pamćenju, sjećanju na neka već davna vremena i uz dojmove autobiografije Rade Pavlovića koju je objavio pod naslovom „Staza moga života.“- U nedavnom telefonskom razgovoru rekao mi je da u 94-toj godini u Zagrebu piše knjigu posvećenu voljenoj supruzi Savki, te da redovito u kvartovskom kafiću s penzićima svako jutro ispija jutarnje kave.