Neke od ovih mojih napisa koje objavljujem na Net.Županjcu, a koje vi poštovanu čitatelji možete nazivati kako vas volja, u nekoliko navrata posvetio sam, – pisao o baš posebnim ljudima, osobama koje su svojim radom i životom tu među nama/vama ostvarili posebno vrijedne životne, radne, stvaralačke, profesionalne ili neke druge rezultate za opće (društveno) dobro, i, koji se, dakle, razlikuju od nas tzv. „običnih“ i prosječnih građana. – Za te ljude bilo mi je posebno zadovoljstvo afirmativno pisati, i to (pisanje) činilo mi je posebno zadovoljstvo jer sam se osobno u svoje ime, ali vjerojatno i za dio vâs, (dakle objektivno) na neki način, odužio i izrazio poštovanje za te ljude.
Na takozvanoj društvenoj ljestvici uvažavanosti u nekoj socijalnoj sredini, pored tih posebno uvažavanih ljudi i – rekoh – nâs „običnih,“ prosječnih građana, sugrađana, sumještana, – (nažalost) ali ipak, postoje i ljudi s – neću reći negativnim konotacijama – ali opet posebni ljudi s nekim osobnim karakteristikama koje ih, opravdano ili ne, svrstavaju, neću reći na dno, ali ipak (malo bolje zvuči), – na onaj donji dio te ljestvice društvene uvažavanosti, a koji također čine to neko „bogatstvo“ socijalnog okruženja onog prvog i drugog „reda“ te društvene zajednice. Svoje ljudsko poštovanje – pa makar kako ga mi zvali i shvaćali – zaslužuju i oni kao ljudi bogomdani, kao naša braća, susjedi, sugrađani, poznanici pa i „prijatelji“ jer žive s nama ovozemaljske i radosti i žalosti, i sve ono što ljudski život čini Božjim dârom.
I, – sada, – ima jedna čak i znanost – koja te ljude svrstava na rubne, marginalne, subkulturalne, subsocijalne i ne znam ti ja kakve sve ne, ljudsko-društvene pozicije i statuse društvenog uvažavanja. – Zločesta znanost pa joj najradije ne bih ni spominjao ime ! – Sociologija, naime ! Po mome: znanost koja proučava sve ono što ostane kada druge (prave) društvene znanosti izprouče pa od onoga što ostane, oni (sociolozi) kao stručnjaci za sve, dakle stručnjaci opće prakse, znanstveno proučavaju i taj fenomen čovjeka kao društvenog bića. (Ispričavam se na ovako primitivnom stavu, al´ tako sam tu znanost doživio u odnosu na druge kada sam na drugoj godini Prâva slušao i pogotovo „spremao“ i polagao ispit iz sociologije a što i danas osjećam kada slušam znanstvenike te znanosti koji znaju često biti u određenim situacijama naročito kompetitivni.)
E, – sada, ono pravo: govorim i pišem o vremenu kada sam stalno živio i boravio u Županji a to je vrijeme moga djetinjstva i mladosti, 60./70.-tih godina sada već prošlog stoljeća. – Prvi na top ljestvici i pijedestalu vagabunda, boema, lutalica, beskućnika, tee sorte ljudi osoba bio je Perica Tamburica. Ovo Perica vjerojatno mu je bilo pravo ime, ali ovo Tamburica je bio nadimak , ali nadimak toliko srođen s pojavom toga čovjeka da bi mu to (Tamburica) slobodno moglo biti i pravo prezime. Tih 60.-tih živio je … ha, živio je u Županji. Županja mu je bila i prebivalište i boravište, a ako tražimo adresu stanovanja, to bi bilo malo teže ustanoviti. Punu i pravu adresu stanovanja Perice Tamburice, pa i njegovo pravo prezime, mislim da je znao samo cijenjeni i uvaženi socijalni radnik, ali i novinar i publicist, Stjepan Tomić. Dakle Perica Tamburica je uvijek i u svako doba godine bio „… ka tica nebeska, uvik u istom perju!“- I ljeti i zimi uvijek u istom debelom zimskom kaputu, razgaženim i deformiranim visokim zimskim cipelama, bez čarapa, s nekakvom torbom ustvari zamotuljkom preko ramena, i … i tamburica, šargija ili nešto slično tim glazbalima. Crven i rumen u licu, dosta ćelav, s kakvom ili nikakvom kapom, uvijek nasmijan „krstario je“ županjskim frekventnim mjestima pa tako je često dolazio i u Koloniju na Šećeranu gdje bi smo uglavnom mi djeca i/ili još koji odrasli prolaznik zastajali pored njega na onim parkovnim klupama, a on bi znojan od vrućine skinuo tu svoju tamburicu i s osmijehom odnosno karakterističnim smiješkom dosta nerazgovjetno nešto govorio i obavezno „svirao“ tamburicom i pjevao „škakljive“ stihove neke svoje pjesme „ … oj curice, cica mica, tvoja … p**a … i tako još nešto „poučno(!?)“ na što bi se mi djeca smijali dok Perici ne bi dosadilo i podigavši se s klupe pošao za svojim poslom dalje kroz Koloniju ili natrag u Županju. – Tko je, ustvari, bio taj čovjek? Odakle je došao u Županju? Zašto je tako živio kako je živio? Je li cijeli život bio takav kakav je nama ostao u sjećanju? … Dragi Bog će ga znati!?
Drugi takav lîk u Županji kojega se sjećam bi je neki čovjek prezimena Cirak kojemu se ne sjećam imena, odnosno ni tada nisam znao kako mu je ime. Njegova detaljnog opisa se ne sjećam ali zasigurno znam da je bio istog „socijalnog i svakog drugog statusa“ kao i kolega mu Perica Tamburica. – Navodno je uz njih dvojicu bio još jedan lîk, „kolega“ im. – Eh, da: „stanovali“ su odnosno spavali iliti samo „noćili“ ondje negdje iza zgrade Općine u nekakvim šupama ili tako nešto. – Tužna životna priča – moguće i izmišljena – kaže da je Cirak, skraćeno: Ciro, jednoga dana vidio kako taj treći „kolega“ po danu nikuda ne izlazi pa ga je treće jutro pozvao da ustane, međutim kada je malo bolje pogledao bilo mu je sumnjivo je li „kolega“ uopće živ te je otišao u dom zdravlja … da bi se potom utvrdilo kako je čovjek umro i to, možda čak i dan dva prije od dana Cirine „intervencije“ …
Najzad ironično i tragikomično mi pada na pamet je li Županja i cjelokupni sustav socijalne skrbi tih socijalističkih godina imao – kao što danas gradovi imaju, – „prenoćišta za beskućnike,“ „pučke kuhinje,“ „sigurne kuće,“ razno-razne udruge takozvanog civilnog društva, i ostale „alate“ socijalne politike i socijalnog sustava pomoći socijalno ugroženim građanima (drugovima i drugaricama)?
Zdravi i veseli bili !
One Comment
RuzaDabicBucak
Dobro veče Boro. Hvala opet na tvom radu, vrijednom radu,ponekad za mnoge vjerovatno ne popularnom radu. Meni su neki iz Hrvatske savjetovali da ne spominjem izviđače u mojoj poeziji koja se izdaje tamo jer to domaći nebi voljeli. Interesantno.Perica Tamburica je bio jako omiljen u Koloniji-Šećerani, posebno od djece.Pričalo se da je imao neko ljetno skrovište u Šumici.Moja mama mu je često dala jesti, ono što je imala. Čestitam.
Ruža